Novi patriotizam

Za to više ne postoji prikladan naziv i ime. Tomislav Karamarko toliko se ostrvio na Tita da očito ne vidi kako omča koju je spremio za Broza steže i njegov vrat. U Titovo vrijeme bilo je koliko hoćeš pučkoškolskog domoljublja, ispunjenog s toliko radosnog klicanja bratstvu i jedinstvu, vlasti radničke klase, samoupravljanju… da se sve manje pitalo, a trebalo je sve više, koliko toga postoji u realnom životu. Ali što onda tek reći za Karamarkovo domoljublje?! Pada mi na pamet usporedba – iako možda postoji bolja, ne znam – s dječjim vrtićem, jer način na koji on zamišlja ljubav prema Hrvatskoj vraća je otprilike baš u tu dob. Od Hrvata i Hrvatica traži se da odnos prema domovini shvate ne kao racionalan omjer između onoga što od nje dobivaju i što daju, nego se sve svodi na cmizdravu ljubav bez rezona i sadržaja. I sve bi bilo u redu kada bi šef HDZ-a ovako rezonirao, da ga parafraziramo, unutar zidova svoga stana. Ali ne, on je tu srcedrapateljnu i plačljivu ljubav za rodnu grudu učinio središtem hrvatske politike, pa iako se u posljednje vrijeme više posvetio ekonomiji, također bez vidljivog ploda, evo ga sada opet sa svojim napasnim patriotizmom. Izgleda, naime, da ga je relativni podbačaj HDZ-a na nedavnim ponovljenim lokalnim izborima učvrstio u uvjerenju da se samo novim potpaljivanjem rodoljubnog plamenika može nastaviti niz izbornih uspjeha.

I sada opet sve plamti od usijanog hrvatovanja bez glave i repa, ali s jasnom impresijom da danas nema nikoga tko politički destabilizira Hrvatsku kao ovaj čovjek kojemu ona ne silazi s usta. Ovih dana na jednom stranačkom skupu u Kutini uspio je, kažu novinski izvještaji, ostaviti otvorenih usta čak i tamošnje HDZ-ovce, jer je vladajuću koaliciji optužio ne samo, kao dosad, da ne ‘voli’ i ‘ne želi’ Hrvatsku, nego i da je ‘mrzi’. Doduše, sam je priznao da je to možda preteška riječ, ali se zato, dodao je, za SDP-ov odnos prema Hrvatskoj s punim pravom može govoriti u kategorijama ‘animoziteta, distance i cinizma’. Ovo govori da se Karamarko vratio Tuđmanovom narativu o ‘protivnicima Hrvatske’, s tim da su njegove projekcije, izgleda, još mračnije i mrzovoljnije. Tuđman je govorio o dvadesetak posto takvih, a kod Karamarka to, po svemu sudeći, ide do blizu pedeset posto, tj. onoliko koliko na nedavnim predsjedničkim i lokalnim izborima nije glasalo za HDZ. No začudo, optimist je. Na spomenutom stranačkom skupu rekao je da vjeruje kako će za generaciju-dvije svi stanovnici Hrvatske voljeti svoju zemlju. Naravno, odmah se postavilo pitanje kako će tolikom broju ljudi uliti u glavu domoljublje, jer valjda je dovoljno pouka iz povijesti da se to može i nasilnim nametanjem, a i sam je uvođenjem stambenih kvadrata u političkih rječnik sugerirao baš to.

