Objašnjenje rata u Siriji za sve koji žele znati

Ljudi me često pitaju da im ukratko objasnim rat u Siriji. Teško, gotovo nemoguće. Ljudikojima je Sirija tek vijest iz medija i kojima je Sirija samo još jedna od dalekih država u kojima se ljudi ubijaju iz njima malo poznatih razloga. Ukratko objasniti rat u Siriji je doslovno nemoguće, a da se ne spomenu neki vrlo bitni podaci koji datiraju još iz Prvog svjetskog rata i sporazuma Sykes-Picot o podjeli interesnih sfera na Bliskom istoku, zatim oslobođenja od francuskog kolonijalnog utjecaja, ratova s Izraelom nakon Drugog svjetskog rata i okupacije Palestine, intervencije Sirije u libanonski građanski rat, gušenje pobune Muslimanskog bratstva u Hami, američke invazije na Irak…Cijeli rat u Siriji je jedna dobro smišljena zavjera ponajprije skrojena u Washingtonu uz veliku podršku židovskog lobija. Njima Sirija kao moderna i jaka država u kojoj nije bilo nikakvog Zapadnog neokolonijalnog utjecaja i utjecaja globalnih korporacija, jednostavno nije odgovarala. Uz to, treba napomenuti da su plin, kao i mogući putevi plinovoda kroz Siriju sekundarni razlog rata što je najviše odgovaralo petromonarhijama Kataru i Saudijskoj Arabiji. Zato ću pokušati “ukratko” objasniti sirijski rat bez mnogo stručne i povijesne terminologije držeći se nekih nepobitnih činjenica i pomalo banalizirati stvari, jer građa koju treba obraditi i procesuirati je uistinu ogromna.

O Basharu Al Assadu

Sirijska povijest je uistinu turbulentna u zadnjih sto godina, prepuna raznih dešavanja, političkih previranja i ratova, i svi ti gore spomenuti događaji su direktno utjecali na današnje stanje. Spomenuti bilo koji podatak nekome neupućenom je čisto gubljenje vremena jer se čovjek vrlo brzo izgubi u svim tim podacima. Ali, za onoga tko je upućen u rat u Siriji, sve je kristalno jasno.

Najčešće pitanje je u vezi sirijskog predsjednika Bashara Al Assada. Većina ljudi ima uvriježeno mišljenje o njemu kao brutalnom diktatoru, jer eto, tako kažu na televiziji i u novinama. Iako je njegovo predsjedavanje potvrđeno nacionalnim referendumom, na pitanje da li je predsjednik Al Assad diktator, odgovaram – “ne u pravom smislu riječi”. Zašto tako kažem? Moramo jednom zauvijek shvatiti da se temelji europskog rukovođenja država ne mogu u potpunosti implementirati u druge države koje su kulturom i mentalitetom drugačije od europskog. Mi govorimo o nekakvim civilizacijskim normama i postavljamo vlastite interpretacije civilizacijskog ponašanja području koja je kolijevka civilizacije. Nije li to malo paradoksalno?

Bashar Al Assad je nevoljko preuzeo predsjedničku funkciju nakon smrti njegovog oca, Hafeza Al Assada 2000. godine, a sve na prijedlog i inicijativu vrha vladajuće stranke Ba'ath. Na Bliskom istoku obitelji su jako bitne. Ugled obitelji još bitniji. Poput Grčke gdje već desetljećima vladaju dvije obitelji Karamanlis i Papandreou. Ali to je Grčka, pa je onda to u redu. Bashar Al Assad je doktor stomatologije, ima i vojno iskustvo. Sirija je do 2000. godine bila zatvoreno društvo. Hafez je vladao čvrstom rukom što ne bi trebalo čuditi zbog iskustva koje je Sirija imala kako s Izraelom, tako i s radikalnim islamističkim elementima unutar Sirije. To je mnogo puta prelazilo granice, pa su nevini ljudi često stradavali zbog čiste paranoje službenih vlasti ili iz obijesti radi nekih osobnih nesuglasica. Sirija je još od ”šestodnevnog rata” s Izraelom 1967. godine u stanju rata pa je cijelo vrijeme bilo na snazi izvanredno stanje, a u izvanrednom stanju pravila su drugačija. Da li je takvo stanje pogodovalo Hafezu Al Assadu da učvrsti svoju vladavinu, sigurno jeste, ali imati krvnog neprijatelja poput Izraela zahtijevalo je izvanredne mjere. Da ne govorimo o islamističkoj prijetnji u obliku Muslimanskog bratstva koje ionako nikada nije gledalo na Izrael kao prijetnju, već baš naprotiv.

