Shakespeare je vječit i univerzalan. On bolje od filozofskih traktata pokazuje pravu ljudsku prirodu. Najbolje su njegove tragedije o vladarima. Hamlet, Henrik IV., Richard III., pa Julije Cesar, Kralj Lear, Timon Atenjanin ili, meni najdraži komad, Macbeth.
Vlast se prikazuje kao krvavi pir u kojem nitko ne preza od ubojstva kad želi vlast, kratko uživa premda ga muči savjest i proganjaju snovi, da bi ga konačno smaknuo netko sličan njemu, nerijetko prijatelj ili rođak. Politika je krvava igra u kojoj pobjeđuju opaki i zli.
Po tom predlošku nastale su mnoge interpretacije i varijante. Genijalan film Polanskog, kazališne varijante u kojima se dorađuju ličnosti, koristi nova scenografija, svjetlo i muzika (gledajte Rikarda III. u Gavelli!). Nerijetko se stvar zakomplicira dodavanjem novih scena, izvrtanjem uloga, žene gluma muškarce – u Shakespeareovo vrijeme muškarci su glumili žene).
Na našim kazališnim daskama i filmu tragedije o vlasti pretvarale su se u jedva prikrivenu kritiku vlasti. Brešanov Hamlet u Mrduši Donjoj preciznije od svih povijesnih knjiga o ustašama i partizanima govori o tome tko smo mi.
Mijenjaju se zvijezde i krune, šahovnica i krug žutih zvjezdica, no ritmovi gange, rera i poskočica održavaju se i kod novih zvijezda u narodnjačkim klubovima ili na svadbama nakon kisele juhe poslije pola noći.
Naši narodni pjevači Thompson, Bulić ili Škoro samo su varijacije libreta balkanskih tragedija. Tu se poziva na krv i tlo, na ponos i ljepotu, no na dinarski, grub način koji ponese osjećaje ljudi. Nema tu Elze i Ane, šmrkavog Olafa; kod nas su osjećaji nepatvoreni, a krv vruća.
Iako Shakespeare nije bio Hrvat, premda neki misle da je kum nekog kafića, on bi stvarno imao što pisati o hrvatskoj politici. Intrige, dogovori tko će kome. Biti ili ne biti pretvori se u jednostavnu hrvatsku inačicu; ili ćeš ga ti meni ili ću ga ja tebi (Brešan).
To mi ne vidimo jasno, ali kada izađu u javnost sjećanja Manolića, Šeksa i Bobetka, tada se vidi mržnja, zloba, pohlepa, zavist i ljubav prema sebi, sve to pokriveno i prikriveno himnom i zastavom, domoljubnim govorima, izmišljenim opasnostima i neprijateljima.
Čekajte, ne zaključujte da pretjerujem. Na sceni se ništa zapravo ne događa. Površni promatrač zaključio bi da se čekaju izbori, trenutak da narod presudi.
Uostalom, i u šekspirovskim dramama sve započinje bez drame. Vještice kuhaju kao da se radi o kuharskom natjecanju, drže se važni govori plebsu, Timon časti prijatelje na gozbi, Hamlet lunja u tišini magle.
Nisam ja Shakespeare, ma kakvi, on je genije, a ja pisar i kroničar, ali sada je trenutak šutnje, skupo i kreditima plaćene iluzije obilja. Omiljena mi je izreka: politika kupuje vrijeme i prodaje maglu.
Slave se blistave pobjede, tragični vojni paceraji, kupuje oružje, a prodaju poduzeća, broj odbora za reformu školstva raste. Ozbiljne teme treba zabraniti. Vladajući su poput nemarnih čistačica. Ne dižu tepihe i ne otvaraju ormare. EU nam tiho daje novce i šanse, no petljamo i objektivni debakl proglašavamo uspjehom.
No negdje iza kulisa spremaju se politička pretrčavanja i rekonstrukcije, skrivene večere na koje se ne pozivaju novinari. Čekaju se pravi trenuci obračuna, izvršitelji nisu pouzdani već strašljivi. Ovo je vrijeme računanja: tko će s kim, tko će koga.
Predsjednica vjerojatno kuha opaki napitak za predsjednika svoje (bivše?) stranke. Nada se da će je netko osloboditi tihog i neodlučnog, no zato opasnog Plenkovića.
