"Nepoznat Netko donio je jesen/u Sjevernu sobu", samo u jednoj (Krležinoj) pjesmi, a ovoga je ljeta opet Nepoznati Netko donio spomen knjigu Udbe u redakciju "Nacional News Corporationa" (br. 897. od 7. srpnja o.g.). ali, evo, već nekih desetak dana, dok vani "cvrkuću ptice", nijedan komentatorski vrabac ili svraka još o tome nisu propiskutali u javnosti, kao da je 'službeni popis 820 ljudi koje je obrađivala Udba', tek nešto kao mačji kašalj (premda ni taj nije bezazlen, vjerujte muškarcu koji je zbog žene postao mačkoljubac). Riječ je o super važnom dokumentu koji NAS razotkriva u mnogim aspektima i kao takav zaslužuje biti obrađivan na različite načine, od nekih prema njihovim spoznajama, od drugih prema mogućnostima njihova laganja. Na taj višestranični objavljeni popis, otipkan i pretiskan sitnim, mravljim slogom, sâm ne bih bio prionuo na podrobno čitanje, da mi jedna priložena foto-ilustracija nije dala poticaja.
Naslovnica lista (FOTO: Nacional.hr)
Redaktorskom slobodom i pravom, u "Nacionalu" (News Corporation) s nekoliko su foto-ilustracija ipak privukli potencijalno zainteresirane. Na jednoj je prikazan moj prijatelj Rade Šerbedžija, glumac, pjesnik i kantautor, a njegovu je liku priključen komentar: "Rade Šerbedžija je u 'prethodnoj operativnoj obradi' od 1984. pod optužbom za srpski nacionalizam te djelovanje u okviru građanske desnice, a vodio ga je isti agent koji je obrađivao i Josipa Manolića, Ivana Supeka, Igora Mandića i Petra Šegedina". Trenutačno razdragan što sam doznao kako je mojoj malenkosti ipak netko (ne više Nepoznat, jer je imenovan) posvećivao pažnju, makar i u skrovitosti jedne službe (servirajući sao podatke koji su onda dalje obrađivani), bacio sam se na proučavanje ponuđenih materijala i zaista sam u jednoj 'koloni' (nije 'peta) pronašao i svoje ime i prezime s razlogom obrade: "hrv. nac. i SAD", i s godinom 1983. kao godinom "zavođenja". Kako mi je pod "vrstom obrade" prikačen akronim "OK", pomislio sam kako je "sve u redu", tj. kako je riječ o nekakvoj zabuni. Međutim, kad sam bolje pročitao uvod u ovu, novinama doturenu statističku analizu (koju je izradio 5. odjel nekadašnje Službe državne sigurnosti Hrvatske, za potrebe svojih šefova, sa stanjem 31. 19. 1984.), doznao sam da "OK" znači "operativna kontrola", što je bio "najniži stupanj obrade, te da agent zadužen za praćenje aktivnosti neke osobe nad njom jednom do dva puta godišnje provodi određeni nadzor". Viši je stupanj "POO" iliti "prethodna operativna obrada", pa tek ako bi se neke indicije, da je neka osoba opasna po društvo, pokazale točnima, onda bi ona bila stavljena pod "operativnu obradu" iliti "OO". Hajde, neka barem nešto..., hvala im i na "OK", jer ionako sam se uvijek hvastao kako želim da naša policija zna sve što privatno mislim i javno obznanjujem. Ali, "hrv. nac.", u vražju mater, što im je to?
Sa Radom Šerbedžijom sam, inače, u ta vremena samo jednom bio upleten u nešto 'a la "građansko desničarenje", naime još svibnja 1984. g. kad smo on i ja, kao jedini iz Hrvatske, supotpisali "Otvoreno pismo javnosti", koje je iz Beograda bilo odaslano kao protest protiv tadašnje zagrebačke "Bijele knjige" (zloglasnoga, ali ipak korisnoga materijala Centra CK SKH za informiranje i propagandu, u kojemu su bile obrađene neke "idejne i političke tendencije u umjetničkom stvaralaštvu..., kritici..., istupima..., intervjuima..." itd.). Naime, dok je sva hrvatska kulturnjačka javnost tada lukavo šutjela (kao pička u šaci), jedino smo se Rade i moja malenkost bili usudili pridružiti se srpskim intelektualcima i piscima, koji se nisu dali zastrašiti pompoznim štrikerajem, a koji nas je svojom osudom sve trebao staviti ad acta. Šutjeli su kad nije trebalo, a procvrkutali su kad im je bilo milo, naime, početkom devedesetih godina, kad je odjednom postalo (po)časno nositi orden "Bijele knjige", kao dokaz kako je ovaj ili onaj ipak tu i tamo nešto malo piskutao u socijalizmu, pa nek se zna... Međutim, premda su moji tekstovi, intervjui (novinski, radio i televizijski) bili obilato (negativnim konotacijama) citirani u tome famoznome dokumentu, takav 'orden' nisam htio isticati i pokazivati, jer je bilo točno sve što su mi željeli imputirati.
