Rasprava o uvođenju diplomskog programa Rodnih studija na Filozofski fakultet u Zagrebu odvija se u jeziku roda i seksualnosti, ali u priličnoj mjeri na izmještenom terenu klase. Čini se da desnica to intuitivno shvaća, a liberalna ljevica refleksno poseže za intelektualnim dociranjem, što u kontekstu stalnih napada na obrazovne deficite kadrova Domovinskog pokreta kreira jasnu klasnu podjelu. Koliko god bilo lako demontirati argumentaciju s desnice – sam izraz “pička” za muškarce nedostojne muškosti dovoljno govori o tradicionalnoj podjeli na spol i rod – ostanak na izmještenom klasnom terenu vjerojatno vodi u politički poraz.
Prilično brzo je postalo očito da “vijest” o osnivanju diplomskog programa Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu neće biti povod za tek kakav usputni rafal s desnice već poligon za demonstraciju čitavog arsenala na raspolaganju. Arsenal je bio toliko raznovrstan i bogat da bi se mogao čitav diplomski program sastaviti o njemu. Čisto da u taj arsenal uvedemo malo orijentacijskog reda, gradirat ćemo analitičke alate prema stupnju sofisticiranosti. Vjerojatno bi gradacija mogla biti ponešto kompleksnija, ali zadržat ćemo se na četiri razine koje nam se čine sasvim dovoljne da predstavimo nevolje s rodom na hrvatskoj desnici.
Prva razina je najjednostavnija i njom se uglavnom služi pješadija na društvenim mrežama. Pitanja roda i rodnih studija u tim se reakcijama tretiraju kao tehnološke novotarije s kojima se susreću penzioneri u ruralnim krajevima. Ili u obliku svakodnevnog izraza za kojim se poseže: “Kakve su sad ovo pizdarije?”. Sam izbor tog navodno spontanog izraza u dovoljnoj mjeri legitimira samo postojanje rodnih studija, ali tome ćemo se vratiti nešto kasnije. Na drugoj razini operiraju niža politička klasa i biskupi. Marijan Pavliček iz Hrvatskih suverenista se zabrinuo da bi mu rodni studiji mogli sina pretvoriti u ženu, a biskupi su također upozorili na biološku ležernost rodnih studija koja bi mogla zaraziti puk pa su evocirali i leptira kao jednu od brojnih rodnih opcija. Kao i uvijek s biskupima, teško je reći jesu li glupi ili se samo prave glupi, ali i oni i Pavliček, kojeg samo zastupničko mjesto diže s prve na drugu razinu, više vjeruju u moć jezika nego najtvrdokorniji poststrukturalisti među akademskim dekadentima.
Narodna podjela na spol i rod
Na trećoj pak razini operiraju oni akteri koji u instaliranju rodnih studija vide tek prvi korak. U tome se ističu krugovi u desnom civilnom društvu oko Željke Markić. Prvi korak prema čemu? Naravno, prema totalnoj ideološkoj kontroli. I dok biskupi bezgranično vjeruju u moć jezika, intelektualci i aktivisti vjeruju pak da je akademska ljevica sposobna postepenim otvaranjem studijskih programa preuzeti ideološku hegemoniju. Nemoguće je procijeniti je li luđe smatrati akademsku ljevicu, sadržajno i organizacijski, relevantnim društveno-političkim akterom, ili usput zaboraviti da je vjeronauk desetljećima dio kurikuluma. Četvrtu razinu možemo podijeliti na dva oblika kritike. Prvi je sadržajni i tiče se, recimo to tako, epistemoloških propusta samih rodnih studija. Za takvim pristupom je posegnuo Most, nastojeći valjda pokazati da i nakon odlaska bračnog para Raspudić raspolažu snažnim intelektualnim kapacitetima. Oni su rodne studije optužili za redukcionizam, za svođenje svih društvenih problema na rod i tvrdnju da su u povijesti samo žene bile potlačene. Problem s ovom argumentacijom je jednostavan: rodni studiji nisu tražili ukidanje ostalih oblika socijalnih teorija već samo upozoravaju da rodna dimenzija nedostaje i da je to razlog i osnivanja studija. Samim osnivanjem se pozabavio i Nino Raspudić i ponudio drugi tip kritike, metodološki. On je ustvrdio da tu naprosto nema dovoljno sadržaja za formiranje diplomskog programa i da se prije diplomski program može izvesti iz samo jednog pjevanja Danteova “Pakla”. Pritom mu je promaknulo da bi možda izostanak žena u zapadnom književnom kanonu mogao biti dovoljan razlog za osnivanje samog programa. Ili je to učinak objektivnih okolnosti?
