Dominantni soj hrvatskog domoljublja, odnosno onoga što se ovdje uvriježilo smatrati domoljubljem i na što monopol imaju HDZ i ostatak desnice, u prošlih 35 godina – što otvoreno, što latentno; s promjenjivim intenzitetom – bio je, i jest, oslonjen na ustaštvo više nego na bilo koju drugu ideju iz hrvatske političke povijesti, više nego na nauk Stjepana Radića i Vladka Mačeka, neusporedivo više nego na ideje biskupa Strossmayera i Frana Supila, pogotovo više nego na hrvatske komuniste u rasponu od Andrije Hebranga do Mike Tripala, dok je pravaštvo Ante Starčevića praktički izjednačeno s ustaštvom.
To je posebno došlo do izražaja u ratno vrijeme: simpatiziranje ustaštva ili pronalaženja nadahnuća u ustaštvu bilo je svojevrsni automatski refleks izazvan koječime – od porodične povijesti do suočenja s napadom armije koja je izrasla na temeljima Narodnooslobodilačke vojske iz Drugog svjetskog rata. Franjo Tuđman, s jedne strane, na razne je načine koketirao s nasljeđem NDH, poticao je ili tolerirao iskazivanje privrženosti ustaštvu, jer su mu trebali glasovi birača sklonih ustaštvu i jer je vjerovao da je to dobro za borbeni moral, dok se s HOS-om – stranačkom milicijom HSP-a – obračunao zbog toga što se osjećao ugroženim i što mu je HOS politički štetio na međunarodnom planu.
Međunarodna šteta bila je i Ivi Sanaderu razlog za suzbijanje javnih manifestacija ustaštva, s obzirom na to da je Hrvatska u njegovo vrijeme vodila pregovore o pristupanju NATO-u i Europskoj uniji. HDZ se pod Tomislavom Karamarkom bio ozbiljno posvetio rehabilitaciji NDH, no Karamarko je kratko ostao na vlasti.
Poricanje Jasenovca uzaludan je posao: među svim ostalim dokazima o postojanju logora smrti, u kojem su ubijeni deseci tisuća Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata, istaknuto mjesto pripada priznanjima samih ustaških glavešina
Politika Andreja Plenkovića najsličnija je Tuđmanovoj: koketiranje s ustaštvom da bi se pokupilo što više desničarskih glasova i da bi se pariralo autentičnim desnim radikalima unutar HDZ-a, s tim da su se stvari počele otimati kontroli nakon što je HDZ prije godinu i pol formirao vladajuću koaliciju s Domovinskim pokretom, a naročito se pogoršalo poslije ovoljetnih koncerata Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu i Sinju, koncerata koji su održani uz svesrdnu podršku vlasti.
Ljevica, to jest SDP, naravno, nije stimulirala veličanje Pavelićeva pokreta, ali u dva mandata na vlasti nije našla način da odvoji patriotizam od ustaštva: čak i da je bio uložen ozbiljniji trud u tom pogledu, pitanje je bi li bio napravljen pomak ili bi se dogodilo još žešće rasplamsavanje zahvaljujući zloćudnom inaćenju HDZ-a i ostatka desnice.
Sad smo, eto, došli dotle da se u Saboru, na okruglom stolu u organizaciji dviju desnih parlamentarnih stranaka, zagovara uvrštenje Nezavisne Države Hrvatske u Ustav da bi ondje stajala kao jedan od stupova na kojima počiva današnja Republika Hrvatska. Tomislav Jakić piše na portalu Forum.tm da je ustaštvo dobilo “pravo građanstva” ili je na korak od toga. U nastavku teksta donosimo kratki pregled elemenata koji se čine najvažnijima u tekućem procesu normalizacije ustaštva.
Poricanje Jasenovca
Još od Vukojevićeve saborske komisije iz devedesetih godina, drastično umanjivanje broja ubijenih u koncentracijskom logoru Jasenovac, kao i nastojanje da se logor smrti predstavi radnim logorom namijenjenim pobunjenicima protiv vlasti (“ni lječilište ni mučilište”, kazao je Igor Vukić prošli tjedan u Saboru), glavna je preokupacija onih što su zainteresirani da prekroje karakter NDH i da tu tvorevinu pretvore u nešto čega se Hrvati ni u kojem slučaju ne bi trebali sramiti, da je svedu isključivo na “izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom”.