Jednako se, tako, nisam ni hvalio s imenom, političkom pozicijom osobe koja me je još 1977. g. bila fatalno strovalila u "hrv. nac.", a mogao sam nakon prevrata devedesetih steći status žrtve, budući da me je (na svoju nesreću, pogrešno) u taj bunar bacio visoki partijski funkcioner i k tome - srpske nacionalnosti (kud ćete bolje legitimacije, samo da sam htio, kao što je nisam želio prihvatiti). Naime, interpretirajući moju ocjenu knjige Petra Šegedina "Svi smo odgovorni?" (1971.), tek je 1977. godine, sekretar Izvršnog komiteta CK SKH, pogrešno zaključio kako u tome ima "pohvala nacionalističkim stavovima"(!?). A bilo je sve obrnuto: zaista nacionalističkim stavovima P. Šegedina ja sam se još tada, u pravo vrijeme i protiv opće klime 1971. g. suprotstavio odbijanjem prihvaćanja kolektivne krivnje. Ne, ne i ako nešto ne valja u Hrvatskoj, tome ste zaslužni i krivi VI, avangarda radničke klase, predvodnici socijalističkih masa, naime, VI KOMUNISTI, pa izvinite, molim lijepo, nije sada u redu tvrditi kako smo "svi odgovorni" (makar i s upitnikom). Neskromno govoreći, to su bili prvi takvi proplamsaji protu-komunističkog, samo građanskog otpora, s punim otklonom od bilo čega nacionalističkoga. E, to u ona vremena nije bilo moglo biti shvaćeno, jer je u kvadratnim glavama jednadžba bila prosta: tko je protiv komunističkih shvaćanja, automatski je - nacionalist. Otada, od 1977. g. pokušavam raspršivati mračno tkanje koje me je bilo prekrilo, jer je samo na jednu usputnu opaskicu vrhunskoga sekretara CK SKH (k tome i - Srbina!), cjelokupna moja radna sredina (tada u "Vjesniku") zdušno odahnula što me je istrijebila, bacajući me na crnu listu neobjavljivanja u Hrvatskoj, sve do početka devedesetih godina.
"Orden" (FOTO: Njuskalo.hr)
Na roštilju (soc.-kom.) crne liste toliko sam pocrnio, da se više uopće ne moram sunčati, a sad (2015.) doznajem kako me je Udba sve te godine ipak nadzirala (a što sam u njenom spisku zaveden pod godinom 1983. valjda je s razlogom, jer me od 1984. g. obrađuje "Bijela knjiga" preuzimajući me kao štafetu). Dakle, kad sam već bio "OK" iliti "operativno kontroliran", onda ne mogu odoljeti da se ne prisjetim jedne anegdote. Nekako, početkom osamdesetih godina moja je žena angažirala nekog soboslikara (malera, pitura), po onoj štafetnoj vezi kako sve žene jedne drugima preporučuju kojega majstora. Nisam svjedočio, ali žena mi je ispričala, kako se dotični maler pojavio u košulji s kravatom i s nekakvim lojtrama, kanticama boje i kistovima, valjcima, dakle s opremom koja mu je pristajala kao prasici sedlo. Dok se on nespretno razmahivao, Slavica ga je uvlačila u kojekakve političke tada aktualne priče i govorila mu sve što "mi" mislimo o svemu tome - o tzv. "hrvatskom proljeću", Karađorđevu i slično. Kako bi Slavica izludila i samoga vraga svojim pričanjem (što je jednom, javno, u intervjuu priznao čak i budući general S. Praljak!), naš je maler na kraju, sav očajan, napokon odbacio svoje alate i kršeći ruke priznao Slavici kako nije taj za kojega se izdaje, već da je iz Službe: "Vidim ja gospođo, da ste vi i gospodin sasvim u redu, ali samo da znate koja su govna one kolege, s kojima se on druži. Zbog njihovih sam pričanja ja morao ovamo doći, ali više - neću." Tko zna, ali možda je to zaista bila jedna "operativna kontrola", kakvu je "jednom do dva puta godišnje" trebalo nada mnom provoditi.