Preuzeti državu u takvoj situaciji ne samo da je bio veliki izazov za Bashara Al Assada, već je bio kako bi smo mi to rekli, “vrući krumpir”. Bashar se obvezao da će postepeno uvoditi reforme u društvu i da će otvoriti Siriju svijetu. Tako je i počelo, mada ne brzinom kojom je narod želio, ali reforme su počele. Najveći problem na cijelom putu uvođenja reformi je bio kadar koji je ostavština pokojnog Hafeza, a koji se nije dao samo tako smijeniti. Bez njih Bashar niti ne bi preuzeo predsjedavanje, pa se može slobodno reći da je njegovo predsjedavanje, ili ako baš hoćete da iskoristim termin vladavina, uvelike ovisilo o njihovoj volji. S takvim kadrom i predsjednik mora paziti što radi. Ali, jasno se znao pravac politike partije Ba'ath i od toga se nije odstupalo.

Napad na World Trade Center 09.11.2001. godine nakon kojeg je uslijedila invazija na Afganistan, a zatim i invazija na Irak 2003. godine,utjecalo je na usporavanje provođenja reformi, pogotovo nakon što je američka administracija pod predsjedavanjem, ili da kažem vladavinom Georgea W. Busha svrstala Siriju u takozvanu osovinu zla sa S. Korejom, Iranom i Irakom.

Iako je prema navodima raznih diplomata postojao zahtjev za suradnjom pri invaziji na Irak, Sirija nije dopustila korištenje svojeg prostora za invaziju na Irak niti općenito bilo kakav oblik suradnje iako sirijske vlasti nisu bile baš sklone Sadamu Huseinu.

Istočni dio Sirije je oduvijek bio usko povezan s Irakom, tako da su neke veze ipak bile neraskidive, čisto zbog obiteljskih, etničkih, ali i kulturoloških razloga. Naravno, Bashar Al Assad je donio odluku da se ne upliće u taj sukob, mada je činjenica da je iz prostora Sirije jako puno pomoći išlo snagama otpora okupacijskim snagama. Nadalje, atentat na bivšeg libanonskog premijera Rafika Haririja dovele su Siriju u vrlo nezgodan položaj jer se između ostalog optuživalo Damask za atentat. Zbog pritisaka na Siriju slijedilo je okončanje okupacije Libanona i povlačenje Sirijske vojske. Za atentat na Haririja je bio optužen i Hezbollah, mada je DNA metodom dokazano da je atentator bio bombaš samoubojica, što se nije uklapalo u optužbe protiv Hezbollaha i Damaska.

Izraelski zračni napadi na Siriju 2003. i 2007. godine, kao i invazija Izraela na jug Libanona 2006. godine u kojem su izraelske snage potučene do nogu, sve je to utjecalo na usporavanje reformi i općenitom nezadovoljstvu dijela građana Sirije. Kada desetljećima imate “za vratom” velesilu poput SAD-a i ratno stanje s Izraelom, mislite da je moguće voditi državu na neki normalan način pod konstantnom vanjskom i unutarnjom prijetnjom?

