Vatromet na brdu Hum iznad Mostara, zastave Herceg-Bosne i Hrvatske na gradskim ulicama, opasne izjave o preustroju BiH… ništa su drugo nego barbarsko slavljenje zločina, uz svesrdnu potporu novog hrvatskog vodstva. Ne slučajno i hrvatski je ministar obrane istovremeno posjetio Međugorje, u pratnji kordona policije, budući da ga tužilaštvo u BiH istražuje zbog ratnih zločina, pa je stoga nedavno odbio putovati u Sarajevo, ali se, pokazajući mišiće, odvukao tamo gdje se osjeća siguran, dakle, na područje nekadašnje paradržave Herceg-Bosne.
Julian Borger, urednik u londonskom Guardianu napisao je knjigu Krvnikov trag u kojoj precizno, koristeći se dokumentima Haškog tribunala i raznih obavještajnih službi involviranih u ratove na prostoru Jugoslavije, opisuje višegodišnju potragu za ratnim zločincima na ovom području. Lista Međunarodnog suda u Haagu sadržavala je samo 160 ljudi za kojima je potraga trajala decenijama, s nevelikim uspjehom. Osim intrigantnih detalja o potrazi za ubojicama, Borger iznosi važne činjenice o političkom oportunitetu zapadnih sila u krvavom raspadu Jugoslavije, razne vrste nagodbenjaštva i korupcije, zbog čega je i trebalo toliko vremena da se tek manja grupa ljudi privede pravdi. No budući da detaljno navodi ulogu srpskog i hrvatskog vodstva u rastakanju Bosne – pa i činjenicu da je za hrvatskog predsjednika Tuđmana već bila ispisana optužnica zbog „udruženog zločinačkog pothvata“ u komadanju Bosne i etničkog čišćenja Hrvatske, ali je on na vrijeme umro – podrazumijeva se da knjiga, kao važan povijesni dokument, nije objavljena ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, nego samo u Sarajevu.
Zato jer je u regiji u međuvremenu ispisana drukčija povijest, cementirana u banalnoj nacionalističkoj laži, onoj koja zločinca pronalazi isključivo u drugom narodu, drugoj etničkoj skupini. Otuda patetična parada, masovnija nego ikad, kojom su Hrvati upravo obilježili obljetnicu pada Vukovara, uz tronuti državni vrh, bezočnu zloputrebu djece u proizvodnji mita i obaveznu homiliju šefa Katoličke crkve, tradicionalno zažarenu mržnjom prema „neprijatelju“, agresoru, drugome. Otuda i istovremena morbidna predstava, u režiji Hrvatske demokratske zajednice u BiH: proslava 25. godišnjice Herceg-Bosne, gradovi okićeni zastavama te tvorevine, veliki vatromet u Mostaru i polaganje vijenaca za pale „heroje“, uz prisustvo političara iz susjedne Hrvatske. Uzaludnost lova na zločince i sudskih presuda, zlosretne povjesne činjenice… sve je to cinično ogoljeno u proslavi obljetnice jedne zločinačke paradržave, nastale 18. novembra 1991., ukinute Vašingtonskim sporazumom 1994., razodblje dovoljno dugo da Herceg-Bosna postane sinonim za zločin nad Bošnjacima, za strašne hercegovačke logore Dretelj, Heliodrom… kroz koje je prošlo više od 50.000 Bošnjaka, istoznačnica za masovno protjerivanje Bošnjaka iz Stoca, Čapljine, dijela Mostara… Za rušenje vjerskih i kulturnih objekata, među kojima i Starog mosta u Mostaru. Pod okriljem Herceg-Bosne počinjen je i masakr u Ahmićima nad više od stotinu civila, žena i djece, a nalogodavac zločina Dario Kordić, osuđen u Haagu, i danas se u dijelu BiH i u Hrvatskoj slavi kao heroj.
U Haagu je suđeno političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, a šestorica vođa te paradržave dobili su ukupno 111 godina zatvora za zločine u udruženom zločinačkom pothvatu, s ciljem etničkog čišćenja Bošnjaka i priključenja dijela BiH „Velikoj Hrvatskoj“. Sve po naredbi političkog i vojnog vrha Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana. Nebrojena svjedočanstva o zločinu i progonu ispisana su u presudi Haškog suda, pa ipak šef bosankog HDZ-a i bliski suradnik hrvatske vlasti Dragan Čović izjavljuje: „Mi smo ponosni na Herceg-Bosnu!“ Bivši političari te zločinačke paradržave otvoreno pak traže preustroj Bosne i Hercegovine, te kažu kako je Herceg-Bosna „trajni zalog i inspiracija za sve hrvatske političare“.
