Demokracija je ubila sebe samu i prije konzumiranja prava na referendum i njegova izvođenja, a implikacije tog čina tiču se života i življenja svih nas. Više puta se to događalo u povijesti; stoga, ne moramo si umišljati, po tomu zacijelo nismo jedinstveni. Tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim se u priopćenju od 14. studenog 2013. godine daje zeleno svjetlo referendumu na kojem će se građani i građanke Republike Hrvatske izjasniti o tome hoće li se u Ustav unijeti odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca, završni je čin grotesknosti hrvatske demokracije. Iako je sve naizgled u redu i po zakonu, a respektabilni broj sakupljenih glasova za provedbu referenduma (znatno više od predviđenih 10 posto) čini vjerodostojnim provedbu referenduma koji je Sabor Republike Hrvatske bio dužanraspisati prema članku 86. Ustava Republike Hrvatske.
Ne mogu se ipak oteti dojmu da je na djelu "mimetička demokracija" ili još drastičnije, kako je to prije tjedan dana u jednom dnevnom listu vrlo slikovito sročio jedan novinar, "ubijanje demokracije demokracijom". Demokracija je ubila sebe samu i prije konzumiranja prava na referendum i njegova izvođenja, a implikacije tog čina tiču se života i življenja svih nas. Više puta se to događalo u povijesti; stoga, ne moramo si umišljati, po tomu zacijelo nismo jedinstveni.
Činjenica da se Ustavni sud Republike Hrvatske promptno oglasio jednim podužim znakovito instruktivnim priopćenjem povodom više prijedloga organizacija civilnog društva i neovisnih grupa građanki i građana koji su se proteklih dana tom najvišem tijelu obraćali oko ocjene ustavnosti referendumskog pitanja, ne daje mi mogućnost za "popravljanje" dojma, ili izlaz iz ove, namjerno demokratski zapretene ili, po demokraciju, suicidalne situacije. Možda bi u nekim drugim okolnostima političkog života poruke Ustavnog suda bile "ohrabrujuće" za raspravu o razlici, primjerice, braka i obiteljskih vrijednosti, kako se od strane uglednih profesora/ica moglo čuti, jer trasiraju moguće vrijednosne okvire za zakonsko življenje svih ljudskih bića neovisno o njihovom spolu/rodu ili spolnoj orijentaciji. No, u kontekstu svjesnog previda demokratskih mogućnosti od strane svih demokratskih institucija, a posebice u ozračju mucavog i stiješnjenog, premda u javnosti ambiguitetnog diskursa mahom neprosvijećenih političara o temi referenduma, intencionalnost ovog priopćenja, povinujući se predviđenoj demokratskoj proceduri, ispod je razine demokratske odgovornosti ove institucije.
U situaciji koja od nas zahtijeva političko i etičko pozicioniranje, odnosno odgovorno konzumiranje našeg građanskog statusa kao kategoričkog prava, ako bih prizvala Lockea, a i Rousseaua, kada su se demokratske institucije izmakle od svoje odgovornosti, valja se nanovo zapitati o smislu demokracije, proceduralne demokracije i demokratskog procesa. Načelno demokratsko pitanje o tomu jesu li kriteriji za demokratski proces doista ispunjeni da aktualni sustav možemo s pravom nazvati demokracijom, a referendum njegovim najvjerodostojnijim činom, trebalo bi biti u središtu pozornosti. Validnost sadržaja određenog pitanja, a kako bi zadobilo rang ustavnosti, samim time što mogućim izglasavanjem na referendumu mijenja normativnu semantiku ali i smisao najvišeg demokratskog akta, zacijelo spada u supstantivne demokratske kriterije, te nužno potražuje objašnjenje od zakonom uspostavljenih demokratskih autoriteta, tzv. tumača i provoditelja demokracije. Tim prije što su dvojbu oko ustavnosti njegova sadržaja iskazale pučka pravobraniteljica i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, uz nekoliko osviještenih političara i političarki. Tako je primjerice Vesna Pusić, kao jedan od ključnih argumenata vezano uz sadržaj, ali i smisao čina referenduma, istakla paradoks referendumskog izjašnjavanja koje je uvijek izjašnjavanje većine o pitanju koje se implicitno tiče ljudskih prava (manjine), no ovi se argumenti u konformističkoj pustopoljini političara koji demokratski unovčuju "konflikte samih sa sobom" namjerno ne žele čuti, a niti razabrati njihov smisao. Jer to bi značilo demokratsku sposobnost uzdizanja iznad diskursa politike sapetog u dvije neprimjerene i preddemokratske, iz
