Hoće li u BiH biti po onoj Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba? Pa će njemački političar Christian Schmidt na poziciju visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR) – ombudsmana, gubernatora ili kako već (ne)službeno ne zovu tog nadzornika mira/suživota triju tzv. konstitutivnih naroda – a austrijski političar Valentin Inzko, Jr. s te pozicije. Nakon, je li, 12 godina neučinkovitog političkoga voajerstva, neuspjeha u privođenju pameti samozvanih polit-ideoloških „mesija“ Bošnjaka, Hrvata i Srba u dvama entitetima disfunkcionalne države (bošnjačko-hrvatske Federacije BiH i također etnički očišćene Republike Srpske) te napokon ostavke na tu dužnost. Jedan šef OHR-a u BiH, drugi šef OHR-a iz BiH, a tzv. bosanski lonac će jamačno nastaviti zlokobno pištati. Jer ključni u svijetu i regiji tzv. jamci mira i budućnosti države BiH nemaju minimuma istinske suglasnosti ne samo o njezinoj budućnosti nego ni o tomu da je Christian Schmidt 1. kolovoza 2021. zamijenio Valentina Inzka, Jr.
Bez te suglasnosti, koje pupčanom logikom nema ni među poslovođama vanjskih interesa u BiH, i novi će šef OHR-a – ma koliko puno htio, puno započeo – hodati u Inzkovim voajerskim cipelama. Dalje od promatračke misije sa strane ne smije ići bez vrlo ozbiljnih posljedica budući da jest utihnulo oružje među, takorekuć do neki dan, opako zakrvljenim srpsko-hrvatsko-bošnjačkim (veliko)separatistima, ali rat u tim trknutim glavama nije ni približno prestao. Dapače. Povremeno se to dramatično gura pod nos međunarodnoj javnosti, npr. zaoštravanjem sukoba o tomu treba li ili BiH ne smije biti jedinstvena, građanska država ravnopravnih žitelja bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Odnosno treba li ili ne smije nacija i nacionalno biti ključna/dominantna sastavnica države koja ni po čemu više neće sličiti bivšoj tzv. Jugoslaviji u malom. Da cijela ta stvar nije ni jednostavna niti bezazlena, pobrinuo se odlazeći s dužnosti Valentin Inzko zakonom o strogom kažnjavanju svih koji negiraju srpski genocid u Srebrenici i koji – u sva tri tzv. konstitutivna naroda – slave ratne zločince iz srpsko-hrvatsko-bošnjačkog rata.
Po svoj prilici, bivša tzv. Jugoslavija u malom još će se načekati dok se napokon ne osovi na čvrste noge kao potentna i perspektivna država, ako se prije toga sasvim ne raseli po bijelom svijetuGotovo je istog trena reagirao srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik proglasivši Schmidta personom non grata u Republici Srpskoj, po milijunti put zaprijetio odcjepljenjem od BiH, objavio da se Inzkov zakon neće primjenjivati u srpskom entitetu, a službena je Banja Luka smjesta donijela zakon po kojemu će se strogo kažnjavati sve koji tvrde da je u Srebrenici počinjen genocid, koji za to okrivljuju Republiku Srpsku i koji srpske ratne „junake“, pa i osuđene u Haagu, drže ratnim zločincima. U prilog toj zakonskoj rekontri, počeo je i srpski bojkot državnih institucija BiH, pa je Christian Schmidt – na tu dužnost ga je izravno progurala njemačka kancelarka na odlasku Angela Merkel – nevoljko odgovorio medijima kako se na mjestu visokog predstavnika neće libiti posegnuti i za svojim berlinskim ovlastima. Sve do smjenjivanje osobito neposlušnih političara u BiH.
