O podvinjskim diletantima, Mati Grkoviću, Milki Trnini i „Almodovaru“ iz Ličkog šora (Prvi dio)
Njegov gotovo polustoljetni angažman na daskama koje život znače, radiju,književnosti, televiziji i filmu ostati će zauvijek upisan zlatnim slovima zahvaljujući prvenstveno interpretaciji mnogobrojnih kazališnih uloga koje su u svoje vrijeme bile avangardne da bi danas prerasle u klasiku.
Tako je naš Mato, ili kako mu tepamo mi koji ga nikada nismo vidjeli glumiti, Mata utjelovio Klanfara u Krležinoj „Ledi“, Kotromanovića u Feldmanovu „Zecu“, Gorjanskog u Mesarićevim „Poslovnim tajnama“, Benedetta u Shakspearovoj „Mnogo vike ni za šta“... Bio je nezamjenjiv u gotovo svakoj premijeri matične kuće ( HNK ) što ima još veće značenje, ako se uzme u obzir vremenski otklon, odnosno doba kada je glumio. U vrijeme kada su elektronska pomagala, svjetla reflektora i mediji još bili jako daleko od hrvatskih glumaca, glumiti u Zagrebu, čiji kulturi, politički, obrtnički i vojni establišment iz daleka prepoznaje kvalitetu izvedbe i vrhunsku kreativnost, koju je Mata bez sumnje posjedovao, nije mogao bilo tko. Gledali su ga Zagrebčani i drugi kao „Kralja“ u Hamletu, Julija Cezara u „Kasiji“, Ferdinanda u „Oluji“, Tibalda u „Romeu i Juliji“, Alfonsa d'Esta u Loogovoj „Lukreciji boginji“, Filipa II u Brucknerovoj „Elizabeti Engleskoj“). Tu su još uloge : Držićev Niko u „Skupu“, Krležin Ignjat Glembaj, Feldmanov Cvitan u predstavi „Iz mraka“, Begovićev Tahi u „Matiji Gubcu“,pukovnik Craven u „Ljubavniku“,, inkvizitor u „Svetoj Ivani“, Tolstojev Karenjin. Glavne uloge nosio je u Lepeza lady Windermer, Male lisice, Nasljednica i dr.
Posljednjih sezona svoga života redovito je učestvovao Dubrovačkim ljetnim igrama gdje je uz brojne uspješnice utjelovio Vojnovićevog gospara Lukšu, koji mu je postao jedna od najboljih uloga, možda i životna, te je s pravom svrstana u antologiju naših najboljih i najsugestivnijih glumačkih kreacija i potvrđuje tezu da je imao prirodni dar za jezike, dijalekte i naglasak jer svi vrlo dobro znamo kompliciranost „slenga“ dubrovačkog kraja.
Uz humanitarni i volonterski rad koji je bio realiziran kroz KUD Šokadija potrebno je spomenuti i četiri dugometražna igrana filma koja su snimljena u hrvatskoj, odnosno jugoslavenskoj produkciji na 35- milimetarskim vrpcama: „Živjeće ovaj narod“ ( R. Nikola Popović, S. Branko Ćopić, 1947. ); „Hoja ! Lero!“ (R. Vjekoslav Afrić 1952.); „Carevo novo ruho “( R. Ante Babaja, 1961.- boja), gdje glume Ana Karić, Vanja Drach, Zlatko Madunić i dr. te „Put u raj“ ( R. Mario Fanelli, S. Miroslav Krleža , G 1966. widescreen, boja; glume još Antun Nalis, Ljuba Tadić, Boris Buzančić, Relja Bašić i dr.)