Zato se čekao pogodan trenutak da se započne s planom razaranja Sirije i pokušaja da se svrgne sirijski predsjednik, a sve preko leđa izmanipuliranih građana koji su tražili promjene.Bashar Al Assad je 2012. godine i uveo ustavne promjene koje su tražene na prvim prosvjedima i samom sebi onemogućio da bude doživotni predsjednik, niti da ga može naslijediti njegov sin koji će ionako biti premlad i preneiskusan da ga zamijeni po isteku sedmogodišnjeg mandata, pa čak i u slučaju isteka drugog mandata. Izbori su održani sredinom 2014. godine uz tri kandidata, te je Bashar Al Assad pobijedio na njima. Naravno da Zapad nije priznao te izbore, ali smiješno je da nekakve monarhije koje su najgori i najprimitivniji oblici diktature uopće idu spominjati legitimitet sirijskih izbora. Kolika je bila izlaznost na sirijske izbore neću vam očarati u brojkama kojima ionako nitko ne želi vjerovati, makar bile i istinite. Građani su satima čekali u redovima da daju svoj glas pa se zbog toga zatvaranje birališta pomaklo sa 19 sati na 21. To već govori samo za sebe.Danas Bashar Al Assad svakako nema apsolutnu podršku i mnogi kritiziraju njegovo predsjedavanje, ali da ima podršku većine, to je stvarna činjenica. A nije li to bit demokracije? U nastavku ću pokušati ukratko objasniti uloge država koje su najodgovornije za sadašnje stanje u Siriji.

O Kataru

Geostrateški položaj Sirije je predmet interesa već tisućama godina. Dovoljno je samo spomenuti Put svile. Danas su drugi interesi u pitanju, nafta i zemni plin. Sirija je bogata naftom i plinom, ali ipak ne toliko bogata da bi mogla konkurirati najvećim svjetskim proizvođačima tih resursa. Sirija svakako ima količine ne samo dovoljne za vlastite potrebe, već i za poprilično veliki izvoz. Ali, u cijeloj toj priči najbitniji su plinovodi.

Katar, kao jedan od najvećih proizvođača zemnog plina, imao je veliki interes u izgradnji plinovoda koji bi preko Sirije išao u Europu. Sirija je odbila suradnju s Katarom po tom pitanjuoslanjajući se na vlastite nacionalne interese i težnje ka većem utjecaju na globalnom tržištu prirodnih resursa. Također, međudržavnim sporazumima Sirije, Iraka i Irana o povezivanju plinovoda, katar se nije uklapao u te projekcije. Zato baš u toj činjenici sirijskog odbijanja katarskog plinovoda, Katar je među najvećim sponzorima terorizma u Siriji. Jer, govoriti o nekakvoj financijskoj podršci “prodemokratskim sirijskim pobunjenicima” od strane jedne brutalne petromonarhije u kojoj demokraciji nema mjesta je stvarno tragikomično.

O Saudijskoj Arabiji

Saudijski interes u Siriji je ponajprije u širenju vlastite poganske vjerske ideologije koja ne samo da je anticivilizacijska, nego je i odraz najprimitivnijih i iskvarenih oblika tumačenja Kur'ana. Ta monarhija koja je dno dna u svijetu po pitanjima ljudskih prava dala si je za pravo da se svrsta na čelo cijelog islamskog svijeta provodeći svoje izopačeno učenje. Srećom, nailazi na otpor većine muslimana u svijetu koji ne žele u vlastitim životima implementirati njihovo heretičko učenje. Njima je Sirija poseban trn u oko baš iz vjerskih razloga, a ne ekonomskih, jer Saudijska Arabija je uistinu izuzetno bogata država, dakle njima novac ništa ne znači. Sada dolazimo do paradoksa u činjenici daSaudijska Arabija ima dva najvažnija saveznika u SAD-u i Izraelu. Saudijskoj Arabiji je bitna moć i prevlast na Bliskom istoku. Zbog svega toga, jako puno Saudijaca sudjeluje u sirijskom ratu sa svojim obavještajnim i zapovjednim kadrom.