Skorašnja jesen bit će zanimljivija u tom smislu no što se sada čini: hoće li biti čvršći Schmidtovi ili mišići nacionalnih vođa!? Pravomoćna nedavno u Haagu doživotna kazna zatvora Ratku Mladiću, srpskom ratnom i zločincu protiv čovječnosti, osuđenom za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i niz sličnih zlodjela, također je eksplicitno još jednom pokazala međunarodnoj javnosti koliko su duboke i razorne sve međuetničke podjele u BiH. Mladić je za srpsku službenu politiku u toj zemlji, ali i u Srbiji, nacionalni junak No. 1, neupitni domoljub i daroviti vojskovođa, a za Bošnjake i, ruku na srce, nešto manje za Hrvate (samo zbog zlodjela na tlu RH, za koje nije odgovarao u Haagu) zločinac koji je na pravdi boga fasovao koliko mu je odrezalo međunarodno sudište. Nije mu se sudio po zapovjednoj odgovornosti za teške zločine bivše JNA i krajinske paravojske u RH, gdje je u odsutnosti osuđen na 20 godina robije.
Srpsko-hrvatsko-bošnjački rat ciljano je vođen radi razbijanja bivše tzv. Jugoslavije u malom i uspostave etnički očišćenih, tzv. nacionalno čistih teritorija koji bi se u međunarodno povoljnijem času – „svaka ptica svomu jatu leti, je li – pripojili tzv. velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj, a Bošnjacima, ne budu li istrijebljeni čak i sinergijom srpske i hrvatske vojno-teritorijalne ekspanzije, ostala bi tzv. džamahirija, skromna enklava oko Tuzle. Svijet, koji će po obustavi oružanih sukoba i praktično priznavanja statusa quo na terenu ostaviti tzv. bosanski lonac na nacional-šovinističkoj tihoj vatri nezadovoljstva domaćih gospodara međuetničkih neprijateljstava ratnim ishodom, dakle taj svijet danas debelo kasni u eliminaciji vrlo toksičnih politika i njihovih vođa koji još vode separatistički rat drugim sredstvima. Prijetnjom svako malo referendumom o odcjepljenju od BiH (Dodik), tzv. trećeentitetskim uvjetovanjem ravnopravnosti najmalobrojnijeg hrvatskog naroda (Dragan Čović i HDZ BiH, uz potporu službenog Zagreba) ili pak zazivanjem novog rata (Bakir Izetbegović i SDA) budu li b-h Srbi i Hrvati nacionalističkim politikama ugrozili bošnjačko-građanski interes.
Međunarodna zajednica – u kojoj SAD, Ruska Federacija, EU, Turska, pa Srbija i RH, nekako tim redom, imaju glavnu jamstvenu ulogu – nije baš uspjela „čuvenima“ Daytonskim i Washingtonskim sporazumom do kraja i učinkovito stišati vatru pod tzv. bosanskim loncem. Makar tek tolko da obećavajuće prestane zloslutno pištati. Pa Srbi iz svoga „državotvornog“ entiteta otvoreno podržavaju/nagovaraju iskompleksirane samozvane vođe b-h Hrvata zbog međunarodno ukinute tzv. HZ/HR Herceg-Bosne da traže svoj, hrvatski entitet. Kao uvjet ostvarivanja jednakopravnosti s b-h Srbima i Bošnjacima te sadržajne konstitutivnosti u BiH. Budući da je međunarodna zajednica debelo zakasnila napraviti reda u BiH netom po energičnom zaustavljanju oružanih sukoba triju ratobornih separatističkih politika i njihove vođe primorala potpisati mir, pa propustila 20 godina za osoviti BiH na zdrave razvojne noge, svijet zapravo rošadom šefa OHR-a ostavlja tzv. bosanski lonac zloslutno pištati. Po svoj prilici, više ni tzv. berlinske ovlasti ne mogu pomoći Christianu Schmidtu riješiti krucijalni problem: kakav BiH svijet želi u okrilju civilizirane Europe? Je li uopće moguć konsenzus b-h jamaca mira o toj agendi?