Približiti mlađim generacijama Matu Grkovića, a ne spomenuti Milku Trninu – Hrvatsku opernu divu božanskog glasa bilo bi neozbiljno, nepravedno i neodgovorno pa u tu svrhu prenosim dio teksta doajena naše pisane riječi gospodina Miljenka Jergovića, objavljenog u Subotnjoj matineji 11.05.2013. koji je o Grkovićevoj monografiji iz 1966. godine s vrlo malo riječi govori jako mnogo
„....Mato Grković, tih i ponizan, bio je skoro cijeli svoj radni vijek glumac Hrvatskoga narodnog kazališta, bavio se režijom, predavao na Akademiji i prijateljevao, nakon njezinoga povratka iz Münchena i Berchtesgadena u Zagreb, s Milkom Trninom. Godinama nakon rata pisao je njezinu umjetničku biografiju, koju nije bilo lako sastaviti, jer iako je umrla u naše nesretno doba 18. svibnja 1941, ona je karijeru sagradila davno, još u devetnaestom stoljeću, i više je u njezinom životopisu bilo legende, mita i nepouzdanih sjećanja suvremenika, nego čvrstih podataka. Mato Grković je razgrtao pepeo i dugo gradio svoju priču, od dokumenata, Milkinih ispovijesti i sačuvanih fotografija. Teško je napisati priču o pjevačici čiji glas nigdje nije zapisan i nitko se, zapravo, i ne sjeća njegove govorne melodije i boje, a kamoli njezinog pjevanja. Ništa se tako brzo ne briše iz našega sjećanja na ljude kojih više nema kao boja njihova glasa. Kazališni glumci nestaju s krajem svoje posljednje predstave. Ali ni oni neće nestati tako temeljito i definitivno kao pjevači iza kojih nisu ostale gramofonske ploče. Razgrćući legende o Milki Trnini, sve ono što je trač koji se prenosi s koljena na koljeno – poput trača, recimo, da je čokolada Milka dobila ime po Milki Trnini (i da jest, šta onda) – Mato Grković napisao je knjigu čiji je osnovni smisao ostvaren: barem da se zna gdje je, u kolektivnoj memoriji i u kulturi, toj ženi grob. Eto ga u ovoj knjizi...“
Da nam „Pekmezar Mata“ ništa drugo nije pružio i ostavio u naslijeđe osim ove prekrasne knjige trebali bi biti ponosni što smo ga imali i što je pronosio slavu hrvatske i podvinjske glumačke tradicije. Zbog toga je višestruko nagrađivan raznim priznanjima među kojima se najviše ističe nagrada „Vladimir Nazor“ za životno djelo koju je primio 1971. godine. Umro je u Vojnoj bolnici u Zagrebu 21.05.1973. i sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Odlaskom legendarnog glumca interes za organiziranje i posjećivanje scenskih nastupa „u živo“ u Podvinju i okolnim selima opada. Neki će reći da se to dogodilo i mnogo prije – dolaskom kinematografa koji je u Podvinju izrazito popularan poslije drugog svjetskog rata jer se tadašnji „blockbusteri“ sa Johnny Weissmullerom i Clark Gableom redovno prikazuju u sali novoizgrađenog zadružnog doma koja je vrlo posjećena pri svakoj projekciji. Igrokazi, recitacije i monodrame gotovo potpuno zamiru sve do rujna 2011. godine kada je skupina entuzijasta predvođena gospodinom Antunom Lesarom ( „pekmezarski“ Almodovar ) formirala amatersku glumačku skupinu – gornjogradskih glumaca koju nazvaše, gle čuda, „Pekmezari“. Antun Lesar, strojovođa u mirovini, u zreloj životnoj fazi otkriva talent za pisanje scenarja, režiju i glumu te se cjelokupnim bićem stavlja na raspolaganje mlađim generacijama i cjelokupnoj zajednici radeći predano na očuvanju tradicije i promidžbi svoga kraja i ljudi u njemu. Kako je svaki početak težak zamislili su Večer pučkih igrokaza u Podvinju kao manifestaciju bijenalnog karaktera te su predano pripremali prvu koja se održala 2012. godine. Sada je već redu druga Večer pučkih igrokaza koja će se održati u Domu Kralja Zvonimira u petak 24.listopada s početkom u 19,00 sati, a u kojoj će uz „Pekmezare“ nastupati i brojni gosti : Udruga žena s osmjehom, Slavonski Brod, Glumačka skupina ŽPS Zadubravlje, glumci KUD-a „Tamburica“ – Velimirovac, Beravački glumci Beravci, PŽS KUD-a Podvinje – „Bubamare“ i Mata Baboselac – Mišin.I na kraju, umjesto zaključka: - Pozdrav svim Podvinjcima, ma gdje bili.