Najradije bi izvanredno stanje, no taman kad razjari susjede, nešto jače od Ustava prisili je na pomirljiv govor i primanje buketa sa smiješkom.
U Saboru se guraju za fotelje, za govornicu i televizijski prijenos. To da se svađaju otvoreno tek prikriva da se tiho dogovaraju. Kakvo prosvjetljenje je doživio Vrdoljak u zatišju ostavke: od žarkog vođe oporbene stranke do tihog slavuja (“Nećemo iz vlade radi Istambulske konvencije“) koji želi graditi s Plenkovićem bolju Hrvatsku. Shakespeare, da, ali komedija.
A na nižim razinama hvatanje za gušu u tišini. Mikulić se prigiba, no pognut mjerka Prgometa i nada se saveznicima istočno od Maksimira. Ima on većinu onih koji se boje i htjeli bi Bandića kao predsjednika svih stranaka. Milinović i drugi nepoćudni župani primjenjuju gerilsku taktiku.
Vlada se pravi da je zaboravila njegovu neinteligentnu diverziju. Kao što su u dramama Shakespearea dvorjani bježali u Škotsku ili Francusku u nadi da ih se tamo u vrletima Velebita neće naći, šuti se, skriva u daljini. Oštre se mačevi, smišljaju trikovi, kupuju pripravci otrovnih kleveta i šalju piscima otrovnog pera.
Direktori javnih poduzeća jedva se drže, u samoći šalju kletve i prokletstva, no prema i protiv koga? Cijela oporba, no tko je oporba, a tko vlast nikad se ne zna, razbijena je na strašljive saborske trojke. Živi zid je perjanica oporbe jer nema ni stranaka, ni sindikata ni slobodnog civilnog društva. Broj neovisnih novinara kopni kao da su osamdesete.
Bero više ne zna tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj, tabori se mijenjaju preko noći. Svi su za jedinstvo, ali previše je poglavica i nema Indijanaca.
Bandić, majstor populizma i demagogije, pretežno i mudro šuti, bavi se postavljanjem svojih ljudi, širi glasove o bolesti, no nikad i ništa protiv Vlade. Ne dira Vladu ni državu, ne diraju ni njega. Ljudi već pitaju: tko je bila Bruna Esih. Stranka koja ima više prikrivenih nego registriranih članova svija se kao katapult koji će jednom izbaciti spasitelja.
Teško je šutjeti i biti političar. Zašto je sada tako tiho na političkoj sceni. Jesu li svi bolesni i prehlađeni? Zar se ponavlja vrijeme Bakarića i Stojčevića? Ti su tako uporno šutjeli da im mladi ne znaju ni ime.
“Šutjeti, izšutjeti se, našutjeti se do sita, isponaćutasmo se do grla, preko glave, već prema prilikama, dakako. Može se šutjeti iz prkosa, a veoma često i zbog nemoći: ponajčešće duga, gluhonijema stanja duha, zabezeknuta zanijemjelost, kad čovjeku stane pamet”. (Krleža)
Ovi naši danas vole šutnju. Osuđeni su na tajne paktove i mnogostrana savezništva. Boje se jer ne znaju pobjednika. Nije im teško biti sluga vladaru, ali kojem vladaru, ali kako biti sluga posvađenih gospodara sa teškim dijagnozama.
I tako šutnja, klasična hrvatska šutnja koja se javlja nakon prolaska ciklone i hladne fronte, prestaje biti psihološko stanje i postaje društvena dijagnoza. Nije to šutnja pred oluju. Narod šuti i čeka, a potiho mrmlja, vidi da su na vlasti pohlepni i krvoločni. Čuju kao tiho ogovaraju i prijete, pa što drugo nego pričekati pobjednika, pa onda biti dio pobjedničke gomile.
Opasno je kukuriknuti prvi, iako zora sigurno dolazi. O politici ćemo govoriti samo na proslavama i obljetnicama. Nema drugih vijesti. Ne treba cenzure jer nema kritike.
Kako kaže Hamlet: A drugo sve nek’ šutnja prekrije (The rest is silence).
autograf
Vlast se prikazuje kao krvavi pir u kojem nitko ne preza od ubojstva kad želi vlast, kratko uživa premda ga muči savjest i proganjaju snovi, da bi ga konačno smaknuo netko sličan njemu, nerijetko prijatelj ili rođak. Politika je krvava igra u kojoj pobjeđuju opaki i zli.
