Hoćemo li raditi, hoćemo li biti, živjeti, imati, dati, dobiti  … hoćemo li, konačno? Neprestano nešto čekamo … da prođu lokalni izbori, da se konstituira Gradsko vijeće, da se donese novi Zakon o obrtu, da uđemo u EU. Naoštrene olovke (ne)sumnjivih novinskih i portalskih pera predviđaju, potvrđuju, osuđuju, slave, pokapaju. A mi, čekamo.

Oni što su bili uvjereni da imaju -  nemaju, jer sve što su mislili da imaju, nikada nije bilo njihovo. Banke su im dale i uzele, one iste banke koje su ih uvjeravale da imaju izvrstan elaborat i zagarantiran uspjeh svoga projekta i nikome nije važno što su time uništene egzistencije mnogih obitelji, niti je važno koliko će slijedećih generacija zbog toga trpjeti.

Svjedoci smo kako su se zbog dugova i neumoljivosti banaka srušila mnoga mala i velika poduzetnička carstva. Za razliku od njih, obrtnici su kao mali  obiteljski poduzetnici ostali jedina zdrava snaga na tržištu. Obrtništvo je zanimljivo kao vid samozapošljavanja, uz obavljanje djelatnosti koja se voli, koja je zanimanje i s kojom se osigurava egzistencija. Kada bi još imali i vodstvo koje odgovara njegovim karakteristikama bila bi to prava snaga na tržištu sa sigurnim, zasluženim mjestom u gospodarskom pogledu.

Međutim, hijerarhija komorskog sustava staromodna je, troma i neodrživa za današnje vrijeme. Obrtnici to prepoznaju, ni jedna njihova inicijativa i aktivnost ne dotiče se uskog kruga ljudi uz predsjednika Obrtničke komore. Ograničava im se govor na skupovima, uskraćuju im se informacije, ne prihvaćaju se ideje i inicijative. Obrtnički novci troše se na projekte bez svrhe i koristi, a promidžba se vrši zbog predstavnika sustava a ne zbog poboljšanja obrtničke klime.

Dogodi se tako da obrtniku, prema prijedlogu svojih kolega obrtnika bude dodijeljena nagrada za rad i životno djelo. Nagrada mu bude javno uskraćena, zbog nekoliko stotina kuna neplaćenog komorskog doprinosa, koji u trenutku prijedloga i odobravanja nagrade, uopće nije bio dug.  Zar je to moguće u asocijaciji koja štiti interese obrtnika i živi od novca koji uplaćuju obrtnici?

Obzirom na sliku privatne poduzetničke aktivnosti, njihov predsjednik nema se čime pohvaliti, ali zato pri Obrtničkoj komori strogoćom iznuđuje ostavke  od obrtnika koji se u svom radu ničim nisu ogriješili,  koji krpaju kraj s krajem i koji pošteno plaćaju svoje obveze. Loveći ih u trenutku nespremnosti,  zbog neplaćenih nekoliko stotina kuna komorskog doprinosa,  uskraćuje im rad i djelovanje unutar obrtničkih institucija.

Obrtnici su jedina zdrava snaga ovog Grada i društva, koliko god im loše bilo šute i rade, trude se opstati i ne traže pomoć jer su navikli da svoje probleme rješavaju u okviru svog obiteljskog posla. Jedini su živi, samoodrživi sektor privrede, prilagodljivi su, pred zakonom odgovaraju svojom cjelokupnom imovinom, nemaju  megalomanskih zahtjeva i zalogaja jer znaju koliko i dokle se mogu pokriti.

Upitnim zastupanjem, postaju žrtve interesa sustava ili svog predsjednika koji pronalazi opravdanje u Statutu Komore, identičnog za sve članice bez obzira kojem teritorijalnom dijelu RH pripadaju.

Tako obrtnicima uz sve poslovne probleme s kojima se susreću, umjesto pohvala pripadnu opomene a umjesto nagrada, kazne.