Ako je pitati službeni Zagreb, stajalište o bivšem i novoizabranom šefu OHR-a za BiH puko je prozapadno trbuhozborstvo – ništa originalno i drukčije – a beogradski jamac daytonskoga BiH jegúlja u jasnom stajalištu, s naglaskom, je li, na rusko-republičkosrpsko protivljenjeTim više jer SAD s novom administracijom seli fokus vanjske politike sa Staroga kontinenta i Ruske Federacije na Pacifik i Kinu, a Unija nema sape za produktivno ispravljati krive drine dugogodišnjeg zanemarivanja BiH koji bi po mnogo čemu trebao biti najprije njezina briga. Turska ne odustaje od svoje paternalističke nazočnosti na islamskom dijelu BiH, Rusija se ne libi pomicati utjecaj na pravoslavnim teritorijima (Republika Srpska) zajedno sa Srbijom, a RH pak na HDZ-ovoj uzdi tzv. europejske mimikrijske matrice („BiH na europskom putu“, je li) tvrdo, trećeentitetski tvrdoglavo koči uzbrdo. I tu nema kruha za Christiana Schmidta. Kakve tzv. berlinske ovlasti, kakvi bakrači u zemlji iz koje su se odavno već bespovratno iselili svi iole pametniji Bošnjaci, Hrvati i Srbi!?
„Glavni fokus moga pripremnog rada“, prenosi ugledni Deutsche Welle Schmidtovu izjavu BHRT-u, „bit će na postizanju bliske koordinacije s drugim međunarodnim i nadnacionalnim vođama i razmjeni ideja s izabranim predstavnicima, ali i s građanima, posebno mlađim ljudima. Važno je pratiti zemlju na njezinom sigurno izazovnom putu u Europu.“ Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, koji je imenovao Schmidta na Inzkovo mjesto, priopćio je pak da se raduje suradnji s njim nakon što je 1. kolovoza preuzeo dužnost u BiH. Upravni odbor zahvaljuje Njemačkoj na inicijativi i uvjeren je da će Schmidt ubrzati ispunjenje uvjeta i ciljeva iz programa 5+2 i pridonijeti stabilnosti u BiH tako što će, je li, „osigurati dosljedniju provedbu civilnih aspekata Općeg okvirnog sporazuma za mir“. Upravni odbor je o svojoj odluci izvijestio i glavnog tajnika UN-a Antónija Guterresa.
Da cijela ta stvar nije baš okrugla, pa se nesmetano kotura na opće, je li, zadovoljstvo zainteresiranih aktera unutar BiH i međunarodne zajednice, potvrđuju negativna reagiranja vladajućih političara u Republici Srpskoj, neugodno jeguljanje srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, otpor srbijanske oporbe, ali i rusko protivljenje.
Nasuprot, recimo, američkom „za“ Christiana Schmidta kao Inzkovog nasljednika na mjestu šefa OHR-a. Pa, ako će novi visoki predstavnik u BiH imati potporu samo Zapada, a ne Istoka i upitan odnos islamskog svijeta koji nepokolebljivo stoji iza Bošnjaka i njihovih interesa, Schmidt će uistinu biti Inzko No. 2 te će se njegova uloga iscrpljivati u neobaveznoj „bliskoj koordinaciji“, „razmjeni ideja“ u također neobaveznim kontaktima s raznim aktetima, „praćenju zemlje“ na totalno neizvjesnom putu u Uniju/Europu“, a to nije puno više od diplomatskog voajerstva u zemlji koju razdiru nacionalizmi. Odnosno kojoj samozvani nacionalni „mesije“ na tom „putu u Europu“ subverzivno ubacuju klipove pod kotače, kvarnim politikama nastavljaju sukobe i sve čine ne bi li rastočili državu, prokazali jedinstvo, prikazali ga zabludom i namjerno disfunkcionalan etat učinili neodrživim.
Deutsche Welle objavljuje podrobnije podatke o tomu zašto je Rusija protiv njemačkog političara kao šefa OHR-a u BiH i kako to može dalje utjecati na stanje stvari. Rusko veleposlanstvo u BiH bilo je odmah po imenovanju Christiana Schmidta priopćilo da je njihova zemlja protiv tog imenovanja te je pozvala partnere da „ponovo procijene posljedice tog postupka“ budući da se radilo o „kršenju ustaljene prakse izbora visokog predstavnika“.
