Autogolovima hrvatske vanjske politike kao da nema kraja. Prvo nam je gospodarska diplomacija priredila svjetsku posebnost kada jedino mi nismo imali predstavnika na sastanku s kineskim koordinatorom za investicije u Srednju i Istočnu Europu, a potom smo s iščekivanjem pratili hoće li Barack Obama naći vremena za predsjednika Josipovića tijekom njegova posjeta SAD-u.
Politički analitičar Branko Caratan tumači kako Obama, kao jedan od najmoćnijih političara svijeta, sasvim sigurno ima vrlo zgusnutu satnicu i kako je razina Joea Bidena, potpredsjednika SAD-a, sasvim primjerena za državnički posjet iz Hrvatske. S druge pak strane Anđelko se Milardović ne može načuditi antitalentima koji su pripremali protokol posjeta.„Ako nije imao dogovoren barem petominutni sastanak s Obamom, da se rukuju i fotografiraju, Josipović nije trebao ni ići u SAD. Nije smio dopustiti protokolu da igra na sreću" zaključio je Milardović i dodao kako bi to bio zalog u izglednoj predizbornoj bitci protiv dužnosnice NATO-a Kolinde Grabar Kitarović.U gotovo isto vrijeme Financial Times donosi priču o Hrvatskoj kao nasljednici Cipra i Grčke, kao gospodarskom troublemakeru Europske unije, i o naftnom poslu kao zadnjoj slamci spasa.
Predsjednik Ivo Josipović s tom je agendom krenuo u SAD, tražeći podršku za Hrvatsku kao regionalnu energetsku velesilu. U tu je svrhu pohodio i svjetsku energetsku prijestolnicu Houston. Naftaši su mu poručili kako će vrlo rado pomoći u pretvaranju Hrvatske u energetsko čvorište. Nerealnosti te priče svjedoči naftni stručnjak Davor Štern. U intervjuu za Hrvatsku televiziju, neki dan, dao je do znanja kako bi takva priča mogla biti bez pokrića. Status smo energetskog čvorišta, kaže, izgubili kada je Južni tok definitivno zaobišao Hrvatsku kao i Transjadranski plinovod dok LNG terminal još nismo izradili. Sugerira kako bi se realnije bilo okrenuti vlastitoj energetskoj strategiji i samodostatnosti.
Podsjeća i kako se hrvatska vlada obvezala predati screening strateških resursa mogućim koncesionarima bez naknade. Ništa čudno u svijetu gdje je slobodno tržište na tim razinama umrlo ratovima za strateške resurse u Iraku ili Libiji, reći će neki. Kapital dolazi samo onamo gdje je siguran da će zaraditi, dometnut će netko drugi. Ono što je nama važno jest to što se čini kako smo, na duže vrijeme, u tom korporativnom ekonomskom okruženju, ograničili tu zadnju slamku spasa. Jer ukoliko smo gotovo besplatno predali snimke strateških resursa velikim energetskim korporacijama i obećali im dugoročne koncesije, ako nafte u većem obujmu i ima, Hrvatska će barem za trajanja tih koncesija dobivati samo mrvice sa stola.
Ako nafte u tom obujmu, dakle ima, ostaje otvoreno kako to da tada predsjednika Josipovića predsjednik Obama nije primio, kada znamo da su kompanije iz Houstona jedne od najvećih donatora predsjedničkih kampanja u SAD-u i ako znamo da je SAD već nekoliko mandata orjentiran na energetsku diplomaciju?
„Na svima je da do kraja, punim gasom, učinimo da taj projekt uspije" rekao je Ivo Josipović i dogovorio ukidanje viza za hrvatske građane koji putuju u SAD.
Čini se kako je to jedini opipljiv rezultat i za nas, koji smo platili taj predsjednikov put, i za predsjednika ususret njegovoj kampanji za drugi mandat na Pantovčaku.
Poruka koju možemo iščitati iz podaničkog mentaliteta i blamaže predsjednika Ive Josipovića u SAD-u mogla bi biti jedino: "Glasujte za mene, ja ću vam omogućiti lakši bijeg od energetskog čvorišta bez pokrića."
Izvor: seebiz
Predsjednik Ivo Josipović s tom je agendom krenuo u SAD, tražeći podršku za Hrvatsku kao regionalnu energetsku velesilu. U tu je svrhu pohodio i svjetsku energetsku prijestolnicu Houston. Naftaši su mu poručili kako će vrlo rado pomoći u pretvaranju Hrvatske u energetsko čvorište. Nerealnosti te priče svjedoči naftni stručnjak Davor Štern. U intervjuu za Hrvatsku televiziju, neki dan, dao je do znanja kako bi takva priča mogla biti bez pokrića. Status smo energetskog čvorišta, kaže, izgubili kada je Južni tok definitivno zaobišao Hrvatsku kao i Transjadranski plinovod dok LNG terminal još nismo izradili. Sugerira kako bi se realnije bilo okrenuti vlastitoj energetskoj strategiji i samodostatnosti.
Podsjeća i kako se hrvatska vlada obvezala predati screening strateških resursa mogućim koncesionarima bez naknade. Ništa čudno u svijetu gdje je slobodno tržište na tim razinama umrlo ratovima za strateške resurse u Iraku ili Libiji, reći će neki. Kapital dolazi samo onamo gdje je siguran da će zaraditi, dometnut će netko drugi. Ono što je nama važno jest to što se čini kako smo, na duže vrijeme, u tom korporativnom ekonomskom okruženju, ograničili tu zadnju slamku spasa. Jer ukoliko smo gotovo besplatno predali snimke strateških resursa velikim energetskim korporacijama i obećali im dugoročne koncesije, ako nafte u većem obujmu i ima, Hrvatska će barem za trajanja tih koncesija dobivati samo mrvice sa stola.
Ako nafte u tom obujmu, dakle ima, ostaje otvoreno kako to da tada predsjednika Josipovića predsjednik Obama nije primio, kada znamo da su kompanije iz Houstona jedne od najvećih donatora predsjedničkih kampanja u SAD-u i ako znamo da je SAD već nekoliko mandata orjentiran na energetsku diplomaciju?
„Na svima je da do kraja, punim gasom, učinimo da taj projekt uspije" rekao je Ivo Josipović i dogovorio ukidanje viza za hrvatske građane koji putuju u SAD.
Čini se kako je to jedini opipljiv rezultat i za nas, koji smo platili taj predsjednikov put, i za predsjednika ususret njegovoj kampanji za drugi mandat na Pantovčaku.
Poruka koju možemo iščitati iz podaničkog mentaliteta i blamaže predsjednika Ive Josipovića u SAD-u mogla bi biti jedino: "Glasujte za mene, ja ću vam omogućiti lakši bijeg od energetskog čvorišta bez pokrića."
Izvor: seebiz
