U danima kada je u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda pripremana i izglasavana rezolucija kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, te se osuđuje negiranje genocida i slavljenje osuđenika za njegovo počinjenje, pred očima svijeta odvijaju se dvije masovne kampanje, čiji je cilj uništenje dviju etničkih skupina i zatiranje tragova njihova postojanja. Prva je nad Armencima u Nagorno Karabahu, i upravo je dovršava, uz pomoć saveznika i šutnju međunarodne zajednice, Azerbajdžan. Drugu, na koju ima protestnih reakcija, vode vojska i vlada države Izrael.
Rezolucija posvećena Srebrenici žrtvama ne može pomoći, jer je donose skoro trideset godina nakon zločina. Ona bi trebala senzibilizirati one koji imaju problema s poviješću i sa sjećanjima. Ali, na žalost, to senzibiliziranje odnosi se samo na konkretni događaj, a ne stvara branu i ne gradi odnos prema aktualnim i budućim genocidima. Zemlje iz kojih je potekla inicijativa za Rezoluciju, njezini autori i pokrovitelji, u stanovitom su trajnom neprijateljstvu prema Srbiji, dok su zemlje čiji su predstavnici bili protiv Rezolucije njezini politički saveznici. Čini se da Rezolucije ne bi ni bilo, bila bi posve besmislena, ili bi, u nekim plemenitijim premda nezamislivim okolnostima iz temelja promijenila smisao, da je Srbija, tojest da su njezine vlasti ili njezini diplomatski predstavnici u Ujedinjenim narodima, odlučili biti pokrovitelji ili autori Rezolucije. Predsjednik Aleksandar Vučić, međutim, sjedio je u New Yorku zaogrnut državnom zastavom, poput nogometnog navijača, ljut i ojađen jer mu se čini da su u važnoj utakmici njegovu zemlju pokrali suci.
To se zbivalo u svibnju. A u lipnju je u Skupštini Crne Gore pokrenuta parlamentarna inicijativa za Rezoluciju o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen, koja je na kraju i usvojena simbolički jakog datuma, 28. lipnja, na Vidovdan, godišnjicu Bitke na Kosovu i Sarajevskog atentata (te, recimo, i zlokobnog Miloševićevog nastupa na Gazimestanu 1989, koji je bio svojevrsna objava rata). Opozicija je iz protesta napustila Skupštinu, a Rezoluciju je izglasala vladajuća prosrpska većina, koja je većim dijelom pod izravnim utjecajem vlasti u Beogradu, tako da je Rezoluciju nemoguće shvatiti drukčije nego kao tuk na utuk, kao milo za drago, ili kao lokalnu reakciju na globalna događaje. Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, osim što je četnički vojvoda (to je postao po oporuci vojvode Mila Rakočevića, emigranta u Francuskoj), potječe iz iste političke grupacije kojoj je u vrijeme jugoslavenskih ratova pripadao i današnji srpski predsjednik.
Crnogorska rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen ne može ni na koji način utjecati na hrvatsko društvo i na zbivanja u Hrvatskoj, osim što kod onih koji su ionako bijesni i kivni – i braća su po bijesu upravo Andriji Mandiću – može poslužiti kao gorivo za mržnju. Međutim, ni Rezolucija o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici, donesena u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, ne može ni na koji način utjecati na srpsko društvo i na zbivanja u Srbiji, osim što kod onih koji su ionako bijesni i kivni može poslužiti kao gorivo za mržnju. Obje rezolucije, naime, učvršćuju okvire političkih i međudržavnih savezništava, koji od ranije postoje. One se, na žalost, ne tiču povijesti ni sjećanja, ne tiču se odnosa prema zločinu i zločincima, ne tiču se žrtava. Ali dijelom se, makar i nehotično, tiču strategija relativiziranja i negiranja zločina. Kao što se tiču, bez sumnje nehotično, doživljaja zločina genocida u suvremenoj civilizaciji. Naime, postoje genocidi vaš i naš. Naš ćemo genocid komemorirati, stalno ćemo na njega podsjećati, njime ćemo se koristiti kao svojevrsnim moralno-političkim kreditom i bjanko potvrdom vlastite nedužnosti (jer žrtva je uvijek nedužna, a s njom i svi oni koji su vjerski, etnički i politički kompatibilni), dok ćemo vaš genocid ignorirati, negirati, opovrgavati, relativizirati, već u skladu s političkim i marketinškim prilikama. Na žalost, to je nešto što čine svi, a naročito oni koji su najglasniji u osudi negiranja pojedinog genocida.
