Znači li objava snimki mrtvih, otkrivenih tijela na ulicama ukrajinske Buče doista napredak medija i civiliziranosti društva? Jesmo li ikada ranije, na primjer u ratu u Iraku, gledali slične snimke civila ubijenih od američkih bombi? Ne, nismo, pogotovo one ubijenih američkih vojnika, e da se američka javnost ne bi onespokojila. I nismo tako eksplicitne scene gledali ni u ništa manje krvavom ratu na području Jugoslavije. Služi li onda ta pornografija smrti ičemu osim ratnoj propagandi, makar dolazila od strane napadnutoga? I je li to korak naprijed ili natrag civilizacije koja je toliko napredovala da danas, kao nekada pećinski ljudi, kapitalistički svijet radi jednog lokalnog rata umire od straha zbog mogućeg nedostatka hrane koju eto tako razvijena civilizacija nije u stanju proizvesti bez ruskog plina i ukrajinskih žitarica?
Srećom, ljudska je jedinka ipak učinila korak naprijed u odnosu na druga, bespomoćna bića; to su one slike transportera u kojima Ukrajinci, bježeći pred ratom, sobom nose svoje mace, to je onaj mališan, protjeran iz svoga doma, koji oko ruke smotanu čvrsto drži uzicu svoga psića, to su prizori ljubimaca u skloništima i vlakovima. Sve ono što nije bilo zamislivo još prije koju deceniju kada sam u oslobođenom Sarajevu na ulicama gledala izgladnjele grupe pasa lutalica za koje vlasnici nisu mogli ili nisu htjeli više brinuti.
A ovih sam dana u Dubrovniku promatrala poveću mačju ekipu, poredanu poput vojske u stavu mirno, dok ih s velikom pažnjom hrani lokalni smetlar, jer mačke jesu sugrađani, zaštitni znak Dubrovnika, kao i drugih dalmatinskih gradova. A onda je izbio i razbuktao se rat oko teritorija između nadmoćnijeg vladara i slabijeg okupatora, mace Anastazije, miljenice Dubrovčana, koja je za svoj životni prostor odabrala – kakve li drskosti! – atrij velevažnog Kneževa dvora. Izabrala je Anastazija živjeti baš tu na hladnim pločama Dvora, koliko-toliko zaštićena od kiše i vjetra, ali ne i od hladnoće, sve dok joj jedan Čovjek nije izradio nastambu, kao finu repliku klupe iz Kneževa dvora, stilski je posve uskladio s renesansnom palačom, u unutrašnjost stavio kušinić od crvenog pliša, i Anastazija je konačno dobila svoj mali dom.
Ali za kratko. Jer u mučnom ratu za teritorij pobjedu je, doduše bez granata i tenkova, tek pravom jačega, odnijela birokracija čije su emocije prema Anastaziji daleko od onih ukrajinskih izbjeglica, pa je generalica Dubrovačkih muzeja naredila hitno uklanjanje kućice, jer da je Dvor dio baštine u „čiju kulturno-povijesnu cjelinu nikome nije dozvoljeno intervenirati, a posebno ne gradnjom skloništa za životinje.“
I dok je stara jezgra Dubrovnika, sva pod zaštitom UNESCO-a, bespovratno nagrđena maštovitim divljim intervencijama, jedan se kutak brani od Anastazije bespoštednom paljbom kao odgovorom na masovni protest Dubrovčana koji brane pravo svoje ljubimice na krov nad glavom. Milost za Anastaziju značio bi, tvrde ti okrutni vladari, presedan koji bi „otvorio prostor nastambama za sve ostale mačke“. Očekivano, za deložaciju mace – koju se zbog starosti, 18 joj je godina, ne može udomiti jer bi promjena teritorija za nju značila smrt – založio se i gradonačelnik Dubrovnika, kadar partije koja je ne tako davno jednako bešćutno iz njihovih „nastambi“ deložirala nepoćudne porodice, pa kako onda ne bi jedno staro, mačje biće.
Naravno da kućica za Anastaziju ne ugrožava kulturnu cjelinu Dubrovnika, mišljenja su dubrovački kulturnjaci, baš kao i građani, a da suživot mačjeg svijeta i kulturne baštine nije svetogrđe vidi se u tolikim evropskim gradovima, u Veneciji na primjer ispred pročelja crkve San Lorenzo, u kojoj je pokopan Marko Polo, poredan je niz mačjih kućica, a Venecijanci su napravili film, štampali brojne knjige fotografija i slikovnice posvećene upravo njihovim uličnim mačkama. U Splitu se zimi na trgu pred kazalištem postavlja desetak duhovito oslikanih nastambi za mace koje je izradio kazališni majstor, a riječ je također o povijesnom dijelu grada.
No dubrovački gradonačelnik ne da majci ni pedlja domovine, ne vidi „potrebu da se mačke stavljaju u nastambe, a ako danas pustimo Anastaziju, sutra će to tražiti i ostale mačke i nema tome kraja“, kaže taj pripadnik vladajuće elite koja na isti način tretira i „osvajače“, bezvjernike, migrante, to jest na hrvatskim granicama.
Agresor pak koji je napao Knežev dvor pomoću jedne mačje kućice drsko je uputio branitelje teritorijalnog integriteta dubrovačke republike od mace Anastazije da pogledaju kako Ukrajinci bježe zajedno sa svojim mačkama i psima. Svakako, uzurpator i osvajač kućicu je odnio, maca je deložirana, zagubio se opet smisao ljudskosti, a Anastazija je kroz usta svoga zaštitnika dirljivo poručila: “Baš kad sam dobila topli dom, maštajući da ću u njemu poživjeti još ovo malo vremena, danas ste me kao lupeža u noći izbacili iz moga doma. Uspavajte me! Nema moga doma, ni mene više neće biti. Ostat će samo sjećanje da ste mržnjom ubili ljubav.“ I onda je poraženi okupator još i politički nekorektno poentirao: “Hoće li im uskoro smetati i što mačka ima rusko ime?“
tacno