O Turskoj

Utjecaj Turske na Sirijski rat je najprljaviji, ne samo zbog činjenice da su direktno uključeni, nego zato što su članica NATO pakta. Sve što je Turska napravila Siriji je direktno vezano za NATO. Turska granica je od samog početka rata 2011. godine otvorena za protok ljudstva, tehnike i ostalih vojnih potrepština. Turska je glavna tranzitna zemlja terorista gdje se nalaze javna okupljališta terorista uz podršku samih vlasti i posebno novog turskog kvazisultana Erdogana, a također i kampovi za obuku terorista i logističke baze.

Ono što se na Zapadu naziva ”umjereni pobunjenici” su ništa drugo nego naoružane terorističke skupine pod raznim nazivima poput Al Nusra fronta ili Islamskog fronta, a sve pod krinkom takozvane Slobodne sirijske vojske (FSA). Ranjenici se prebacuju u Tursku i tamo primaju svu potrebnu medicinsku pomoć. Ista stvar je i s teroristima ISIL-a.

Njegova stranka AKP jeste jedan oblik Muslimanskog bratstva koje je toliko omraženo u Siriji. Osim savezništva s takozvanom Slobodnom sirijskom vojskom, Turska je također saveznik takozvane Islamske države (ISIL). Zašto kažem saveznik? ISIL je okupirao dijelove Sirije i Iraka na području nalazišta nafte i plina. Po samim podacima Zapadnih tajnih službi i medija, ISIL zarađuje na nafti i plinu. Možda više ne, ali jeste. I svi plinovodi i naftovodi su usmjereni u pravcu Turske, kao i cestovne rute. Nema kamo ići sva ta nafta i plin nego preko Turske, a dalje u Europsku uniju. Krvožedna želja kvazisultana Erdogana da se makne Bashar al Assad je domena psihijatrije i teško je laiku medicinski dijagnosticirati patološko-psihološku opsesiju jedne primitivno obskurne neintelektualne osobe. Mišljenja sam da bi i stručni psihijatar imao problema u dijagnosticiranju Erdoganove psihoze i mentalnog statusa.

Kolika je upletenost Turske u Siriji govori i činjenica da su cijele tvornice iz industrijske zone Aleppa, koji je bio centar sirijske industrije, prebačene u Tursku. Naravno, u redovima svih terorističkih skupina u Siriji nalaze se i turski obavještajci, kao i sami borci.

O Jordanu

Što je Turska za sjever Sirije, to je Jordan za jug. Ta marionetska monarhija se ponaša točno onako kako njihovi saveznici SAD i Izrael zahtijevaju od njih. Brojni kampovi za obuku terorista u Jordanu te slobodan protok ljudstva i tehnike u Siriju samo su dokaz tome. Podsjetimo, naoružanje koje je Republika Hrvatska poslala teroristima Al Qaede u Siriju je išla preko Jordana. Tu je već puno rečeno. Jordanski kralj Abdullah je jedna smiješna figura koja pati od kompleksa manje vrijednosti te je i njemu jako stalo da se dodvori svojim saveznicima, jer će se i on onda osjećati da je neki važan faktor. Jordan je također odigrao veliku ulogu u kreiranju ISIL-a baš zbog poroznosti vlastite granice i sve prijetnje patuljastog jordanskog monarha nakon spaljivanja jordanskog pilota da će poslati kopnene snage u Siriju su više nego tragikomične.

O Izraelu

Sada dolazimo do posebne kategorije pokvarenosti rata u Siriji. Izrael je neprijatelj Sirije još od okončanja Drugog svjetskog rata i okupacije Palestine, te njemu najviše odgovara nastali kaos u Siriji. Sirija se od svih država najviše suprostavljala Izraelu, a da ne govorimo koliko je palestinskih izbjeglica prihvatila i dala im gotovo jednaka prava kao i vlastitim državljanima. Sirija u stanju rata nije nikakva prijetnja tom entitetu, vrlo jednostavna računica. Nije li zanimljiva činjenica da Sirija nakon tolike borbe protiv Izraela i njihove zločinačke cionističke politike ima za neprijatelje države koje bi u stvari trebale biti protiv okupacije Palestine i arapske zemlje?