Svejedno, govna ostaju, koliko ih god profesionalno ili amaterski razmazivali, pa je zato i moja malenkost dobila svoje mjesto u spomen-knjizi Udbe. Hvala im, niste trebali, kao što nisam trebao ni orden "Bijele knjige". A, o SAD-u drugi put, ako stignem prije ljeta.
lupiga
Naslovnica lista (FOTO: Nacional.hr)
Redaktorskom slobodom i pravom, u "Nacionalu" (News Corporation) s nekoliko su foto-ilustracija ipak privukli potencijalno zainteresirane. Na jednoj je prikazan moj prijatelj Rade Šerbedžija, glumac, pjesnik i kantautor, a njegovu je liku priključen komentar: "Rade Šerbedžija je u 'prethodnoj operativnoj obradi' od 1984. pod optužbom za srpski nacionalizam te djelovanje u okviru građanske desnice, a vodio ga je isti agent koji je obrađivao i Josipa Manolića, Ivana Supeka, Igora Mandića i Petra Šegedina". Trenutačno razdragan što sam doznao kako je mojoj malenkosti ipak netko (ne više Nepoznat, jer je imenovan) posvećivao pažnju, makar i u skrovitosti jedne službe (servirajući sao podatke koji su onda dalje obrađivani), bacio sam se na proučavanje ponuđenih materijala i zaista sam u jednoj 'koloni' (nije 'peta) pronašao i svoje ime i prezime s razlogom obrade: "hrv. nac. i SAD", i s godinom 1983. kao godinom "zavođenja". Kako mi je pod "vrstom obrade" prikačen akronim "OK", pomislio sam kako je "sve u redu", tj. kako je riječ o nekakvoj zabuni. Međutim, kad sam bolje pročitao uvod u ovu, novinama doturenu statističku analizu (koju je izradio 5. odjel nekadašnje Službe državne sigurnosti Hrvatske, za potrebe svojih šefova, sa stanjem 31. 19. 1984.), doznao sam da "OK" znači "operativna kontrola", što je bio "najniži stupanj obrade, te da agent zadužen za praćenje aktivnosti neke osobe nad njom jednom do dva puta godišnje provodi određeni nadzor". Viši je stupanj "POO" iliti "prethodna operativna obrada", pa tek ako bi se neke indicije, da je neka osoba opasna po društvo, pokazale točnima, onda bi ona bila stavljena pod "operativnu obradu" iliti "OO". Hajde, neka barem nešto..., hvala im i na "OK", jer ionako sam se uvijek hvastao kako želim da naša policija zna sve što privatno mislim i javno obznanjujem. Ali, "hrv. nac.", u vražju mater, što im je to?
Sa Radom Šerbedžijom sam, inače, u ta vremena samo jednom bio upleten u nešto 'a la "građansko desničarenje", naime još svibnja 1984. g. kad smo on i ja, kao jedini iz Hrvatske, supotpisali "Otvoreno pismo javnosti", koje je iz Beograda bilo odaslano kao protest protiv tadašnje zagrebačke "Bijele knjige" (zloglasnoga, ali ipak korisnoga materijala Centra CK SKH za informiranje i propagandu, u kojemu su bile obrađene neke "idejne i političke tendencije u umjetničkom stvaralaštvu..., kritici..., istupima..., intervjuima..." itd.). Naime, dok je sva hrvatska kulturnjačka javnost tada lukavo šutjela (kao pička u šaci), jedino smo se Rade i moja malenkost bili usudili pridružiti se srpskim intelektualcima i piscima, koji se nisu dali zastrašiti pompoznim štrikerajem, a koji nas je svojom osudom sve trebao staviti ad acta. Šutjeli su kad nije trebalo, a procvrkutali su kad im je bilo milo, naime, početkom devedesetih godina, kad je odjednom postalo (po)časno nositi orden "Bijele knjige", kao dokaz kako je ovaj ili onaj ipak tu i tamo nešto malo piskutao u socijalizmu, pa nek se zna... Međutim, premda su moji tekstovi, intervjui (novinski, radio i televizijski) bili obilato (negativnim konotacijama) citirani u tome famoznome dokumentu, takav 'orden' nisam htio isticati i pokazivati, jer je bilo točno sve što su mi željeli imputirati.