drugih motrišta naturalizirane pozicije, oličene u stavovima predsjednika dviju najjačih stranaka; jedne (Milanović) koja previđa posljedice ove referendumske "situacije", nazivajući je tek "ružnom epizodom" kroz koju, kao da je posrijedi sudbinska
"nevera" moramo proći, druge (Karamarko) koja naturaliziranje muško-ženskih bračnih rodnih uloga smješta u hrvatsku autohtonu tradiciju i kulturu. Za razliku od ovakvih političkih supostavljanja ispražnjenih od svakog smisla u kojima je čak izostala ozbiljna svjetonazorska, a i ideološka rasprava, već se ona samo podmeće i implicira, kao i od većine "suzdržane" političke elite ovlaštenih demokratskih institucija koje vježbaju apstinenciju ili kalkulantsku samocenzuru, u nezavisnim medijima kao i unutar civilnog društva pojavilo se više urazličene, a i smislene argumentacije. Je li uopće moguć demokratski proces bez artikulacije pitanja koja su važna za demokratsko odlučivanje, ili demokratski sustav bez jasnih pravila, samo su neka od pitanja koja valja postaviti.
Stoga ću u ovome što slijedi tek ukazati na tri neuralgična mjesta u kojima se posve zorno vidi prijepornost demokratskog procesa koji se odvija oko referenduma i referendumskog pitanja.
Prvo, riječ je o konfliktu oko referenduma i tko ima ovlasti, odnosno pravo prvenstva oko tumačenja ustavnosti pitanja, a kojeg izravno izazivaju institucije proceduralne demokracije svojim ne-djelovanjem. Upravo ovaj konflikt razvidan je u stavu Ustavnog suda da, s obzirom da Sabor nije tražio ocjenu ustavnosti ili, preciznije, s obzirom na činjenicu da je "Sabor odluku o referendumu donio s više glasova od većine potrebne za promjenu Ustava , (...) naknadni nadzor ustavnosti sadržaja referendumskog pitanja i pretpostavki za njegovo održavanje nije potrebno provoditi,te eventualno odgađati ili zabranjivati referendum o definiciji braka." Kako tumačiti ovaj stav Ustavnog suda? Je li doista riječ o mogućem prekoračenju njegovih ovlasti kada bi se usudio dati tumačenje ustavnosti ovog referendumskog pitanja s obzirom na izostanak takove inicijative od strane Sabora, ili je pak riječ o njegovoj "intencionalnoj" nepristranosti koju bi moguće povrijedio ako bi protumačio ustavni sadržaj pitanja? Ili pak, o pokazivanju moći koja seže onkraj ovlasti datih Ustavom Republike Hrvatske (članak 128), a koje uključuju praćenje i nadziranje ustavnosti i zakonitosti kao i zakonitosti izbora i državnog referenduma? S druge pak strane, postoji li bilo kakva demokratska obveza Ustavnog suda da daje objašnjenje oko ustavnosti pitanja u situaciji kada to, uz prethodno spomenuta dva instituta pravobranitelja, potražuju ne samo organizacije civilnog društva i neovisne grupe građana i građanki, već iz razloga što se samo pitanje danas nadaje kao mjesto ključnog društvenog rascjepa? Pitam se jer nisam sigurna koliko ovo sustezanje oko izravnog objašnjenja može podlijegati arbitrarnosti tumačenja ili procjene samog Suda, no djelovanje je Ustavnog suda, a tome smo imali prigodu svjedočiti u protekla dva desetljeća, imalo nerijetko značenje začudne arbitrarnosti u mjeri u kojem je i njegova nepristranost ili neutralnost bila dvojbena. U sklopu sličnih pitanja oko uzmicanja od prakticiranja potentnosti demokracije, spada i ponašanje Sabora kao najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela koji se Ustavnom sudu kao najvišoj instanci u tumačenju pitanja iz ustavne nadležnosti, usprotivio postaviti gore spomenuto pitanje. Čak i ako ostavimo po strani moguće političke kalkulacije zbog čega se dogodilo suglasje dviju najvećih političkih stranaka, oporbene i one na vlasti, upravo