Okupirana Golanska visoravan je oaza za teroriste Al Nusre gdje dobivaju direktnu vojnu pomoć od Izraela, kao i medicinsku. Koliko je savezništvo između tog terorističkog entiteta i terorista Al Nusre govori i događaj kada je Benjamin Netanyahu posjetio ranjene teroriste u izraelskim vojnim poljskim bolnicama na Golanu. Uz to, desilo se nekoliko zračnih napada na položaje Sirijske vojske i Hezbollaha kao direktna podrška teroristima Al Nusre, ali i zračni napadi duboko unutar granica Sirije, čak i napad na Damask. Kod ubijenih terorista Al Nusre se gotovo svakodnevno pronalazi izraelska oprema, pa čak i kod terorista ISIL-a. S druge strane, utjecaj Irana u Siriji se s ratom povećao pa je i to još jedan razlog direktne uključenosti Izraela u Siriju. Zbog svoje pogrešne i zločinačke politike ne samo prema Siriji nego i općenito prema Bliskom istoku, izraelski entitet sada na svojim granicama ima Iran. A trebalo je biti obrnuto.

O SAD-u i NATO-u

Znate li da u Siriji ne postoji nikakav utjecaj globalnih korporacija i banaka, pogotovo američkih? Kako sam već spomenuo da se Sirija nalazi na vrlo bitnom geostrateškom položaju, ona je oduvijek bila predmet raznih imperijalističkih interesa. NATO interes je ujedno i interes SAD-a i kako je sam Barack Obama rekao da treba malo ”zavrnuti ruku” neposlušnim saveznicima, to jasno govori kako se stavio u poziciju apsolutnog gospodara Zapadnog svijeta. Postavljanjem marionetske vlade u Damasku, SAD bi u svakom slučaju ne samo proširio svoj utjecaj na Bliskom istoku, nego bi u tom slučaju mogao iskoristiti Siriju kao odskočnu dasku prema – Iranu. I to je ono što SAD nije prebolio još od islamske revolucije u Iranu 1979. godine. Američki utjecaj u Siriji

automatski povlači i izraelski i tu nema dileme, kao što bi povuklo i ostale petromonarhijske saveznike. Zauzimanjem Sirije, Zapadu bi apsolutno nestala potreba za ruskim resursima, te bi izgradnjom naftovoda i plinovoda preko Sirije pa prema Europi sve okrenulo prema Kataru i Saudijskoj Arabiji.

NATO članice u Siriji igraju ulogu poslušnika, ali bi im također odgovaralo da se zbog narušenih odnosa s Rusijom okrenu petromonarhijama i da se oslobode ovisnosti o ruskom plinu od kojega mnoge članice Europske unije uvelike ovise. Zato, što im američka administracija naredi, tako i naprave, mada ima već dosta otpora raznih europskih političkih snaga u vezi politike prema Siriji, jer gle čuda, Bashar Al Assad nije pao nakon dva mjeseca kao što se predviđalo. Može se slobodno reći da američka administracija, a pogotovo razni ratohuškački ”sokoli” poput senatora McCaina pate od sirijskog kompleksa, jer eto, nisu bombardirali Siriju i postavili svoju marionetsku vladu. Mada, treba se zapitati da li bi to uistinu bilo moguće ili bi se Sirija zbog svojeg mulitkulturalnog bogatstva pretvorila u još jednu Libiju u kojoj nitko ne bi imao svoj utjecaj.

