Mjesto radnje: čekaonica tj.prostor ispred vrata jedne ambulante u brodskoj bolnici.
Likovi: nas par pacijenata
Vrijeme radnje: nedavno
U brodsku bolnicu zalazim rijetko. Fala Bogu, kuc, kuc, kuc, pu, pu,pu itd. Zdravlje me dobro služi, ne ureklo se. Ali, ovaj put radilo se o dijagnostičkoj pretrazi više preventivne naravi, a kako nisam željela zaobići uobičajeni, preporučeni algoritam, pristala sam na istu. Stigla sam u već spomenuti prostor malo prije zakazanog vremena. Doktorica inače radi na jednom odjelu, ali pretragu obavlja "u gostima" na drugom. I tako ja stojim s "papirima", na par stolica ispred vrata sjede gospodin i jedna gospođa, recimo srednje dobi (kategorički odbijam reći da sam i ja u toj dobi, naravno i odbijat ću dok god hodam valjda) i jedna mlađa žena,možda malkice mlađa od mene (ali samo jako, jako malo mlađa).Već u prvoj minuti mog dolaska ,obraća mi se gospođa srednjih godina s pitanjem:
– Je li imate onaj veliki papir ?
– Hm, pa nemam, odgovaram ja – Kakav veliki papir, imam uputnicu svoje doktorice?
Gospođa važno poravna ramena (ono čisto kao znak kako je iskusna i neprikosnovena vladarica ove nazovi čekaonice ) i reče:
– Morate otići tu i tu,u tu i tu zgradu, lijepo vam piše na staklenim vratima, u sobu tu i tu i upisati se.Tamo će vam dati veliki papir i onda se vratite ovdje.
– O hvala vam,r ekoh ja i zaputih se na cilj. Bože, što je naš svijet susretljiv, pomislih.
Na odredištu službenica vrijedno upisuje. Slutim problem, kako to obično biva. Provjeravam uputnicu, čini mi se sve u redu. Službenica ispijenog lica uzima moju uputnicu ,tipka, upisuje, printa... Bez velikih gubitaka postajem vlasnik "velikog papira" i vraćam se u čekaonicu.
Tamo je već može se reći domaćinska atmosfera, živahno se razgovara, smije se, prepričavaju dogodovštine s različitih medicinskih zahvata, pretraga.... Pretpostavljate, prednjače iskusna gospođa i gospodin. Mlađa žena je poprilično zbunjena, osluškuje, pokušava pohvatati razgovor, nije joj svejedno, vidi se.
Ja, sada s "velim papirom", ponosno pokazujem iskusnoj gospodji, a ona klima u znak odobravanja – to je to.
Mlađa žena pita: – A doktorica uvijek punktira?
Gospodin odgovara: – Ma da, ako ima nešto za punktirati, to ona za čas, ništa strašno, ma to vam je kao ubod komarca; kod mene uvijek ima nešto za punktirati!
Koji crni ubod komarca, mislim ja, a mlada žena širi oči u nevjerici.
– Pa ne znam, meni je prvi put ovdje. Gospodin se ne da smesti – A što vam je, kakvi su vam hormoni, antitijela, dajte da vidim nalaze. Mlada žena kao po naredbi predaje svoje nalaze iskusnom gospodinu koji lakonski baca pogled i govori: – Ma dobri su vam hormoni, malo vam je povišeno to i to, ali da vi vidite koliko je ta brojka kod mene ,pa vi bi pali u nesvjesti. Mlada žena se nasmija sa olakšanjem.
Starija gospodja potvrđuje: – Možda i neće trebati punkcija,vidjet ćete, ali doktorica je jako temeljita i pedantna.
U tom,hodnikom prolazi poznata i vidjenija osoba naše bolnice, cijenjeni medicinski djelatnik. Gospodin polutiho komentira okrećući se svekolikom čekaonskom pučanstvu: – Aaaa,ovo je jako fin gospodin.....i stručnjak....veliki i ....priznat. Iskusna gospodja potvrdjuje, a iskusni gospodin nastavlja: – On me je poslao za Zagreb, ništa bez Zagreba,eee, koja je to bolnica, pa ovo naše je sve ovdje bez veze. Ležao sam na Rebru mjesec dana. Osoblje,osoblje je tako uljudno, i ... stručno... svašta znaju, a ovi ovdje naši....ništa bez Zagreba,to ja uvijek kažem. Iskusna gospodja potvrdjuje uz uzdah: – Za sve treba ići u Zagreb, to ja svima govorim .Gospodin nastavlja – Tamo se skupila najpametnija medicina, sve znaju,i ništa im nisam nosio, nikada, ma ni bombonjeru. Nikad ništa. Mlada žena gleda u čudu, pomalo je zbunjena, ali ne komentira ništa.
Iskusna gospodja sada postaje radoznala, pa pita uobičajeno pitanja pacijenata, što,kako, zašto,gdje, kako i koliko. Iskusni gospodin nonšalanno nastavlja: – Bio sam ja dobrih mjesec dana na obradi, smršavio sam jako, sad sam se i oporavio, počeo sam i raditi. Svi su me posjećivali tako da mi nije bilo dosadno, donosili mi voće, bombonjere, i svašta i previše, a ja lijepo sve sestrama proslijedim. Eto, za Uskrs šef donio neke suhovine, ja sam to sve proslijedio sestrama i doktorima,valja raditi na Uskrs.Mlada žena me pogleda sa upitnikom u očima, ja se osmjehnem u znak podrške.
Uskoro medicinska sestra proviruje kroz vrata i proziva jedno po jedno od "mojih" čekaonskih kolega.Vesela je. Iskusni gospodin i gospođaa su kao domaći, sestra ih već zna po imenu, srdačno se pozdravljaju;vidi se, stari su pacijenti, atmosfera je domaćinska. Kad se ne bi radilo o bolnici rekla bih kao kod kuće. ovako sliči susretu starih poznanika,partnera,suradnika...
Dok god ovaj naš dobri, susretljivi narod može i davati i oduzimati, kuditi i hvaliti, zlatiti i mediti, a sve u istoj rečenici, dotle je dobro.
I nemojte misliti kako ova priča ima bilo kakve veze sa nesretnom pričom naših nogometaša na čelu s mladim, neiskusnim izbornikom, netom ošlajfanog i dotjeranog nosa. Jer, nogomet je precijenjen kao i njegov brat fudbal također.