oko uskraćivanja postavljanja ovog pitanja Ustavnom sudu, smatram nedopustivim da smo svi/sve, bez obzira na osobni stav spram pitanja ili mogućeg odgovora, taoci/kinje jednog zakonskog, premda u nakani, nedemokratskog političkog procesa. Drugo, riječ je o konfliktu proizvedenom na poništenju razlike između onoga što je ugledni filozof Davor Rodin u svojoj knjizi Putovi politologije imenovao nužnom distinkcijom između ustavne i pravne države ne bi li se ozbiljila volja pluralnog civilnog društva. Jer, kako on navodi, ustavna država je, odbacujući "pretenziju državnog uma da oblikuje zajednicu prema umskom ili kakvom pseudoracionalnom ideološkom nacrtu" (2001:28-29), odbacila ne samo teleološku već mehaničku juridičku svezu odlučivanja pod nepovredivom komandom kvantitativnih većina.Ustavna država je izraz volje pluralnog civilnog društva, a ja bih dodala, i njegov najširi vrijednosni obzor, koju treba legitimirati pravdom, solidarnošću i ljudskim pravima, "a to nije isto što i pravna država koja aplicira zakone koje je demokratski donijela" (Rodin, nav.dj.,28). Što je vidljivo u ovom slučaju, ako želimo primijeniti smisao ovih promišljanja? Ne samo da su dovedene u pitanje neke od temeljnih vrijednosti naše ustavne države po kojima je, primjerice, supstantivna jednakost svih građana/ki jedino moguća u sprezi s ljudskim pravima, već samim referendumskim pitanjem dolazi do izravnog upletaja zakonskih (i svjetonazorsko-ideoloških) odredbi u ustavnu materiju koje ne samo da tu sadržajno ne spadaju, već do apsurda napinju ustavno-zakonodavnu situaciju u nas. Jedna od smješnijih implikacija ove situacije jest da će se Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova po nekim svojim odredbama činiti nadustavnim, a moguće stavljanje ove referendumske odredbe u Ustav proizvest će različite konfliktne pozicije.
Treći konflikt, koji stoji u podtekstu priopćenja Ustavnog suda, sadržan je u nejasnoj tvorbi onoga što jest "iznimnost situacije" u kojoj bi se Ustavni sud smio koristiti općim nadzornim ovlastima nad ustavotvornom ulogom Hrvatskog sabora. Pitam se je li supstantivna jednakost građanki i građana "na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, (...), bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije", kako stoji u članku 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao najviša vrednota ustavnog poretka Hrvatske, to mjesto koje legitimira "iznimnost situacije"?
Procjenjujući da ova situacija to zacijelo nije, time se ustavna država javlja kao subjekt uzmicanja pred pitanjem je li ona pripada svim svojim građankama i građanima. Stoga i tumačenja Ustavnog suda u kojima se istodobno nastoji na principu pluralnosti i uključivosti svih kad je u pitanju poštovanje obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, a s druge strane na braku kao mjestu razlike i razdjelnice temeljem ideologije heteronormativnosti postaju mjesto javne arbitrarnosti
Ustavna država, štoviše, posustaje i pred naletom omjeravanja izvaninstitucionalnih gromada svima razvidnih moći i pritisaka. Je li brak kao ideološki proizvedeno i nametnuto pitanje u hrvatskom javnom diskursu za promjenu Ustava samo paravan za borbu koja se ne tiče ni supstantivne jednakosti ni demokratske procedure, ni prokazanih rodnih pitanja, a najmanje naših sloboda ili javnog dobra na kojima ustrajava teoretičar demokracije Robert A. Dahl? Ako je tomu tako, referendum se javlja ne samo kao cinični označitelj "mimetičke" već "mimikrične demokracije" koja nema nikakve veze sa slobodom, jednakošću, ili pak možda s građanskom krepošću ili građanskom odgovornošću. Riječ je o diskriminatornom potezu pred kojim je ustavna država uzmakla, a koji, ako prođe, u Ustav upisuje ćudoredni nadzor nad građanima i građankama. I zato valja glasati protiv.
Biljana Kašić, autorica ovoga uvodnika, izvanredna je profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. (op. ur.)
Izvor: H-alter