Lažna revolucija

“Arapsko proljeće” je bila dobrodošla situacija da se napokon počnu ostvarivati planovi stvaranja kaosa i dominacije na Bliskom istoku. 2011. godine prosvjedi u Siriji su počeli diljem zemlje, negdje u većem broju, negdje u manjem. I samo u jednom gradu i istoimenoj provinciji su doživjeli podršku veću od one koje su imale službene državne vlasti – Dara. Prosvjedi u ostalim gradovima sigurno nisu na ulice privukle kritične mase ljudi, pa su se u isto vrijeme počeli održavati skupovi podrške službenim sirijskim vlastima koji su bili ako ne i deset puta veći. Krenula je smišljena kampanja Zapadnih medija i katarske Al Jazeere koji nisu djelovali propagandom, nego čistim lažima, jer u propagandi se može i naći neke istine,kampanja demoniziranja predsjednika Assada.

Na primjer, u Damasku je održan prosvjed protiv predsjednika Assada na kojem se skupilo ne više od četrdesetak ljudi. Policija i prolaznici su sa strane gledali taj smiješni prosvjed i nitko nije reagirao. Prosvjednici su sve snimali kamerama i u jednom trenutku su se ničim izazvani razbježali, mada ih nitko nije gonio niti dirao. Sutradan, ili dva dana kasnije na TV kanalu Al Jazeere pojavio se prilog o velikim ”demonstracijama” u Damasku u kojemu je sudjelovalo tisuće, deseci tisuća ljudi koje su snage sigurnosti napale, te je bilo čak i mrtvih i povrijeđenih. Možete zamisliti koju su gorčinu osjetili ljudi koji su tome svjedočili kada su vidjeli taj TV prilog.

Nadalje, u Hami su “mirni prosvjednici” bili naoružani sačmaricama i raznim mačetama, ali također u jednom stvarno skoro pa beznačajnom broju. U Homsu su prosvjedi bili brojniji, kao i u Aleppu, Deir Ez Zoru i Idlebu. U mnogim gradovima su se pojavili razni sumnjivi likovigovoreći strane dijalekte te nudeći 20 dolara za sudjelovanje u prosvjedima.Prosvjedi su prerasli u veliko nasilje prema snagama sigurnosti koji su u prvih nekoliko tjedana brojali oko 1100 mrtvih policajaca. Kasnije se nasilje nastavilo sa državnim službenicima i namještenicima koje su poubijali u još većem broju, pa čak i cijele obitelji samo zato što su radili u vladinim uredima i službama.

Zapitajmo se ovdje malo kakva bi reakcija vlasti trebala biti kada snage sigurnosti i državni službenici ginu u tolikom broju? Kaos je počeo, kao i žešća reakcija vlasti koji su na nasilje odgovarali nasiljem, ništa drugačijim nego koji možemo vidjeti po američkim, a pogotovo europskim ulicama. Kada je vojska izašla na ulice, tada su “mirni prosvjednici” već bili naoružani automatskim oružjem i protuoklopnim ručnim bacačima. To se nije moglo samo preko noći stvoriti u Siriji i dokazuje da je sav taj kaos bio puno prije planiran.Naravno, mnogo ljudi u Siriji nije bilo sklono vlastima i Basharu Al Assadu, a pogotovo njegovom pokojnom ocu Hafezu, te je bilo dovoljno ljudi da se pokrene nekakav oružani otpor uz slogane, poput jednog vrlo značajnog iz Homsa od strane “umjerenih pobunjenika” i “prodemokratskih” snaga – “Alavite u grob, Kršćane u Beirut”. Također, izlaskom vojske na ulice desili su se brojni prebjezi na stranu “pobunjenika” zajedno s naoružanjem i tehnikom. U takvom stanju kaosa prosječnom građaninu je bilo jako teško snaći se, jer bi svaki javni oblik podrške Basharu Al Assadu nerijetko završavao otmicom, a zatim i brutalnim ubojstvom. Cijele generacije nekih poznatih i uglednih sirijskih obitelji su jednostavno zbrisane s lica zemlje. Muški, žene, djeca, starci, hladnokrvno pobijeni. Također, podrška pobunjeničkim skupinama je bila sankcionirana, često puta i brutalno, te je mnogo ljudi nastradalo od strane vlasti, kao što bi nastradali i na Zapadu u pokušajima rušenja ustavnopravnog poretka. Nemojte misliti da bi naše vlasti bile manje brutalne, svjedočili smo tome prije četvrt stoljeća.