Jednako se, tako, nisam ni hvalio s imenom, političkom pozicijom osobe koja me je još 1977. g. bila fatalno strovalila u "hrv. nac.", a mogao sam nakon prevrata devedesetih steći status žrtve, budući da me je (na svoju nesreću, pogrešno) u taj bunar bacio visoki partijski funkcioner i k tome - srpske nacionalnosti (kud ćete bolje legitimacije, samo da sam htio, kao što je nisam želio prihvatiti). Naime, interpretirajući moju ocjenu knjige Petra Šegedina "Svi smo odgovorni?" (1971.), tek je 1977. godine, sekretar Izvršnog komiteta CK SKH, pogrešno zaključio kako u tome ima "pohvala nacionalističkim stavovima"(!?). A bilo je sve obrnuto: zaista nacionalističkim stavovima P. Šegedina ja sam se još tada, u pravo vrijeme i protiv opće klime 1971. g. suprotstavio odbijanjem prihvaćanja kolektivne krivnje. Ne, ne i ako nešto ne valja u Hrvatskoj, tome ste zaslužni i krivi VI, avangarda radničke klase, predvodnici socijalističkih masa, naime, VI KOMUNISTI, pa izvinite, molim lijepo, nije sada u redu tvrditi kako smo "svi odgovorni" (makar i s upitnikom). Neskromno govoreći, to su bili prvi takvi proplamsaji protu-komunističkog, samo građanskog otpora, s punim otklonom od bilo čega nacionalističkoga. E, to u ona vremena nije bilo moglo biti shvaćeno, jer je u kvadratnim glavama jednadžba bila prosta: tko je protiv komunističkih shvaćanja, automatski je - nacionalist. Otada, od 1977. g. pokušavam raspršivati mračno tkanje koje me je bilo prekrilo, jer je samo na jednu usputnu opaskicu vrhunskoga sekretara CK SKH (k tome i - Srbina!), cjelokupna moja radna sredina (tada u "Vjesniku") zdušno odahnula što me je istrijebila, bacajući me na crnu listu neobjavljivanja u Hrvatskoj, sve do početka devedesetih godina.
"Orden" (FOTO: Njuskalo.hr)
Na roštilju (soc.-kom.) crne liste toliko sam pocrnio, da se više uopće ne moram sunčati, a sad (2015.) doznajem kako me je Udba sve te godine ipak nadzirala (a što sam u njenom spisku zaveden pod godinom 1983. valjda je s razlogom, jer me od 1984. g. obrađuje "Bijela knjiga" preuzimajući me kao štafetu). Dakle, kad sam već bio "OK" iliti "operativno kontroliran", onda ne mogu odoljeti da se ne prisjetim jedne anegdote. Nekako, početkom osamdesetih godina moja je žena angažirala nekog soboslikara (malera, pitura), po onoj štafetnoj vezi kako sve žene jedne drugima preporučuju kojega majstora. Nisam svjedočio, ali žena mi je ispričala, kako se dotični maler pojavio u košulji s kravatom i s nekakvim lojtrama, kanticama boje i kistovima, valjcima, dakle s opremom koja mu je pristajala kao prasici sedlo. Dok se on nespretno razmahivao, Slavica ga je uvlačila u kojekakve političke tada aktualne priče i govorila mu sve što "mi" mislimo o svemu tome - o tzv. "hrvatskom proljeću", Karađorđevu i slično. Kako bi Slavica izludila i samoga vraga svojim pričanjem (što je jednom, javno, u intervjuu priznao čak i budući general S. Praljak!), naš je maler na kraju, sav očajan, napokon odbacio svoje alate i kršeći ruke priznao Slavici kako nije taj za kojega se izdaje, već da je iz Službe: "Vidim ja gospođo, da ste vi i gospodin sasvim u redu, ali samo da znate koja su govna one kolege, s kojima se on druži. Zbog njihovih sam pričanja ja morao ovamo doći, ali više - neću." Tko zna, ali možda je to zaista bila jedna "operativna kontrola", kakvu je "jednom do dva puta godišnje" trebalo nada mnom provoditi.
Svejedno, govna ostaju, koliko ih god profesionalno ili amaterski razmazivali, pa je zato i moja malenkost dobila svoje mjesto u spomen-knjizi Udbe. Hvala im, niste trebali, kao što nisam trebao ni orden "Bijele knjige". A, o SAD-u drugi put, ako stignem prije ljeta.
lupiga
