Ovaj tekst nastao je nakon čitanja brojnih kritika sudstva na društvenim mrežama. Znam, mnogi će reći da to pišu jadni i frustrirani ljudi koji zagovaraju čistke komunističkih sudaca, lustraciju i smjene. Što se čekalo do sada?

Komunistički suci sada su stari ljudi u mirovini, a radikalna i brutalna čistka starih kadrova izvršena je u više valova protjerivanja početkom devedesetih godina. Tada su istjerani mnogi, čak većina, zbog porijekla i uz kratki postupak.

To iskustvo da su došli lošiji, ambiciozni, pohlepni i mladi siguran je dokaz da bi efekt čistke bio ponovo zaustavljanje prirodne težnje prema depolitizaciji, profesionalizmu i nepristranosti.
Profesionalna samoobrana postaje samoobmana. Sudstvo, izloženo kritikama, reagira zatvaranjem i zbijanjem svojih redova, a onda se u obranu kaže da ono samo odražava stanje u društvu

Profesionalna samoobrana postaje samoobmana. Sudstvo, izloženo kritikama, reagira zatvaranjem i zbijanjem svojih redova, a onda se u obranu kaže da ono samo odražava stanje u društvu.

Istina je da su ljudi, društvo, slabog karaktera, potkupljivo i materijalno motivirano, ali takvo ne smije biti sudstvo.

Tvrdnja da pravosuđe ne može biti bolje od društva jednostavno je predrasuda i opći alibi za svaku primjedbu. Suci moraju biti bolji od društva.

Suci su objektivni, nepristrani pošteni i mudri. Oni nisu prikaz prosjeka, oni su u tim elementima daleko iznad prosjeka, još i obrazovani i materijalno sigurni. Oni su iznad prosjeka, probrani kao takvi, ljudi koji su znali da takvi trebaju biti kada su izabrali poziv. Ne formalnu školu, ne postavljenje i čast funkcije, već poziv u smislu onog elementarnog smisla radi kojeg živimo, predano radimo i žrtvujemo se.

Moraju vjerovati u to da se njihova odgovornost ne završava pred etičkim sudom, stegovnom i kaznenom odgovornosti. To se ne uči, već stječe radom i podrazumijevajućim shvaćanjem smisla svojeg poziva.

Razlika između diletanata i profesionalaca nije samo u obrazovanju, diplomama i ispitima već u osnovnom stavu odgovornosti prema društvenoj funkciji koju obavljaju.

Taj element ne unosi se izvana i pritiskom, neće se stvoriti bez dobrih uzora, bez borbe protiv otpora. U Hrvatskoj institucije se ne grade, vrijeme ih kvari, a klima razara, ne gradi.
Oni su iznad prosjeka, probrani kao takvi, ljudi koji su znali da takvi trebaju biti kada su izabrali poziv. Ne formalnu školu, ne postavljenje i čast funkcije, već poziv u smislu onog elementarnog smisla radi kojeg živimo, predano radimo i žrtvujemo se

U Hrvatskoj se institucije kuju u borbi, jer sve ono što je nametnuto ili slijepo imitirano brzo se iskrivljuje i ne održava.

Uzrok disfunkcija nisu nepošteni i nečasni motivi sudaca, već i neznanje, objektivna nemogućnost da sudstvo spašava državu. Optužbe i kritike se ne temelje na kritici stanja svijesti, već na objektivnoj potrebi da suđenje bude javno, da su dokumenti dostupni, da je javnost upoznata sa stavom suda.

Svojevremena korisna, inovacija uvođenja glasnogovornika sasvim se izobličila, informacije su reaktivne, mediji kritični prema toj praksi.

Ponavljam što je Geoffry Cox (glavni državni odvjetnik) u britanskom Parlamentu 25. rujna 2019. jasno rekao: ”Svaki pravnik, zapravo svaki građanin ima pravo kritizirati rad suda jer sud sudi u njihovo ime.”

Te ovo: ”Svaka odluka može se preispitivati, ali ne mogu se imputirati motivi koji dovode do nje. Sloboda izražavanja se primjenjuje ne samo na informacije ili ideje koje su povoljno primljene ili su smatrane neškodljivim i bez važnosti već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju državu ili ma koji dio pučanstva. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i otvorenosti mišljenja bez kojih nema demokratskog društva.” (Presuda Sunday Timesu na Europskom sudu za ljudska prava).

Odgovornost prema društvu ne znači da sudstvo odgovara ulici i linču. Sudska organizacija (institucije) i ljudi (udruga sudaca) odgovaraju za svoj rezultat društvu (”narodu”), dakle svima nama, i moraju misliti na narod i na javnost, koja ne može živjeti u splendid isolation.

Kritika se tumači kao dobronamjerna; bez takve nema odgovornosti. Ohrabrujem vas; kad dobro radite, niste sami, mi stojimo iza vas, ali vi morate biti prvi i glasni u kritici vlastitih nedostataka i na razini svog poziva.
Uzrok disfunkcija nisu nepošteni i nečasni motivi sudaca, već i neznanje, objektivna nemogućnost da sudstvo spašava državu. Optužbe i kritike se ne temelje na kritici stanja svijesti, već na objektivnoj potrebi da suđenje bude javno, da su dokumenti dostupni, da je javnost upoznata sa stavom suda

U ovom uvodu iznesene su tri tvrdnje: da suci nisu prosječni ljudi, već obrazovani profesionalci, da se lako zadovolje lažnom slikom sebe koju vide u ogledalu i da je javna kritika suda i odlučivanja u sudovima potrebna, štoviše nužna i korisna. Te konačno treće i najvažnije: da se lustracijama i smjenama, čistkama sudova, neće odvojiti bolji, a kazniti lošiji.

Najmanje je prihvatljiv nekoristan i ohol stav da je ovakvo pravosuđe sada dobro, kad evidentno postoji utemeljen stav da je ono prosječno i nezadovoljavajuće, da je mnogima neprihvatljivo, da su neki teško pogođeni, a da smo svi pozvani i odgovorni.

To nije kritika, već poziv da se umjesto revolucija ne odgađaju promjene.

Neprikladne fraze o tome da uvijek može biti bolje, da nigdje nije savršeno, da nam treba vrijeme jer su drugima trebala stoljeća tonovi su bez rezonance. Nisu svi loši i nije sve loše i mudrije je umjesto lustracijama i reorganizacijama ići strpljivim promjenama.

”Nepravde, siromaštvo, ropstvo, neznanje – sve to može se liječiti ili reformom ili revolucijom. Ali ljudi ne žive tako da se bore protiv zla. Oni žive za pozitivne ciljeve, individualne i kolektivne, a velika većina tih rijetko je predvidiva, ponekad neuskladiva.” (Isaiah Berlin)

autograf