Po tom predlošku nastale su mnoge interpretacije i varijante. Genijalan film Polanskog, kazališne varijante u kojima se dorađuju ličnosti, koristi nova scenografija, svjetlo i muzika (gledajte Rikarda III. u Gavelli!). Nerijetko se stvar zakomplicira dodavanjem novih scena, izvrtanjem uloga, žene gluma muškarce – u Shakespeareovo vrijeme muškarci su glumili žene).
Na našim kazališnim daskama i filmu tragedije o vlasti pretvarale su se u jedva prikrivenu kritiku vlasti. Brešanov Hamlet u Mrduši Donjoj preciznije od svih povijesnih knjiga o ustašama i partizanima govori o tome tko smo mi.
Opasno je kukuriknuti prvi, iako zora sigurno dolazi. O politici ćemo govoriti samo na proslavama i obljetnicama. Nema drugih vijesti. Ne treba cenzure jer nema kritike
Mijenjaju se zvijezde i krune, šahovnica i krug žutih zvjezdica, no ritmovi gange, rera i poskočica održavaju se i kod novih zvijezda u narodnjačkim klubovima ili na svadbama nakon kisele juhe poslije pola noći.
Naši narodni pjevači Thompson, Bulić ili Škoro samo su varijacije libreta balkanskih tragedija. Tu se poziva na krv i tlo, na ponos i ljepotu, no na dinarski, grub način koji ponese osjećaje ljudi. Nema tu Elze i Ane, šmrkavog Olafa; kod nas su osjećaji nepatvoreni, a krv vruća.
Iako Shakespeare nije bio Hrvat, premda neki misle da je kum nekog kafića, on bi stvarno imao što pisati o hrvatskoj politici. Intrige, dogovori tko će kome. Biti ili ne biti pretvori se u jednostavnu hrvatsku inačicu; ili ćeš ga ti meni ili ću ga ja tebi (Brešan).
To mi ne vidimo jasno, ali kada izađu u javnost sjećanja Manolića, Šeksa i Bobetka, tada se vidi mržnja, zloba, pohlepa, zavist i ljubav prema sebi, sve to pokriveno i prikriveno himnom i zastavom, domoljubnim govorima, izmišljenim opasnostima i neprijateljima.
Čekajte, ne zaključujte da pretjerujem. Na sceni se ništa zapravo ne događa. Površni promatrač zaključio bi da se čekaju izbori, trenutak da narod presudi.
Uostalom, i u šekspirovskim dramama sve započinje bez drame. Vještice kuhaju kao da se radi o kuharskom natjecanju, drže se važni govori plebsu, Timon časti prijatelje na gozbi, Hamlet lunja u tišini magle.
Nisam ja Shakespeare, ma kakvi, on je genije, a ja pisar i kroničar, ali sada je trenutak šutnje, skupo i kreditima plaćene iluzije obilja. Omiljena mi je izreka: politika kupuje vrijeme i prodaje maglu.
Slave se blistave pobjede, tragični vojni paceraji, kupuje oružje, a prodaju poduzeća, broj odbora za reformu školstva raste. Ozbiljne teme treba zabraniti. Vladajući su poput nemarnih čistačica. Ne dižu tepihe i ne otvaraju ormare. EU nam tiho daje novce i šanse, no petljamo i objektivni debakl proglašavamo uspjehom.
No negdje iza kulisa spremaju se politička pretrčavanja i rekonstrukcije, skrivene večere na koje se ne pozivaju novinari. Čekaju se pravi trenuci obračuna, izvršitelji nisu pouzdani već strašljivi. Ovo je vrijeme računanja: tko će s kim, tko će koga.
Vlast se prikazuje kao krvavi pir u kojem nitko ne preza od ubojstva kad želi vlast, kratko uživa premda ga muči savjest i proganjaju snovi, da bi ga konačno smaknuo netko sličan njemu, nerijetko prijatelj ili rođak. Politika je krvava igra u kojoj pobjeđuju opaki i zli
Predsjednica vjerojatno kuha opaki napitak za predsjednika svoje (bivše?) stranke. Nada se da će je netko osloboditi tihog i neodlučnog, no zato opasnog Plenkovića.
Najradije bi izvanredno stanje, no taman kad razjari susjede, nešto jače od Ustava prisili je na pomirljiv govor i primanje buketa sa smiješkom.