Veliki sigurnosni problem u počecima je bio i taj da se jednostavno nije moglo fizički zaštititi sve građane. Taktike zastrašivanja su bile vrlo uspješne. Nitko nije želio da mu usred noći dođu i odvedu, pa ubiju voljene ili jednostavno ako bude sreće, zatraže otkupninu.Otmice zbog otkupnine su se dešavale u ogromnom broju, kriminal je zavladao ulicama. Stanje kaosa u pravom smislu riječi. Bilo je i mnogo izdaja u cijelom sustavu pogotovo od ljudi koji su potpali pod utjecaj lažnih Zapadnjačkih obećanja, ali i petromonarhijskog novca. Mnogi su povjerovali da je pad “režima” Bashara Al Assada samo pitanje vremena. Umalo se i to desilo prije nekih dvije godine, možda čak i tri, ali cijeli sistem se uspio održati uz velike žrtve i veliki otpor. Naravno, treba naglasiti da je uključivanje Hezbollaha u sirijski rat uvelike doprinio ravnoteži stanja na terenu, jer je porozna libanonska granica bila jedna od najvećih opasnosti za sami Damask, te je njeno osiguranje bilo od velikog značaja za razvoj stanja na terenu.

Sukobi se nastavljaju diljem Sirije, ali se danas jasno znaju područja kontrole i sigurnosti, a to svakako nisu mjesta pod kontrolom “pobunjenika” koji vrše javna smaknuća zbog trivijalnih stvari. Jedan ogledni primjer kakva je situacija u Siriji se može vidjeti na gradu Aleppu. Na području grada pod kontrolom službenih sirijski vlasti nalazi se više od 1,5 milijun ljudi, dok na dijelovima pod kontrolom “pobunjenika” najviše 200 000. I sada idemo realno promotriti situaciju i iskreno reći koga u toj situaciji podržati? I koga građani u svojem najvećem dijelu podržavaju? Stvari su kristalno jasne.


Epilog

Danas, četiri godine nakon izbijanja prvih prosvjeda i samoga rata, stvari su se jasno postavile na svoja mjesta. Strane su jasno određene i više nema nikakvih tajni. Ono na čemu je Zapad inzistirao, a to je svrgavanje “režima” i postavljanje demokratske vlade nekakvog nacionalnog jedinstva (čitaj marionetske vlade) nikad nije uspjelo zaživjeti među većinom sirijskih građana niti dobiti njihovu podršku. Danas je kristalno jasno da “pobunjenici” nisu nikakve prodemokratske snage koje se bore protiv represije “režima”, nego su ništa drugo do samoproglašene “džihadističke” skupine kojima je jedan jedini cilj uspostava najrigoroznijih šerijatskih zakona po uzoru na pogansku Saudijsku Arabiju i Katar koje, ruku na srce, da nemaju naftu i plin, bile bi nekoliko stada ovaca, nekoliko deva i četiri do pet šatora. Bez tekuće vode i struje.

Zavjera protiv Sirije nije uspjela, ali još uvijek postoji velika prijetnja, jer i dalje ne staje podrška stranih elemenata u naoružanju, ljudstvu i financijskoj potpori. Rat je u punom jeku, mnogo je patnji, stradanja i razaranja. Ako se nešto drastično ne promijeni u vezi Zapadnjačkoj podršci teroristima, sve bi moglo potrajati još godinama. Za ljude kojima je Sirija tek vijest iz medija i kojima je Sirija samo još jedna od dalekih država u kojima se ljudi ubijaju iz njima malo poznatih razloga, koliko će taj rat još trajati je najmanje bitno. A trebalo bi biti!

Sirija nije ničija marioneta. Nadajmo se da će tako i ostati.