U govoru onih koji svjesno ili nesvjesno baštine tradicije Miloševićeva režima, o događajima u Srebrenici iz srpnja 1995. govori se kao o zločinu, čak i kao o strašnom zločinu, govori se kao o masakru, ali se riječ genocid ne spominje. Štoviše, ta riječ oznaka je za neprijatelja. Tko izgovori “genocid u Srebrenici”, taj sigurno ne misli dobro Srbima i Srbiji! U Hrvatskoj, tako, u Plenkovićevo doba, ali i u kratkim međutcima kada su na vlasti bile lijevo-liberalne vlasti, o Jasenovcu će se, makar prigodimice, svakoga svibnja, govoriti kao o poprištu Holokausta, kao o mjestu neusporedivog zločina nad Židovima, čemu će se u umetnutoj rečenici pridodati i ostale kolateralne žrtve, Romi i hrvatski protivnici ustaškog režima, te, najtišim glasom, Srbi. Tko izgovori “genocid nad Srbima”, taj biva izoliran, zabranjen na HRT-u, trajno sumnjičen od državnih institucija, a onda i od dobrog dijela javnosti, jer taj sigurno ne misli dobro Hrvatima i Hrvatskoj. Recimo, nedavno je s mjesta ravnatelja Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac praktično potjeran Ivo Pejković, jer je, suprotno neizrečenom naputku vlasti, Crkve i države, bio spreman reći da je u Jasenovcu proveden “genocid nad Srbima”.
Nema sumnje da nacionalno i nacionalistički oportuni glasovi u Srbiji ili među Srbima, čak i govoreći o “strašnom zločinu u Srebrenici”, dok god od sebe odbijaju riječ genocid, relativiziraju i negiraju ono čime se, makar izdaleka, pokušava baviti njujorška rezolucija. Primarno, oni odbijaju osjećaj zajedničke odgovornosti za zločin, a pomalo i osobne unutarnje odgovornosti za vlastite misli, postupke i osjećaje iz ljeta 1995. Srebrenica je, naime, i stvar našega zajedničkog, generacijskog identiteta. Nema sumnje ni da nacionalno i nacionalistički oportuni glasovi u Hrvatskoj i među Hrvatima, recimo glasovi hrvatskih ministara i vlastodržaca, kada govore o Jasenovcu kao mjestu zločina (Holokausta) nad Židovima, kojem drugorazredno pridodaju Rome, hrvatske antifašiste i Srbe, relativiziraju i negiraju ono čime se, makar izdaleka, pokušava baviti ista ta njujorška rezolucija. Jasenovac je, naime, osnovan radi Srba, u Jasenovcu su, kao da i nisu ljudi, istrebljivani upravo Srbi, a tek nakon njih svi ostali, na čelu sa Židovima. Obrtanje ili remećenje redoslijeda znači negiranje supstance zločina. Prešutno negiranje genocida nad Srbima u Jasenovcu tako što ga se nadglasava i pokriva zločinom Holokausta u Jasenovcu nepravda je prema povijesti, sjećanju, ali i prema Židovima. Ali je ponajprije nepravda prema Hrvatima i Hrvatskoj, jer im se ne dopušta da izađu na kraj sa svojom prošlošću. Zašto ministrica kulture Republike Hrvatske kada spominje Jasenovac nije u stanju izgovoriti što se u Jasenovcu dogodilo? I što je to u riječi genocid sa čim imaju jednak problem i ona, i njezine srpske kolege i kolegice?
Genocid je, pojednostavljeno ali dovoljno jasno i precizno rečeno, onaj zločin s kojim pokušavamo jednoj skupini ljudi odreći pravo na njezino postojanje, uključujući, recimo, i njezina sjećanja, jezik, kulturu i identitet. Od prvog genocida u dvadesetom stoljeću, nad kojim je poljski odvjetnik Rafael Lemkin definirao do tada neimenovani zločin, koji su najprije Turci Osmanlije, a potom i Turci republikanci, počinili nad Armencima, pa sve do danas, svijet ima ozbiljan problem njegova definiranja. Taj problem se, čini se, fatalno često očituje kao epidemijska rasprostranjenost genocidnih misli kod običnog svijeta, i to najčešće onog koji se osjetio žrtvom upravo genocida, ili se s tom žrtvom identificirao. Čim, recimo, vidite da netko tuži i nariče nad genocidom u Srebrenici, a iz dna duše odbija da se genocid nad Armencima u Turskoj ili u Nagorno Karabahu ikad dogodio, imate problem upravo s tim. I upravo s tim mi imamo problem i kad mislimo o Srebrenici i o Jasenovcu, te o dvije rezolucije, jednoj globalnoj i jednoj lokalnoj. Srebrenica se, kažete, dogodila upravo sad, a Jasenovac se dogodio davno? Da, ali će vam vaš subrat po zlomislima reći da je Jasenovac bio višestruko veći. I doista jest, barem deseterostruko više je Srba ubijeno u tri i pol godine Jasenovca, nego što je ubijeno Bošnjaka u tri i pol godine Srebrenice. Ali što vam te usporedbe znače? Kada zastupate svoje žrtve, znače vam sve. Kada osporavate žrtve drugoga, ne znače vam ništa.
Naš temeljni općeljudski problem s genocidom u tome je što ne prihvaćamo da su žrtve genocida ujedinjene na istoj strani: Armenci, Palestinci, Srbi, Bošnjaci, Židovi, a uz njih i svi, baš svi oni čija su porodična imena, domovi, hramovi i groblja, skupa sa sjećanjima, zatrti, jer su bili to što jesu. Genocid je zločin koji se razumijeva isključivo na općoj ravni, ali ga se može tumačiti jedino na konkretnom slučaju. I to jedino iz perspektive zločina počinjenog u naše ime. Sve drugo je politička manipulacije, put u nesporazum, sve drugo je prostačko upiranje prstom, sve drugo je rezolucija koja izaziva bijes. O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime.