Vatromet na brdu Hum iznad Mostara, zastave Herceg-Bosne i Hrvatske na gradskim ulicama, opasne izjave o preustroju BiH… ništa su drugo nego barbarsko slavljenje zločina, uz svesrdnu potporu novog hrvatskog vodstva. Ne slučajno i hrvatski je ministar obrane istovremeno posjetio Međugorje, u pratnji kordona policije, budući da ga tužilaštvo u BiH istražuje zbog ratnih zločina, pa je stoga nedavno odbio putovati u Sarajevo, ali se, pokazajući mišiće, odvukao tamo gdje se osjeća siguran, dakle, na područje nekadašnje paradržave Herceg-Bosne. A tek će se vidjeti koliko će problema imati hrvatski premijer takvim odabirom ministra obrane, čovjeka koji ne smije slobodno prelaziti međudržavne granice, da bi mu još kao savjetnika pridružio generala Gotovinu, bivšeg haškog pritvorenika, učesnika ratovanja u Bosni i dobrog poznavatelja okolnosti i počinitelja tamošnjih ratnih zločina.
Tako se, eto, umjesto Borgera, povijest čita u revizionističkom ključu i perverzno definira normalnošću „naših“ zločina. Stoga je i moguća pompozna proslava obljetnice zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, čija je ideja uostalom utkana u brojne zakone. Suprostaviti se pak službenom slavljenju zločina, znači izvrgnuti se prijetnjama i nasilju, što je sve i doživjela glavna urednica portala Tačno.net, Štefica Galić, koja je otišla u mostarsku policiju prijaviti nezakonito obilježavanje ulica zastavama Herceg-Bosne. „Ja sam Hrvatica, to nije moja zastava, ne želim biti pod zastavom koja je simbol Herceg-Bosne“, izjavila je Štefica Galić, koja je već prošla kalvariju zbog obiteljskog spašavanja Bošnjaka od terora „države“ Herceg-Bosne. Ali, tužna je to i uzaludna pobuna na prostoru skrojenom po mjeri sirovog i surovog nacionalizma.
tacno
Julian Borger, urednik u londonskom Guardianu napisao je knjigu Krvnikov trag u kojoj precizno, koristeći se dokumentima Haškog tribunala i raznih obavještajnih službi involviranih u ratove na prostoru Jugoslavije, opisuje višegodišnju potragu za ratnim zločincima na ovom području. Lista Međunarodnog suda u Haagu sadržavala je samo 160 ljudi za kojima je potraga trajala decenijama, s nevelikim uspjehom. Osim intrigantnih detalja o potrazi za ubojicama, Borger iznosi važne činjenice o političkom oportunitetu zapadnih sila u krvavom raspadu Jugoslavije, razne vrste nagodbenjaštva i korupcije, zbog čega je i trebalo toliko vremena da se tek manja grupa ljudi privede pravdi. No budući da detaljno navodi ulogu srpskog i hrvatskog vodstva u rastakanju Bosne – pa i činjenicu da je za hrvatskog predsjednika Tuđmana već bila ispisana optužnica zbog „udruženog zločinačkog pothvata“ u komadanju Bosne i etničkog čišćenja Hrvatske, ali je on na vrijeme umro – podrazumijeva se da knjiga, kao važan povijesni dokument, nije objavljena ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, nego samo u Sarajevu.
