Bilo je to jedne veljače, kad je ROKO GUZICA odlučio promijeniti ime. Dok je bio dečkić/balavac bilo mu je svejedno kako se zove i kako ga zovu, ali kad se zamomčio već mu je počelo postajati sumnjivo zašto mu se podruguju. Onda mu je neki dobronamjernik savjetovao da promijeni ime (u narodnoj frazeologiji ponekad se pod "imenom" stapa i osobno i obiteljsko ime, tj. prezime, i otuda nesporazumi), što je naš mladić prihvatio. I evo ga, jednoga dana (mj. veljače), on se nasmiješen slavodobitno pojavio u svojem društvu mašući papirima. "Jesi li promijenio ime?", upitaše ga. "Pa, naravno!" "I, kako se sada zoveš?" "Pa, ANTE GUZICA"...
Ne bih želio biti poučan i tendenciozno povlačiti usporedbe, ali ova me narodska apokrifna anegdota ipak neodoljivo primorava da pokušam razumjeti kako to u našoj Hrvatskoj turističkoj zajednici objašnjavaju zajeb koji im se dogodio (a koštao je 2,8 milijuna kuna) s kreiranjem novoga slogana za naš turizam (i šire od njega, za cijelu Hrvatsku). Kad je objavljeno, ovoga mjeseca veljače ("prevrtače"), da taj 'fakin' slogan glasi: "Croatia, full of life" iliti "Hrvatska, puna života", mnogi su sjeli za svoja računala i "proguglali da se ukrasnim epitetom "pun(a) života" diče već mnogi proizvodi diljem svijeta i da se (zakonski zaštićen) odnosi na neke automobile ili čak mliječne proizvode.
I tako, osim što je dokazana nekompetencija i neoriginalnost kreativnih umova (u konzorcijima BBDO Zagreb/AMV BBDO) nastala je opća sprdačina, iskrivljavanjem i/ili nadopunjavanjem te sintagme na engleskom. E, ali ne daju se oni u HTZ-u i objašnjavaju (prema "JL", 14. II.) da "sama rečenica - Croatia, full of life - nigdje nije zaštićena i nije se koristila u turističke svrhe". Pa, jasno, tko je uopće rekao ili pomislio da je itko, ikada i igdje imao na umu promovirati nešto hrvatsko, osim što je beznačajni i isprazni ukrasni epitet "pun(a) života", nadoštukljavao na koji svoj proizvod (automobili i/ili jogurt). Dobro, ako nitko sa strane nije zaštićivao hrvatski turistički identitet, što smo dobili ako smo na već izlizani epitet "pun(a) života" predmetnili "Croatia"? Samo to, da je Roko postao Ante, a da je ostala samo "guzica" ("full of life"). Jer, kad se to - "full of life" - može odnositi na sve i bilo što onda i nije drugo nego puka guzica, koju svi imaju, baš kao stavove i dušu.
(FOTO: HTZ)
Neka se dubokoumni kreatori vade kako znaju, ali oni su lovu inkasirali, a sve se ionako valjalo ove veljače, kad su događaji nahrupili, baš kako i paše pokladnome mjesecu. Na sve strane i u iste dane navalile maškare, karnevalske povorke i fašničke maske i 'fakin' Valentinovo, a k tome još i krunidba (pardon: inauguracija) hrvatske predsjednice, na zagrebačkom Gornjem gradu, koji sav onako minijaturan i ušminkan naliči baš bombonijeri i samo joj je nedostajala mašna, dok prigodni nije bio rastegnut crveni tepih. Sve je bilo "comme il faut", dakle po dvorskome ceremonijalu (osim što se među uzvanike prošvercalo i nešto nikogovića, koje i kakve ne bi propustio strožiji protokol), a jedino se čudim što u mnoštvu komentatorsko/kolumnističkih pohvalno laskavih (recimo točnije: ulizivačkih) tekstova, nitko nije primijetio da i z l a g a nj e naše Predsjednice (jer to i nije bio govor u pravom smislu riječi!) naprosto kipti sintagmama koje bi se dobro mogle upotrijebiti kao slogani za promoviranje Hrvatske (u širem smislu) i hrvatskog turizma (u užem),
Jer, tako često biva da se, umjesto štrebersko/menadžerskog mozganja nad praznim papirom (ekranom, zaslonom), upravu u žaru kojega nastupa (govora - izlaganja) ili u bilo kojem 'deadline' roku, rode i baš iskrsnu najbolje ideje (npr. slogani). Tako, osim što je pri čitanju/izgovaranju svojeg izlaganja naša Predsjednica na strateškim mjestima upotrijebila razne emocionalne sintagme, usklike i fraze (apostrofirajući razne društvene skupine, iliti Canjugine "staleže", od branitelja, preko mladih, do oružanih snaga i diplomacije, te "ribara i težaka kao naše snage"!?), gospođa je i uvježbanim "kniksom" klecnula pred samim "Kipom Domovine" (koja će "biti bogata zemlja"; ma, bogati?). Finale je bio bombastičan: "Nema toga što mi ne možemo postići kad smo jedinstveni"... "Yes, we can!" akumulirao je u vatrometno šlagerskom sloganu: "Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska!"
I što bi više trebalo tražiti kruha preko pogača i financirati tamo neke konzorcije, kad nam je Predsjednica Ia sve za svoju plaću, u okviru radnih obaveza) podari najbolji slogan. Ovaj je finalni uzvik bio toliko emocionalno snažan da je čak jednom Andriji Hebrangu, naočigled krutom muškarcu, izmamio suzu na oko (kako je rekao u emisiji "Otvoreno"; 16.II.). Kad se samo još malo frizira, lakira, ušminka ovaj bi poklič odlično poslužio da baš sve nas, doma i u svijetu, uvjeri kako je moguće "naprednija, zadovoljnija i hrvatskija Hrvatska"... Jer, ako postoji "drvenije drvo", "željeznije željezo", onda, misli M. Jajčinović ("VL", 18. II.) da može postojati i HRVATSKIJA HRVATSKA?, ali ON PISMENIJI više ne može.
lupiga
