Kao što mačka-majka raznosi svoje (tek okoćene) mačiće, tako smo danas u Hrvatskoj svjedoci prenošenja „mošti“ hrvatskoga identiteta. Ovo „mošti“ je riječ iz staroslavenskoga i danas je očuvana samo u srpskome, dok se kod nas kaže „moći“, a time se označavaju „(posmrtni) ostaci“ ili na latinskome „reliquiae“, pri čemu je latinski kod nas najbolje razumljiv, jer je u davnini bio i službeni jezik našeg Sabora, kao što je i danas, ponekad, kad se njime diče oni koji – misle da – ga znaju. Ali, da se vratim mački i mačićima, ugrađenima u svima poznatu predodžbu o „raznošenju“.
Naime, čak i kućna mačka (npr. Sissy) odazivajući se svojim genetsko-atavističkim nagonima, premda sigurna u ljudskom utočištu koje su joj pružili njeni „ljubimci“, preseljava svoje mladunce (Pandu, Moru i Coco) simo-tamo (kao da ih skriva/štiti od mogućih opasnosti). Svjedočio sam tome iz dana u dan i ma koliko da smo se trsili, svaki put kad bismo nekog mačića pronašli kojegde, da ga vratimo u toplo leglo, svejedno ih je ona ponovno razvlačila (inateći se, a možda i „sumnjajući“ u dobre namjere takva pogodovanja). Možda je ova usporedba nategnuta (ali sve su analogije takve, još od biblijskih knjiga), ali učinilo mi se da se baš na neki neprimjeren način, čak možda malo i smiješno, kod nas događa upravo neko takvo razmještanje, samo što u pitanju nisu mačići, nego dijelići - hrvatskoga identiteta!
Kako nacionalni identitet ne postoji kao jedna cjelina, tj. ne kao predmet kojim bi se moglo manipulirati, već je sačinjen od brojnih „čestica“ koje ili same po sebi ili združene, naprosto „isijavaju“ ili „zrače“ taj identitet. Tako je u naravi crkvenih relikvija, koje su (u idealnom slučaju) čitavo tijelo nekoga sveca ili blaženika, „čiji je kult od Crkve odobren“, a kada tijela nema, onda su dobro dolazile i „čestice“, tj. dijelovi tih tijela (od kostiju, do nokta, od srca do pete, pa se tako tih čestica sakupilo na stotine tisuća širom svijeta. No, sve su crkve na vrijeme stale na kraj takvoj proizvodnji moći i trgovanju s njima. Kad bi uzmanjkalo originalnih moći i/ili čestica, onda ih se uobičava ili posuđivati s jednog kraja na drugi ili još bolje, pronositi u procesijama kako bi ih što veći broj vjernika mogao vidjeti (u njihovom zlatnom ili srebrnom okovu/ornatu), dotaknuti ili čak eventualno i poljubiti (jer je sam dodir već čudotvoran i ljekovit).
Sad će svjetovna relikvija biti dostupna širem broju radoznalih (vjernika „broznoga“ kulta) (SCREENSHOT: YouTube/Hina)
Zato je dobro napravila naša Predsjednica RH, što je onu „broznu“ bistu izmjestila iz (svojeg privremenog) ureda na Pantovčaku, dopustivši da bude premještena na sigurnije i bolje mjesto u neki muzej u Zagorju. Naime, tako će ta svjetovna relikvija biti dostupna širem broju radoznalih (vjernika „broznoga“ kulta), koji će je moći dodirnuti, možda i cjelivati, što je mnogo ljudskije i prisnije nego kad je ta bista na Pantovčaku bila praktički nedostupna mnoštvu običnih ljudi (jer, zašto bi se samo naša Predsjednica pred tom bistom križala, tjerajući od sebe simboličko/imaginarnu sotonsku silu, kad se pred istom, a na drugom mjestu, drugi mogu križati presretni što napokon vide još jedno oličenje svoga boga!?)
Dobro dok je riječ samo o jednoj bisti, ali razvlačenje „mošti“ može biti čak i bezočno, kao na primjer kad se, nekidan, svima na uvid, posredovanjem fotografija, razvlačilo kupaće mudante dotičnoga „broznoga“ kupača na Brijunima. Koja je snaga imaginacije potrebna da, najprije, neki popisivači ostavštine uopće dođu na ideju pokazivati te mudante, potom da netko gledajući uživa u takvom razvlačenju? Nemoguće je podcijeniti niskost pučkog obožavanja, jer se niže uvijek može pasti.
Apoksiomen još uvijek luta kojekuda kao siroče (FOTO: Novilist.hr)
No, svađe oko „mošti-ju“ ili „moći-ju“ upravo se umnožava, jer vlasnici jedne „čestice“ ne žele nikome dati za pravo da je pokazuju na drugom mjestu. Sad je u pitanju prenošenje vukovarske golubice (koja je, možda, ipak jarebica?), koja je smještena u zagrebačkom Arheološkom muzeju, a trebala bi odlepršati u rodni kraj, na nalazište u Vučedolu, ako već ne u sam grad Vukovar. Obožavatelji ikona uvijek dolaze na svoje, jer ako nije bista, onda je golubica (koju u Jutarnjem listu, 25. III.) jedna kolegica promovira velikim početnim slovom („Golubica“), baš kao da je riječ o Gospi. Ako nije golubica, onda su u pitanju kosti neandertalaca iliti krapinskoga pračovjeka, a koje se većinom nalaze u zagrebačkom Prirodoslovnom muzeju, umjesto da su u Krapini. Ako nisu u pitanju kosti, onda se kavžimo oko „Apoksiomena“ iliti antičkoga kipa izronjena pokraj otoka Lošinja, a koji još uvijek nije našao krajnje utočište te luta kojekuda kao siroče.
Sve su to dijelići iliti čestice hrvatskoga identiteta (pardon: ali Krapinski pračovjek nije znao da „Hrvatska ni propala“ dokle on ne (iz)gine, kao što jest…i jebiga), koje premještamo s jednog kraja na drugi, kao u procesijama u kojima se prenose „mošti“ nekih svetaca, a čini nam se da smo ekskulpirani dokle god premještamo sekularne, laičke iliti samo (pri)proste čestice. Da, ali onda identitet ne može biti „svetinja“, kao što se sugerira da tako moramo častiti mošti posljednjega rata. No, što kontradiktornije, to bolje ili to gore po činjenice!
lupiga