Spomenuti Vukić, bivši novinar, unatrag desetak godina najuporniji je negator genocida u Jasenovcu, pri čemu mu je s vremenom sve manji fokus na Jasenovcu, a sve je posvećeniji općenitom prezentiranju NDH kao uzor-države predane zaštiti ljudskih prava i sloboda. Poricanje Jasenovca, međutim, uzaludan je posao: među svim ostalim dokazima o postojanju logora smrti, u kojem su ubijeni deseci tisuća Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata, istaknuto mjesto pripada priznanjima samih ustaških glavešina.
Eugen Dido Kvaternik, koji je do jeseni 1942. slovio za drugog najmoćnijeg čovjeka NDH, ovako piše o Jasenovcu u jednom pismu 1958. godine: “Po ponašanju i izjavama Luburića u svibnju i lipnju 1942. razabrao sam da je on teško bolestan i da se u logoru događaju stvari koje se ne može opravdati. (…) Dva mjeseca kasnije, svratio sam ponovno pozornost dr. Pavelića na potrebu raspusta logora, koji je već postao javni skandal i prava narodna sramota. Odgovor je bio uvijek isti: ‘Logor je državna potreba’.”
Sve kad bi se užas Jasenovca nekako mogao i izbrisati iz hrvatske povijesti, i dalje bi ostalo previše neoborivih činjenica o zločinačkoj naravi NDH. Ostala bi istina o rasnim zakonima, o ovisnosti spram Hitlerove Njemačke, o desecima etnički motiviranih zločina stravičnih razmjera i zvjerskih metoda, o režimu koji je počivao na samovolji uskog kruga politički nepismenih krvoloka… Ostalo bi previše zla s kojim se Hrvati, i desno i lijevo orijentirani, još uvijek nisu suočili na ispravan i pošten način.
Veličanje HOS-a
U Vukovaru su prošli tjedan, poslije 34 godine, identificirani posmrtni ostaci Jean-Michela Nicoliera, Francuza koji je branio Vukovar u uniformi HOS-a, i još dvojice branitelja tog grada. U povodu toga Vukovar je posjetio i Ivan Turudić, glavni državni odvjetnik, pa rekao ovo: “I pripadnost Jean-Michela Nicoliera HOS-u pokazatelj je da se ne radi ni o kakvoj ‘ustaškoj vojsci’ nego o hrvatskim braniteljima koji su se, nakon rasformiranja HOS-a, pridružili drugim postrojbama.”
Turudić ne može odoljeti upuštanju u političku manipulaciju, iako je to zadnje čime bi se trebao baviti šef Državnog odvjetništva. Nitko nikad nije tvrdio da je HOS ustaška vojska, nego se tvrdilo ono što je neosporivo i o čemu svjedoče izjave ljudi koji su 1991. predvodili osnivanje te stranačke formacije jačine jedne lake pješačke brigade: HOS je bio maksimalno nadahnut ustaškom vojskom, što nije teško zaključiti na osnovu samog imena, na osnovu službene upotrebe pozdrava “Za dom spremni”, na osnovu imena HOS-ovih bojni (Jure Francetić, Rafael Boban), na osnovu uniformi i insignija…
Zapovjednici HOS-a, poput Marka Skeje, nikad nisu skrivali da se diče ustaštvom i da je slavljenje ustaštva njihova najvažnija misija. Pritom se već neko vrijeme u javnosti stvara dojam da je HOS bio ključna snaga u obrani Hrvatske, što je totalno promašeno, a to se čini ponajviše zbog toga da bi se, pod egidom herojstva HOS-ovaca u nedodirljivom Domovinskom ratu, moglo nesmetano veličati ustaše i NDH.
Dvostruka konotacija ZDS-a
U sklopu svog dodvoravanja crnoj desnici i flerta s proustaškim sentimentima u dijelu biračkog tijela, Plenković je izmislio dvostruku konotaciju ustaškog pokliča “Za dom spremni”, mada je Ustavni sud 2020. jasno saopćio da je rečeni poklič neustavan, odnosno da ne postoji kontekst u kojem bi bilo prihvatljivo njegovo javno korištenje.