Istodobno, glasnogovornik State Departmenta Ned Price, znakovito, objavljuje na Twitteru: „SAD čestita
Christianu Schmidtu na imenovanju za visokog predstavnika za BiH. Zahvaljujemo veleposlaniku Inzku na usluzi i radujemo se nastavku partnerstva u potpori provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma“.
Milorad Dodik je, netom prije Inzkova zakona o genocidu u Srebrenici i ratnim zločincima svih triju naroda, nazvao Schmidtov izbor za visokog predstavnika za BiH „blefom međunarodne zajednice“, da bi potom kazao kako „Republika Srpska ne uvažava dovođenje novoga visokog predstavnika na ovakav način. Ako žele uvesti novog visokog predstavnika, mogu ga uvesti samo za Federaciju BiH, za Republiku Srpsku sigurno neće. Dakle, njegove odluke ne uvažavamo. Ne razumijem ni što treba gospodinu Schmidtu blamirati se na ovaj način i izgubili kredibilitet uspješnog političara u Njemačkoj“. Bošnjačka strana udara oštru kontru srpskoj, pa će Bakir Izetbegović, predsjedavajući Doma naroda Parlamenta BiH i prvak SDA, izraziti nadu da će „Schmidt biti manje zabrinut stanjem u BiH od Inzka“ te da će „imati veću potporu kako bi se stvari pokrenule s mjesta. Mislim da nećemo dobiti čovjeka koji bolje poznaje stanje u BiH i koji je dobronamjerniji prema BiH od Inzka, ali ćemo dobiti visokog predstavnika s jačim leđima“. Ni b-h Hrvati – čije je „vlastito mišljenje“ u zagrebačkoj središnjici HDZ-a – nisu protiv Schmidtova dolaska, iako drže da je „Inzko više simpatizirao Bošnjake“.
No, potpora Hrvatskog narodnog sabora, koji okuplja većinu stranaka b-h Hrvata, nema mnogo veze s realnošću, jer ta trećeentitetski isključiva polit-ideološka skupina očekuje od novog visokog predstavnika za BiH da će „podržati reformu izbornog zakona BiH (u smislu da Hrvati biraju svoje predstavnike u institucijama vlasti, a ne i Bošnjaci u Federaciji, op. a.) kako bi se u neizbornoj godini provele i reforme koje bi rezultirale približavanjem BiH Uniji i NATO-u“. Bez b-h Srba, naravno, nema BiH ni u EU, a pogotovo u NATO-u, i njih se mora pitati i dobiti suglasnost, a to je u dogledno vrijeme – mission impossible. Pogotovo NATO, ni približno nema šanse dobiti palac gore. Kao ni u samoj Srbiji, upravo da sutra dobije pozivnicu za punopravno priključenje, pa… To što Bošnjaci (čak je i islamski mecena Turska u NATO-u) i b-h Hrvati bi, Srbi ne bi, pa tu nikakav Schmidt ne može „reformirati“ stanje stvari. Visoki predstavnik za BiH neće uspjeti – kao ni neprepoznatljiv, lijen i neinventivan Inzko – ne bude li znao pomiriti sva tri etnička interesa u BiH na istom projektu, a sve to skupa s civiliziranim, potentnim i demokratskim interesom Europe. Sve drugo – nula bodova. Tzv. bosanski lonac nastavlja zlokobno pištati.
„Christianu Schmidtu treba dati šansu jer iza njega stoje Njemačka i kancelarka Angela Merkel“, kazao je Deutsche Welleu Zijad Bećirević, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) u Ljubljani, napominjući da novi visoki predstavnik za BiH „kao osobnni projekt kancelarke Merkel neće moći puno napraviti bez SAD-a“. Što je pogrešna procjena. SAD ni dosad nije bio presudan/odlučujući čimbenik u kuhinji s puno chefova uz tzv. bosanski lonac, pa ni slučajno neće biti ubuduće, jer mu BiH nije prioritet.