No od toga je još važnije koji bi bio sadržaj tog politički naručenog stopostotnog patriotizma. Čak je i Kolinda Grabar Kitarović u inauguracijskom govoru rekla, prepričano, da domoljublje za nju nije puko busanje u patriotske grudi, pa iako se sama toga ne drži, to spada u bolje rečenice koje smo od nje čuli. Doista, ovo što Karamarko radi je pretvaranje grudnog koša u bubanj za slanje sve gromovitijih patriotskih poruka. I to uvijek protiv nekoga i nečega (Srba, ćirilice, nazovijugoslavena, nazovikomunista…), a nikada za (ako se izuzmu djetinjasta obećanja da će Hrvatska dolaskom HDZ-ovaca na vlast postati ‘najbogatija zemlja’). I što se time dobilo? Baš ništa, ali se itekako može govoriti o tome što se izgubilo. To je toliko lako dokazati da bi moralo biti shvatljivo čak i protagonistima ove, kako je nazvasmo, dječjevrtićke priče. U dva i pol desetljeća postojanja samostalne Hrvatske, više od dvije trećine vremena bio je na vlasti HDZ, a to bi se, je li, moralo smatrati vremenom najzdravijeg i najprovjerenijeg domoljublja. Pa ipak je ova zemlja jedna od najsiromašnijih i najlošije uređenih u Evropi, a u Evropskoj uniji stoji i gore. Dakle od marširajućeg domoljublja, koje gazi sve pred sobom, nema koristi, samo štete. Ali badava ti sve. Karamarkovi promidžbeni bubnjari tvrde upravo obratno, da je domoljublja nedopustivo, porazno malo i da lustracijskim mačetama treba sjeći dalje i doći do nikada dovoljno zdrave srčike hrvatskog patriotizma.

I sada je zaista dosta! Očito je da ovu zemlju najviše koštaju njeni najfanatičniji rodoljubi tipa Karamarka, Đure Glogoškog i Tomislava Josića. I da ona treba u najkraćem vremenu stvoriti potpuno novu matricu, novu paradigmu patriotizma. U tom novom patriotizmu njegovao bi se ponajprije kult rada, a ne rata. U njemu bi se priznalo da Hrvati u ratovima devedesetih, o četrdesetima da ne govorimo, nisu bili nedužni, pogotovo ne toliko da bi samo oni presuđivali drugima, a nitko njima. Uvažilo bi se da hrvatska desnica nije domoljubna i kada, što upravo gledamo, plazi pred američko-njemačkim interesima, dok je ljevica izdajnička i kada, što također upravo gledamo, brani zemlju od nezasitnih telekomunikacijskih apetita Berlina. Ustrajalo bi se na vrijednostima na osnovi kojih je Hrvatska primljena u Evropsku uniju, ali bi se i protivilo devalviranim vrijednostima na osnovu kojih se sada neke druge (Grčku, Španjolsku, Portugal…) želi iz EU-a izbaciti. Dalo bi se još toga nabrojati, ali ne znam koliko ima smisla ako se ne vidi, a ne vidi se, tko bi taj novi patriotizam afirmirao. SDP i partneri, kao i uvijek dosad, ne pokazuju želju da to učine, nego pristaju da paradigmu domoljublja nameće HDZ, a oni samo to malo začešljavaju i prešminkavaju kako grdoba ne bi baš tako loše izgledala.

Ohrabruje što se u ovo prekomponiranje patriotizma u posljednje vrijeme uključuju samoorganizirani građani, kao antiprosvjednici iz Savske, nove lijeve stranke i nestranačke grupe. Ali odmah zatim obeshrabruje što SDP-ov blok za tu pomoć nije zainteresiran, nego pušta da se ona rasplinjuje, a na kraju lako i zgasne. I tako na šahovnici hrvatskog domoljublja i dalje gledamo ovakvu zamrznutu sliku. Nominalna ljevica prepušta desnici prednost bijelih figura, a ova to koristi da vuče najcrnje poteze, iako je pred njom stajala mogućnost relativno modernog, pluralnog konzervativizma za koji se prije nekoliko godina činilo da će uhvatiti korijena u HDZ-u. Ali ta stranka danas izgleda kao političko krilo obavještajno-policijske organizacije i gradi državu koja sliči na kasarnu, u kojoj svi punoljetni građani služe permanentni civilni vojni rok, a maloljetni su na permanentnoj predvojničkoj obuci. Ukratko, Hrvatska izgleda perfektno obučena i spremna da dočeka svakog neprijatelja, ali je problem što njih nema, a još veći što ne vidi da je sama sebi najveći neprijatelj.