Na ono što je Branko Bauer pokazao u svom filmu još godine 1963., ponovio Tito u splitskom govoru, pa studenti u pobuni 1968., Kardelj 1976. u Zakonu o radu, sada, skoro šezdeset godina poslije, ukazuje i Branko Milanović.
U jednom trenutku Tito se obratio filmskom režiseru Branku Baueru: „Druže Bauer, imam samo jedan prigovor vašem filmu. Trebali ste biti još oštriji!“ Bilo je to godine 1963., na prijemu na Brijunima, koji se svake godine održavao pri kraju Festivala u Puli. Tito, inače poznati filmofil, nije dolazio u Arenu, ali su mu sve filmove nosili i istovremeno prikazivali na Brijunima. Pred kraj Festivala (preostalo je još samo proglašenje nagrada), na Brijune su došli i njegovi sudionici. Film o kojem je riječ zvao se Licem u lice, a do tog trenutka na Festivalu su svi od njega okretali glavu. I Jadran film se jedva odlučio da ga snimi i to zbog straha od političkih posljedica. Prevladavalo je ono poznato „ne talasaj“. Bauer je poslije rekao da je presudnu podršku filmu dao predsjednik Umjetničkog savjeta Jadran filma, general, istaknuti borac i u to vrijeme direktor Vjesnika Đuro Kladarin. Ali u Puli ponovno je prevladalo ono poznato „ne bi se štel mešati…“, samo što su sada tu logiku prihvatili akteri Festivala iz cijele Jugoslavije. Očito, ono što se kolokvijalno naziva domobranstvom nije samo hrvatski fenomen. Ali nakon samo dvije Titove rečenice sve se promijenilo, tu noć žiri je ponovno zasjedao, pa je do tada nevidljivi Branko Bauer dobio Veliku zlatnu Arenu.
Film Licem u lice nedavno je ponovno prikazan na Trećem programu HTV-a i poslije skoro 60 godina djelovao je vrlo suvremeno. Skoro cijela radnja događa se na partijskom sastanku, u nekom građevinskom poduzeću, gdje se sukobljava rukovodeća tehnokracija sa samoupravljačima. Isprva samo dva ratna druga, od kojih je jedan sada radnik a drugi direktor, a onda i ostali, tokom sastanka na kojem se iznose osobna iskustva, argumenti, pa i lome karakteri. Iste godine Tito se temi birokratizacije društva vratio i u tada čuvenom govoru u Splitu, što je pokazalo da nije bez razloga podržao Bauerov film. I novine su bile pune iste priče, a list Komunist posvetio je filmu pola broja. Ali punih 13 godina poslije, Edvard Kardelj je pisao Zakon o radu, u kojem se ponovno bavio istom temom. U filmu su pobijedili samoupravljači (doduše, samo u jednom poduzeću), ali u životu je birokracija, i to u prvom redu politička, partijska birokracija, postajala sve jača i sve moćnija. Zakonom o radu, suprotno njegovoj intenciji, zapravo je stavljena točka na razvoj samoupravljanja u Jugoslaviji. A nakon propasti sovjetskog bloka ubrzo je ugašena i participacija u starim kapitalističkim zemljama. (U Njemačkoj su pola upravnih odbora poduzeća sačinjavali predstavnici dioničara, a drugu polovicu radnika.) Kakav bio da bio, tzv. realni socijalizam doživljavao se kao realna prijetnja, pa se na Zapadu tražio socijalni mir. Rezultat toga bila je i participacija. Kad je prijetnje nestalo, kapitalizam je ponovno pokazao svoju pravu prirodu.
Tri desetljeća poslije vidljivi su rezultati, pa se sve više govori o dubokoj krizi, a čak i o kraju kapitalizma. Jedan od razloga je širenje jaza između bogatih i siromašnih. Tvrdi se, doduše, da se ukupno siromaštvo u svijetu smanjilo, ali to je samo statistička istina, koju je Mark Twain svojevremeno u dosjetci definirao kao najveću laž. Smanjilo se, naime, ali samo u Kini i Indiji zbog brzog ekonomskog rasta te dvije zemlje s ukupno oko dvije i pol milijarde stanovnika, dok ostatak svijeta grca u trajnoj bijedi. I to ne samo u Africi ili Aziji. I u Americi je medijalna (srednja) plaća ista kao prije 30 godina, a najniža je manja nego godine 1968. Dakle prije 53 godine! I, naravno, siromašni umiru prije i žive kraće od prosjeka. Nije Donald Trump došao na vlast slučajno. Osiromašene birače bilo je lako prevariti.