Njemački mediji nadobudno trče pred rudo tvrdeči da se „zapadni Balkan vraća u fokus međunarodne zajednice“ valjda samo zato što je Nijemac imenovan visokim predstavnikom za BiH, pa ne škrtare naslovima koji nemaju blage veze s istinom, odnosno onim što Christian Schmidt uistinu može i znači preuzimanjem jalove Inzkove dužnosti. Gdje je uredničke pameti pustiti, makar i pod upitnikom, naslov „Bavarac (Schmidt, op. a.) spašava BiH?“ ili „Njemačka preuzima inicijativu u BiH“, „Nijemac koji bi trebao reformirati BiH“ (Frankfurter Allgemeine Zeitung)? Izvan je svake pameti da jedna Njemačka može/smije mimo ključnih aktera/jamaca stanja mira i sudbine balkanske države „preuzeti inicijativu“ na način da je njezin „Bavarac“, je li, kadar s manje-više paradnim ovlastima šefa OHR-a „spasiti BiH“ time što će ga „reformirati“ (sic transit) kao „projekt kancelarke Merkel“. Nema šanse.
Jest da medij propuštaju svakakve gluposti, ali valja realno odvagnuti uzroke i posljedice lošeg stanja u BiH i, zlu ne trebalo, konzultirati bližu i dalju povijest. Na havariji tzv. bosanskog lonca kad je tlak znao razbiti sigurnosni ventil lomili su zube, kosti i uistinu gubili glave „reformatori“ jači od Schmidta, ali i diplomatski pametnjakovići stariji od Merkel ili pak vanjskopolitički impotentne družbe u Bruxellesu, pa… Međunarodna je zajednica neosporno glavni krivac ne samo za to što je uopće došlo do krvavog raspada bivše 24-milijunske države tzv. ravnopravnih naroda i narodnosti SFR Jugoslavije nego i za 26 godina b-h čardaka ni na nebu niti na zemlji.
Valentin Inzko je u intervjuu austrijskom listu Der Standard kazao kako očekuje pojačani angažman EU-a i
administracije novog predsjednika SAD-a na Balkanu te da postoje sve jači signali iz Berlina da se ta regija vraća u fokus međunarodne zajednice. To je diplomatska opservacija koja ništa konkretno ne znači. Baš kao ni ona Neda Pricea na Twitteru. Tim više, jer je Inzko neoprezno priznao austrijskomu mediju da je „godinama posjećivao glavne gradove (država odgovornih za BiH, op. a.) i molio ih za jači angažman“. Kaže da to „nije bilo lako s obzirom na brojne veće konflikte“.
Alkarski, rezultat – promašio, tek tu i tamo u jedan. Ako je pitati službeni Zagreb, stajalište o bivšem i novoizabranom šefu OHR-a za BiH puko je prozapadno trbuhozborstvo – ništa originalno i drukčije – a beogradski jamac daytonskoga BiH jegúlja u jasnom stajalištu, s naglaskom, je li, na rusko-republičkosrpsko protivljenje.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić će nakon razgovora s Miloradom Dodikom kazati medijima da će „Srbija uvijek biti uz Republiku Srpsku, uz poštivanje teritorijalnog integriteta BiH“. Pohvalivši se kako je „dobar poznanik sa Schmidtom“, političarem bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU), Vučić je najavio da će „Srbija prvi put zatražiti izvješće visokog predstavnika u skladu s Aneksom 10 Daytonskog sporazuma“ te „neće podržati provedbu bonnskih ovlasti kojima bi netko pokušao kreirati političku situaciju u Republici Srpskoj“. Prema tomu, Christian Schmidt je usred vrućeg ljeta sjeo u vruću kuhinju s opasno pištećim tzv. bosanskim loncem, a sasvim pouzdano neće biti chef. Ma što on mislio o tomu, ma čemu se nadala Angela Merkel, koja već jednom nogom nije kancelarka i ma koliko se rusko-srpska strana protivila, je li, „dovođenje novoga visokog predstavnika za BiH na ovakav način“. Po svoj prilici, bivša tzv. Jugoslavija u malom još će se načekati dok se napokon ne osovi na čvrste noge kao potentna i perspektivna država, ako se prije toga sasvim ne raseli po bijelom svijetu i prirodno – samoukine?
h-alter