U Saboru se guraju za fotelje, za govornicu i televizijski prijenos. To da se svađaju otvoreno tek prikriva da se tiho dogovaraju. Kakvo prosvjetljenje je doživio Vrdoljak u zatišju ostavke: od žarkog vođe oporbene stranke do tihog slavuja (“Nećemo iz vlade radi Istambulske konvencije“) koji želi graditi s Plenkovićem bolju Hrvatsku. Shakespeare, da, ali komedija.
A na nižim razinama hvatanje za gušu u tišini. Mikulić se prigiba, no pognut mjerka Prgometa i nada se saveznicima istočno od Maksimira. Ima on većinu onih koji se boje i htjeli bi Bandića kao predsjednika svih stranaka. Milinović i drugi nepoćudni župani primjenjuju gerilsku taktiku.
Vlada se pravi da je zaboravila njegovu neinteligentnu diverziju. Kao što su u dramama Shakespearea dvorjani bježali u Škotsku ili Francusku u nadi da ih se tamo u vrletima Velebita neće naći, šuti se, skriva u daljini. Oštre se mačevi, smišljaju trikovi, kupuju pripravci otrovnih kleveta i šalju piscima otrovnog pera.
Direktori javnih poduzeća jedva se drže, u samoći šalju kletve i prokletstva, no prema i protiv koga? Cijela oporba, no tko je oporba, a tko vlast nikad se ne zna, razbijena je na strašljive saborske trojke. Živi zid je perjanica oporbe jer nema ni stranaka, ni sindikata ni slobodnog civilnog društva. Broj neovisnih novinara kopni kao da su osamdesete.
Bero više ne zna tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj, tabori se mijenjaju preko noći. Svi su za jedinstvo, ali previše je poglavica i nema Indijanaca.
Bandić, majstor populizma i demagogije, pretežno i mudro šuti, bavi se postavljanjem svojih ljudi, širi glasove o bolesti, no nikad i ništa protiv Vlade. Ne dira Vladu ni državu, ne diraju ni njega. Ljudi već pitaju: tko je bila Bruna Esih. Stranka koja ima više prikrivenih nego registriranih članova svija se kao katapult koji će jednom izbaciti spasitelja.
Teško je šutjeti i biti političar. Zašto je sada tako tiho na političkoj sceni. Jesu li svi bolesni i prehlađeni? Zar se ponavlja vrijeme Bakarića i Stojčevića? Ti su tako uporno šutjeli da im mladi ne znaju ni ime.
Slave se blistave pobjede, tragični vojni paceraji, kupuje oružje, a prodaju poduzeća, broj odbora za reformu školstva raste. Ozbiljne teme treba zabraniti. Vladajući su poput nemarnih čistačica. Ne dižu tepihe i ne otvaraju ormare. EU nam tiho daje novce i šanse, no petljamo i objektivni debakl proglašavamo uspjehom
“Šutjeti, izšutjeti se, našutjeti se do sita, isponaćutasmo se do grla, preko glave, već prema prilikama, dakako. Može se šutjeti iz prkosa, a veoma često i zbog nemoći: ponajčešće duga, gluhonijema stanja duha, zabezeknuta zanijemjelost, kad čovjeku stane pamet”. (Krleža)
Ovi naši danas vole šutnju. Osuđeni su na tajne paktove i mnogostrana savezništva. Boje se jer ne znaju pobjednika. Nije im teško biti sluga vladaru, ali kojem vladaru, ali kako biti sluga posvađenih gospodara sa teškim dijagnozama.
I tako šutnja, klasična hrvatska šutnja koja se javlja nakon prolaska ciklone i hladne fronte, prestaje biti psihološko stanje i postaje društvena dijagnoza. Nije to šutnja pred oluju. Narod šuti i čeka, a potiho mrmlja, vidi da su na vlasti pohlepni i krvoločni. Čuju kao tiho ogovaraju i prijete, pa što drugo nego pričekati pobjednika, pa onda biti dio pobjedničke gomile.
Opasno je kukuriknuti prvi, iako zora sigurno dolazi. O politici ćemo govoriti samo na proslavama i obljetnicama. Nema drugih vijesti. Ne treba cenzure jer nema kritike.
Kako kaže Hamlet: A drugo sve nek’ šutnja prekrije (The rest is silence).
autograf