Istovremeno, u trci za profitom, izigravaju se bitne međunarodne akcije kojima se, kako se tvrdi, želi spasiti planet. Tipičan primjer su međunarodno dogovorene kvote dozvoljenog zagađivanja zraka. Kao i sve drugo i to je poslužilo za burzovne igre, pa siromašne zemlje bez industrije prodaju za siću svoja prava bogatijim zagađivačima. To znači da nešto novca ode siromašnima (ili njihovim korumpiranim političarima), dok razina zagađenosti u svijetu ostaje ista. Ili, svojedobno se tvrdilo da će robotizacija skratiti radno vrijeme, pa se svijetla budućnost najavljivala industriji slobodnog vremena. U životu dogodilo se obratno. Radno vrijeme je produženo, radi se koliko gazda kaže, a povećani su nezaposlenost i profiti. Pandemija Corone 19 s državnim intervencijama donijela je neke promjene u razmišljanju, pa se, na primjer, sada i kod nas najavljuje radni tjedan od samo četiri dana. Ali može se sa sigurnošću pretpostaviti da će to trajati koliko i pandemija. (U kojoj su, inače, bogati postali još bogatiji.) Čim ona prestane a državne potpore presahnu, svi će se nastaviti klanjati zlatnom teletu, odnosno opet će djelovati sustav u kome je profit jedina mjera svega.
Svjesni toga mnogi su sociolozi, filozofi pa i političari u svijetu počeli razmišljati, pisati i govoriti o mogućim alternativama kapitalizmu kakav poznajemo i s kakvim sada živimo. To znači o sustavu koji će moći rješavati današnje probleme, kao i one koji će se postavljati u bližoj budućnosti. Glavni pravac razmišljanja je zaustavljanje koncentracije bogatstva u sve manjem broju ruku, što znači, nazovimo to tako, ekonomsku demokratizaciju. Tako se, barem u razmišljanja, ponovno vratila i radnička participacija u upravljanju, pa i samoupravljanje. (Napominjemo da se pod pojmom radnik ne podrazumijeva samo fizički radnik, već svatko tko živi od svog rada a ne od kapitala.) Posebno su zanimljiva razmišljanja Branka Milanovića, jednog od najuglednijih svjetskih ekonomista s američkom adresom. Dr. Milanović je 1991. napustio Srbiju Slobodana Miloševića i otišao u Ameriku, gdje je napravio zavidnu znanstvenu karijeru. Uz ostalo, četiri je godine bio glavni ekonomist istraživačkog odjela Svjetske banke. U nedavno objavljenom tekstu on se predstavlja kao čovjek koji je nekada radio u jugoslavenskom, samoupravnom poduzeću, pa kaže: “Radnici su imali pravo da odlučuju o tome kako će se upravljati poduzećem. U Jugoslaviji, koja je imala tržišnu ekonomiju, oni su odlučivali čak i o tome što će se proizvoditi, kako će se ostvarivati dobit itd.“ (Citirano prema Peščaniku.) Ali u nastavku teksta on objašnjava da je samoupravljanje ipak bilo samo forma, dok je pravu moć imala partija. U malim poduzećima vlastita ili lokalna, a u velikim i važnim ona iznad njih. Znamo da je to bila republička. Ukratko, on kaže da je politička birokracija ograničila samoupravljanje, a ključne odluke, posebno razvojne, koncentrirala u svojim rukama. Na ono što je Branko Bauer pokazao u svom filmu još godine 1963., ponovio Tito u splitskom govoru, pa studenti u pobuni 1968., Kardelj 1976. u Zakonu o radu, sada, skoro šezdeset godina poslije, ukazuje i Branko Milanović.
U biti to je vrlo mračna poruka. Jugoslavenski su komunisti nakon raskida sa Staljinom godine 1948. svoj identitet gradili na samoupravljanju. U svakoj od učestalih političkih kriza uzrok se nalazio u njegovom zaostajanju. Pa ipak, u životu je trajno jačala samo birokracija. I u svijetu, privilegirani se nikad nisu dobrovoljno odrekli svojih privilegija još od Francuske revolucije, bez obzira koliko stanje bilo dramatično i iako im je mač doslovno visio nad glavom. Kako vjerovati da će sad biti drukčije?
