Što se tiče HND-a, mi smo reagirali priopćenjem i taksativno smo naveli: od nekih desetak zahtjeva, mislim da smo sedam uvažili u cijelosti, ostala su dva zahtjeva koje nismo uvažili i nismo ih mogli uvažiti, odnosno tri”. Tim je riječima, gostujući u programu N1, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek komentirala izlazak Hrvatskog novinarskog društva iz radne skupine za izradu novog Zakona o elektroničkim medijima (ZEM).

Kao zahtjeve HND-a koji nisu prihvaćeni spomenula je predloženi novi način izbora Vijeća za elektroničke medije, zahtjev da se smanji prisustvo nezavisne produkcije na HRT-u te zahtjev da se određen broj koncesija dodijeli za neprofitne nakladnike. Ostali zahtjevi HND-a, proizlazi iz njenih riječi, uvaženi su u cijelosti.

S druge strane, HND je prilikom izlaska iz radne skupine objavio priopćenje u kojem kao razlog istupanja detaljno obrazlaže kako Ministarstvo kulture nije prihvatilo zahtjeve koje im je uputila ta strukovna udruga.

Pregledom dvije radne verzije nacrta novog ZEM-a – jedne s kraja srpnja, a druge s kraja listopada, odnosno usporedbom pisanih zahtjeva HND-a sa zadnjom verzijom zakona, utvrdili smo kako izjave ministrice uglavnom nisu točne.

Netransparentan rad radne skupine


Prije prezentiranja medijske strategije ili barem smjernica za njeno osmišljavanje, Ministarstvo kulture odlučilo se na donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima za što je povod bila revidirana Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama koju moramo ugraditi u domaće zakonodavstvo.

Nakon prilično netransparentnog rada u prvim mjesecima postojanja te radne skupine, o čemu je svjedočio Toni Gabrić koji je prije HND-a istupio iz radne skupine, Ministarstvo kulture dostavilo je krajem srpnja HND-u prvi nacrt novog ZEM-a. Na nacrt zakona koji je imao niz odredbi koje su HND-u bile neprihvatljive, HND je odgovorio s listom od ukupno osam prijedloga koji su okarakterizirani, kako se vidi iz dopisa kojeg smo dobili na uvid, kao ključni preduvjeti za unapređenje stanja u elektroničkim medijima u Hrvatskoj te za ostvarivanje njihove demokratske funkcije u društvu.

Posvetit ćemo se najprije onima za koje je i ministrica kazala da nisu mogli biti prihvaćeni.

Zadržan jednaki način biranja Vijeća


HND je među prijedlozima naveo kako je nužno osigurati neovisnost regulacijskog tijela i predložio novi način izbora članova Vijeća za elektroničke medije. HND je sugerirao da se dva člana Vijeća biraju iz redova novinarskih profesionalaca, umjesto javnim pozivom Vlade te da se njihov izbor odvija preko HND-a. U naknadno poslanim sugestijama, HND je razradio taj postupak izbora te sugerirao da se svi članovi u Saboru potvrđuju dvotrećinskom većinom.

Ministarstvo u priopćenju na svojim stranicama objašnjava kako se u izmjene u načinu izbora Vijeća nije išlo jer je „ovakva praksa sukladna praksi u većini država članica Europske unije“ i jer je „prilikom donošenja Zakona 2009. godine već provedena široka javna rasprava“.

Pohvalili su se ipak kako su „propisane dodatne stručne kvalifikacije koje moraju imati kandidati, odnosno članovi Vijeća za elektroničke medije kako je tražio HND“. Od svega, u novi je prijedlog, naime, ušlo kako „članovi Vijeća mogu biti samo državljani RH koji imaju završen diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij i imaju stručna znanja, sposobnosti i iskustvo u radu u području medija, novinarstva, tehnologije, ekonomije, sociologije i prava“, što je pogrešno prepisani zahtjev HND-a da „u Vijeće trebaju biti birane osobe koje su se istaknule poznavanjem medija, novinarstva, medijske tehnologije, medijske ekonomije, sociologije, medijske politike ili prava“.