Svi ti kritičari rodnih studija slažu se u jednom: ishodišni problem leži u distinkciji između spola i roda. Radi se, po njima, o neprirodnoj distinkciji iz koje se onda izvlače problematični zaključci i još problematičnije prakse. Međutim, ne radi se tu o nikakvoj distinkciji izmaštanoj na katedrama za komparativnu književnost na kojima se nema što pametnije raditi pa se izmišljaju ludosti i uznemiruje napaćeni narod. Upravo je u samom tom narodu duboko ukorijenjena podjela na spol i rod. Sjećate se “pizdarije” iz drugog pasusa? Jeste li ikad nekog muškarca proglasili “pičkom” zbog ustrašenosti ili neke druge osobine koja se smatra “ženskom”? Jeste li ikad nekog muškarca proglasili “pizdom” zbog nepoštenja? Jeste ikad na utakmici skandirali “purgerske pičke”? Jeste ikad na utakmici skandirali “tovarske pičke”? A ikad prozivali protivničke navijače s “malo vas je, malo vas je, pičkice”? Očito je dakle da je narodu podjela na spol i rod više nego jasna. Doduše, očito je da su žene pritom kriterij nepoželjnog ponašanja. A rodni studiji su tu da baš takve stvari objasne.
Klasna podjela
Ali politički problem ili sukob oko rodnih studija ne odvija se samo na terenu roda iako se samo tim jezikom, u bilo kojoj varijanti, priča. I čini se da desnica intuitivno bolje prepoznaje taj izmješteni teren nego ljevica i da manje vjeruje u doslovnost svijeta iako bi se po samom pristupu rodnom pitanju moglo činiti drukčije. O čemu se radi? Od dolaska na vlast Domovinskog pokreta (DP) i instaliranja njihovih ministara i kadrova, glavni oblik kritike iz liberalnih i lijevih redova odnosio na njihove manjkave obrazovne kvalifikacije i sumnjive načine stjecanja diploma. Da ne bi bilo zabune, postoje ozbiljni propusti u kapacitetima tih kadrova, ali kritika se svodila na dociranje i patroniziranje koje je poručivalo da su slabije obrazovani manje vrijedni i da nisu kvalificirani za politiku. Drugim riječima, klasni prijezir je bio očit. Upravo se u tom kontekstu pojavljuje napad na diplomski program Rodnih studija. U kojem DP i desnica optužuju ljevicu da se pod okriljem akademije bavi dekadentnim maštarijama koje su zapravo luksuz za koje poduzetnici i običan narod nemaju vremena. Desnica, dakle, inzistira na klasnom sukobu između koalicije provincijskih poduzetnika koji su sve stekli svojim rukama bez zaštite u obliku akademskih ordenja i običnog naroda s jedne strane te akademsko-kulturnih elita iz urbanih središta s druge strane koji imaju tu slobodu da javnim novcima kreiraju ideološke trendove bez navodno ikakve veze sa stvarnim svijetom. I čini se da nezanemariv dio liberalne ljevice ne vidi da je teren izmješten i da se jezikom o rodu u priličnoj mjeri priča o klasi i inzistira na tome da desnica kritizira rodne studije jer nije dovoljno educirana.
Ako ta perspektiva ostane prevladavajuća na šire shvaćenoj ljevici desnica bi vrlo lako mogla odnijeti ideološku pobjedu bez obzira kakva na kraju bila institucionalna budućnost samog diplomskog programa. Trebali bi svi inzistirati na širem društvenom značaju i koristi rodnih studija kao što je to precizno i sugestivno učinila Maša Grdešić u intervjuu danom H-alteru. Povijesna utočišta ljevice u akademiji i civilnom društvu od devedesetih naovamo bila su znak političkog poraza, a ne signal intelektualne dominacije nad desnicom. I zato bi rodni studiji i slični programi trebali predstavljati, a očito su tako i zamišljeni, javni intelektualni resurs za izlazak iz tog utočišta. I tko god ih brani iz pozicije intelektualne nadmoći samo im odmaže.