Protivno, dakle, stajalištu Ustavnog suda, u kojem su većina suci bliski HDZ-u i desnici, predsjednik Vlade odlučio je da se ZDS može nekažnjeno uzvikivati i nositi u situacijama kad se radi o sjećanju na poginule pripadnike HOS-a te kad se radi o Thompsonovoj pjesmi “Bojna Čavoglave”, pjesmi koju je Thompson znao pjevati i bez ZDS-a na početku.
Prekršajni sudovi uglavnom ne zarezuju stajalište Ustavnog suda nego se priklanjaju Plenkovićevoj izmišljotini priručno sklepanoj za potrebe uskogrudnog političkog manevriranja. Tako su raskriljena vrata pronalaženju kreativnih objašnjenja za javne manifestacije privrženosti ustaštvu, no na ta vrata prije ili kasnije moraju nahrupiti momci u crnom koji će prijeći s riječi na tijela, uz opravdanja i relativizaciju iz redova HDZ-ovih proustaški i protusrpski orijentiranih koalicijskih partnera.
Crkveno žrtvoslovlje
Činjenica da Katolička crkva u Hrvatskoj samu sebe naziva “Stepinčevom crkvom” dovoljno govori o odnosu Kaptola prema NDH: premda je spašavao mnoge Židove i Srbe od ustaškog pogroma, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac smatrao je komunizam većim zlom od ustaštva, jer su se ustaše ipak deklarirali vjernicima. Takav stav duboko je ukorijenjen u ovdašnjoj Crkvi, a nisu ga ozbiljnije poljuljala ni nastojanja pape Franje da kadrovskim intervencijama donekle odmakne hrvatski kler od opsesije nacijom.
Stevo Đurašković sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti – na portalu Historiografija.hr – ovako piše u članku “o ratu Katoličke crkve u Hrvatskoj s poviješću Drugog svjetskog rata”: “Jedini svećenik čiji otpor ustaškom režimu Crkva javno komemorira je Stepinac, dok se u svim drugim javno poznatim slučajevima (Bleiburg, širokobriješki franjevci, Miroslav Bulešić), slave mučenici pali za vjeru od strane komunizma. Gdje su brojni svećenici koji su pali od ruku ustaša jer nisu šutjeli pred njihovim zlom, ili, ako i nisu pali, slijedili po cijenu života evanđeoski poziv te se otvoreno suprotstavljali ustaškom teroru nad Srbima i Židovima?”
Crkva u prošlih 35 godina nije učinila gotovo ništa da imena tih svećenika dopru do širokih vjerničkih masa, kao da ih se srami. Ali nimalo se ne srami vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića i njegova oduševljenja ustaštvom, Antom Pavelićem i antisemitizmom, niti ima problema s ustupanjem svojih prostora za promoviranje povijesnog revizionizma i glorifikaciju križarskog djelovanja u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata.
Zločini u neposrednom poraću
U srpnju ove godine Vlada je osnovala Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a za šefa je imenovan Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta i potpredsjednik Hrvatskog sabora. “Postoji jedna vrlo bolna trauma koja se tiče neraščišćenih stvari iz prošlosti, iz vremena Komunističke partije, koja zahvaća velik broj građana Republike Hrvatske, odnosno naših sunarodnjaka koji nikada zbog brutalnih zločina nisu doznali kako i gdje su skončali njihovi članovi obitelji.
To je jedna trauma koja već 80 godina nagriza hrvatskog društvo i ovom se ozbiljnom tematikom treba pozabaviti na ozbiljniji i drugačiji način”, obrazložio je Penava osnivanje komisije.
Nitko nije protiv otkrivanja novih činjenica o organiziranom osvetničkom ubijanju desetaka tisuća zarobljenih vojnika NDH i civila koji su se povlačili prema Austriji te dostojnog sahranjivanja posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica rasutih po sjeveru Hrvatske i po Sloveniji, čime se dosad ionako bavilo Ministarstvo hrvatskih branitelja, no smisao formiranja Penavine komisije sasvim je politički i sastoji se u pojačavanju demonizacije jugoslavenskog razdoblja hrvatske historije e da bi se minorizirala politička i moralna katastrofa poznata kao NDH te da bi se isključivim inzistiranjem na antihrvatskom karakteru Jugoslavije prizvalo još simpatija za ustaštvo; tome su više-manje služile i svibanjske komemoracije na Bleiburgu.