U postojećem, kao i u prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima propisana je neovisnost Vijeća za elektroničke medije od svakog političkog utjecaja. Međutim, u praksi se članovi biraju po naklonosti vladajuće većine, a najsvježiji primjer kako to izgleda je izbor Katje Kušec, dugogodišnje novinarke i urednice HRT-a, ali i osnivačice paralelne novinarske udruge HNIP koja je u svom radu bila više posvećena obrani vlasti od struke, nego obrnuto.

Neovisni producenti ili crpljenje javne televizije?


Ministrica Obuljen Koržinek, gostujući na N1, izrazila je veliko čuđenje nad također odbačenim prijedlogom HND-a da se vrati prioritet domaćoj medijskoj proizvodnji, ponajprije na Hrvatskoj radio televiziji. „Nacrt prijedloga Zakona usklađen je s pravnom stečevinom Europske unije te je obaveza i RH da potiče i štiti hrvatsku neovisnu produkciju“, navelo je Ministarstvo u svom priopćenju, dodavši kako ovako formulirani zahtjevi odstupaju od odredbi Direktive o audiovizulanim medijskim uslugama te nisu u interesu hrvatskih kreativaca i umjetnika.

Motivacija za ovaj prijedlog je, navode u HND-u, sprečavanje mogućih malverzacija o kakvima je svojedobno izvještavao smijenjeni Nadzorni odbor HRT-a. „Umjesto da se preispita stvarni status neovisnih producenata, koji ponekad služe samo kao kulisa za ‘outsourcing’ sredstava s Hrvatske radiotelevizije, sada se ide na amnestiju kriterija“, smatrao je HND.

Odbačen je i prijedlog HND da se određen broj koncesija rezervira za neprofitne nakladnike. „Broj radijskih i televizijskih frekvencija za neprofitne nakladnike nije moguće propisati Zakonom s obzirom da broj ovisi o tehničkim parametrima i nije predmet ovog Zakona“, ustvrdili su u Ministarstvu kulture.

Obavezno oglašavanje u medijima


No kakva je situacija s preostalim prijedlozima za koje je ministrica ustvrdila da su u cijelosti prihvaćeni?

Prvi je prijedlog HND-a bio da se u predloženoj definiciji elektroničkih publikacija kao „urednički oblikovanih, proizvedenih ili prikupljenih sadržaja koji se objavljuju putem interneta od strane pružatelja usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja (i obrazovanja)“ precizira da je riječ o „novinarskim sadržajima“.

Umjesto „novinarskog“ sadržaja, Ministarstvo kulture odlučilo se u novoj, popravljenoj inačici prijedloga koji je u HND došao krajem listopada, za „medijski“ sadržaj, što nema istovjetno značenje. Kao razlog za takvu terminologiju Ministarstvo kulture u svom priopćenju navodi da se išlo na takvo određenje“ budući da se sadržaji elektroničkih publikacija u doba konvergencije ne mogu vezati isključivo za novinarske sadržaje“.

Drugi prijedlog HND-a bio je da se spriječi zloupotreba javnog novca za oglašavanje. Prvotni prijedlog zakona raspisao je, naime, da su „tijela državne uprave, javne ustanove i zavodi kojima je osnivač Republika Hrvatska, kao i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu RH te jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne 15% godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi svojih usluga ili aktivnosti utrošiti na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih ili lokalnih nakladnika televizije i/ili radija“.

„Smatramo da novčane tokove iz proračuna države i javnih poduzeća za ‘promidžbu njihovih usluga i aktivnosti’ treba ograničiti, a ne proširiti i na proračune jedinica lokalne i regionalne samouprave. Kako bi se izbjegla neka nova ‘Fimi-medija’ i diskrecijske odluke o ‘promidžbi’ u medijima, javni novac treba usmjeriti u novinarstvo u javnom interesu putem transparentnih mehanizama raspodjele“, poručio je HND.

Ovaj bi se zahtjev mogao shvatiti u najbolju ruku kao polovično ispunjen. U novoj verziji zakona koje je izradilo Ministarstvo odustalo se od proširenja odredbe na jedinice lokalne samouprave (koje se u tom kontekstu ne spominju ni u sada još važećem Zakonu o elektroničkim medijima). Dodan je, također, članak da će se sredstva raspodjeljivati „putem javnog poziva, a na temelju javno objavljenih kriterija“. Nema, međutim, nikakvih osigurača da će taj novac biti potrošen u javnom interesu.