Zato jer je u regiji u međuvremenu ispisana drukčija povijest, cementirana u banalnoj nacionalističkoj laži, onoj koja zločinca pronalazi isključivo u drugom narodu, drugoj etničkoj skupini. Otuda patetična parada, masovnija nego ikad, kojom su Hrvati upravo obilježili obljetnicu pada Vukovara, uz tronuti državni vrh, bezočnu zloputrebu djece u proizvodnji mita i obaveznu homiliju šefa Katoličke crkve, tradicionalno zažarenu mržnjom prema „neprijatelju“, agresoru, drugome. Otuda i istovremena morbidna predstava, u režiji Hrvatske demokratske zajednice u BiH: proslava 25. godišnjice Herceg-Bosne, gradovi okićeni zastavama te tvorevine, veliki vatromet u Mostaru i polaganje vijenaca za pale „heroje“, uz prisustvo političara iz susjedne Hrvatske. Uzaludnost lova na zločince i sudskih presuda, zlosretne povjesne činjenice… sve je to cinično ogoljeno u proslavi obljetnice jedne zločinačke paradržave, nastale 18. novembra 1991., ukinute Vašingtonskim sporazumom 1994., razodblje dovoljno dugo da Herceg-Bosna postane sinonim za zločin nad Bošnjacima, za strašne hercegovačke logore Dretelj, Heliodrom… kroz koje je prošlo više od 50.000 Bošnjaka, istoznačnica za masovno protjerivanje Bošnjaka iz Stoca, Čapljine, dijela Mostara… Za rušenje vjerskih i kulturnih objekata, među kojima i Starog mosta u Mostaru. Pod okriljem Herceg-Bosne počinjen je i masakr u Ahmićima nad više od stotinu civila, žena i djece, a nalogodavac zločina Dario Kordić, osuđen u Haagu, i danas se u dijelu BiH i u Hrvatskoj slavi kao heroj.
U Haagu je suđeno političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, a šestorica vođa te paradržave dobili su ukupno 111 godina zatvora za zločine u udruženom zločinačkom pothvatu, s ciljem etničkog čišćenja Bošnjaka i priključenja dijela BiH „Velikoj Hrvatskoj“. Sve po naredbi političkog i vojnog vrha Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana. Nebrojena svjedočanstva o zločinu i progonu ispisana su u presudi Haškog suda, pa ipak šef bosankog HDZ-a i bliski suradnik hrvatske vlasti Dragan Čović izjavljuje: „Mi smo ponosni na Herceg-Bosnu!“ Bivši političari te zločinačke paradržave otvoreno pak traže preustroj Bosne i Hercegovine, te kažu kako je Herceg-Bosna „trajni zalog i inspiracija za sve hrvatske političare“.
Vatromet na brdu Hum iznad Mostara, zastave Herceg-Bosne i Hrvatske na gradskim ulicama, opasne izjave o preustroju BiH… ništa su drugo nego barbarsko slavljenje zločina, uz svesrdnu potporu novog hrvatskog vodstva. Ne slučajno i hrvatski je ministar obrane istovremeno posjetio Međugorje, u pratnji kordona policije, budući da ga tužilaštvo u BiH istražuje zbog ratnih zločina, pa je stoga nedavno odbio putovati u Sarajevo, ali se, pokazajući mišiće, odvukao tamo gdje se osjeća siguran, dakle, na područje nekadašnje paradržave Herceg-Bosne. A tek će se vidjeti koliko će problema imati hrvatski premijer takvim odabirom ministra obrane, čovjeka koji ne smije slobodno prelaziti međudržavne granice, da bi mu još kao savjetnika pridružio generala Gotovinu, bivšeg haškog pritvorenika, učesnika ratovanja u Bosni i dobrog poznavatelja okolnosti i počinitelja tamošnjih ratnih zločina.
Tako se, eto, umjesto Borgera, povijest čita u revizionističkom ključu i perverzno definira normalnošću „naših“ zločina. Stoga je i moguća pompozna proslava obljetnice zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, čija je ideja uostalom utkana u brojne zakone. Suprostaviti se pak službenom slavljenju zločina, znači izvrgnuti se prijetnjama i nasilju, što je sve i doživjela glavna urednica portala Tačno.net, Štefica Galić, koja je otišla u mostarsku policiju prijaviti nezakonito obilježavanje ulica zastavama Herceg-Bosne. „Ja sam Hrvatica, to nije moja zastava, ne želim biti pod zastavom koja je simbol Herceg-Bosne“, izjavila je Štefica Galić, koja je već prošla kalvariju zbog obiteljskog spašavanja Bošnjaka od terora „države“ Herceg-Bosne. Ali, tužna je to i uzaludna pobuna na prostoru skrojenom po mjeri sirovog i surovog nacionalizma.
tacno