Povećan broj korisnika Fonda za pluralizam


HND-a je tražio i povećanje sredstava u Fondu za pluralizam i raznolikosti elektroničkih medija.

U prvoj verziji zakona bio je, naime, predviđeno da se Fond, uz postojeće korisnike, otvori još i za televizije s nacionalnom koncesijom koje se bave specijaliziranim programima te za sve elektroničke publikacije, neovisno o tome jesu li komercijalne ili neprofitne, u vlasništvu udruga ili čak velikih izdavačkih kuća, nakladnika tiska ili televizijskih kuća (jer svi oni imaju i svoje elektroničke inačice).  Istovremeno, nisu se spominjali neprofitni pružatelji usluga radija i televizije, odnosno neprofitni proizvođači audiovizualnih i radijskih programa.

HND je ocijenio da tako značajne promjene dovode u pitanje temeljnu svrhu Fonda jer se sredstvima javne pristojbe namjeravaju financirati i najveći nacionalni komercijalni nakladnici. Ukazao je, također, da  bi se s tako značajnim povećanjem korisnika trebala povećati i sredstva te je razradio pet opcija dodatnog financiranja (uz dio iz HRT pretplate u visini od  3% pristojbe), želeći omogućiti da ta sredstva budu dovoljna za funkcioniranje nekog medija.

Od predloženog, Ministarstvo kulture odlučilo je vratiti među korisnike neprofitne radije i televizije, izbaciti nacionalne televizije te izrijekom popisati kako se pod elektroničke publikacije koje mogu dobiti pomoć Fonda ne mogu kvalificirati portali medijskih kuća koji se primarno bave tiskanim, odnosno radijskim i televizijskim novinarstvom.

Uvrstili su u novi prijedlog zakona, također, kako je „izvor financijskih sredstava Fonda sredstva osigurana odredbama ovog Zakona, Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji i iz drugih izvora“. Dok se ti drugi izvori ne definiraju, ostaje ocjena HND-a da će se proširenjem korisnika Fonda značajno smanjiti ionako mali novac za medije iz neprofitnog sektora koji doprinose proklamiranom „pluralizmu“ medija. Ne može se, dakle, ni kod ovog prijedloga tvrditi da su u cijelosti ispunjeni zahtjevi HND-a.

Na inzistiranje HND-a u Zakon vraćen „javni interes“


Iz prvotne verzije prijedloga novog zakona bila je izbačena formulacija da se Fondom za pluralizam potiču programi i sadržaji „koji su od javnog interesa“, a kako to piše u današnjem, još važećem zakonu.  HND je tražio da se „javni interes“ vrati u Zakon. To je u zadnjoj varijanti vraćeno, ali s obzirom na gore spomenute probleme s financiranjem pitanje je s koliko će se sredstava financirati „javni interes“ .

HND je uputio i prijedlog da se zakonom regulira pitanje redakcijskih statuta koji bi članovima redakcija jamčili određenu autonomiju i utjecaj na izbor urednika. „Potrebno je definirati minimalne standarde tih prava i obavezu Vijeća, odnosno Agencije za elektroničke medije, da nadzire donošenje i primjenu redakcijskih statuta“ te sankcije za njihovo kršenje, smatra HND.

„Pitanje redakcijskih statuta uređeno je Zakonom o medijima te nikako ne može biti uređeno Zakonom o elektroničkim medijima, no pojačana je obveza postojanja istoga i prilikom davanja koncesija ako se radi o pravnoj ili fizičkoj osobi koja je istu već koristila“, odgovorilo je Ministarstvo.

Postojanje statuta ne znači ujedno i njegovu provedbu, a Vijeće za elektroničke medije (za razliku od tiskanih medija koji nemaju svog regulatora) ima i mogućnosti sankcija, ali se time, po svemu sudeći, ne namjerava  baviti. Tako da se niti ovaj dio zahtjeva ne može smatrati kao „u cijelosti“ ispunjen.

faktograf