Foto: fanart.tv
Potvrdu da nisi kažnjavan, da nisi lud, da imaš neku školu – moraš pribaviti za bilo koji posao osim za politiku.
Pretpostavljam da je većina ljudi našeg medijskog prostora gledala franšizu „Oceanovih 11“ – Georg Clooney, Brad Pitt, Andy Garcia…, pljačkaši besramno bogatih vlasnika brda novaca stečenih na sumnjiv način kojima vješti profesionalci „otimaju lovu“ na spektakularno izveden način uz prethodno detaljno planiranje. Vještina, preciznost, profesionalnost i posebna znanja omogućila bi (gotovo) savršenu izvedbu krađe.
To su uzbudljivi filmovi.
Mi gledamo nešto drugo.
Plenkovićevih 14.
Istina, iako ih je Plenković odabrao – svi koji imaju malo političkog nerva znaju da je Plenković nakon Karamarkove katastrofe od vođenja HDZ-a morao sastaviti jednu „kompromisnu“ Vladu. Najblaže rečeno.
Ovaj film, a zapravo domaću trakavicu s naslovom Plenkovićevih 14, karakteriziraju upravo suprotne osobine glavnih protagonista. Pameti, vještine, planiranja, preciznosti…, zrna soli u glavi.. – nema tu toga…
Tu se radi o besramnoj otimačini „tko što stigne, bilo kako, može i naopako“…
Negativnom selekcijom izrodilo se 14 nesposobnjakovića, muljatora, otimača i utajivača koji ne da nisu kompletni ljudi za funkcije ministara nego se ponekad nije mogla naći niti jedna kompetencija po kojoj bi se mogla braniti odluka da je taj netko uopće predložen za ministra.
Taj obrazac po kojem je Kujundžić komunicirao s javnošću bio je vrhunac licemjerja, gluposti i samoljublja koji ne postoji u društvenim odnosima. Paralelni svemir svih 14 smijenjenih ministara se ne može pronaći ni u kakvoj beskonačnosti …, čak niti u „vasioni“ iz genijalne antologijske pjesme Tina Ujevića „Pobratimstvo lica u svemiru“.
Tih 14 likova koji su morali napustiti Vladu Andreja Plenkovića u najboljem slučaju imaju samo jednu manu: misle da se to što i kako su radili – smije i može tako raditi…
Zašto oni tako misle? Zato jer su upravo s takvim stavovima i s takvim razmišljanjem – došli u poziciju da budu kandidati za ministarske pozicije i na kraju su im te njihove karakteristike i „donijele“ ministarske fotelje.
Trulež, ljigavost, prljavština, nemoralnost, podvaljivanje, špijuniranje, obmanjivanje, ulizivanje pa čak i pjevanje pjesama za koje ih baš briga i nevjerojatna količina „hrvatstva“ , „domoljublja“ i drugih obaveznih likova za napredovanje unutar stranaka poprimile su takve epske razmjere da se to više čak niti ne vidi.
To se osjeća.
To je osjećaj koji stoji u nazivniku svake osobe koja je bila primorana pakirati kofere i otići iz Hrvatske.
„Zar smo se za ovo borili?“
Poniženje koje nam u nastavcima prikazuje ekran televizora na kojem su glavne – ali u negativnom smislu „zvijezde“ – razni ministri, župani, gradonačelnici, ali i svi drugi manji šefovi „nečeg državnog“ – izrasli su na upravo takvoj negativnoj selekciji unutar svih naših stranaka.
Od živog zida, mosta, raznih zekanovića, raznih stazića i glasnovića do glasa, kolakušića sve do HDZSDP velikana političke misli – svi su oni stasali u stranačkim strukturama ulizivanja onome iznad sebe i svi su oni plodovi negativne selekcije s prizvukom nestručnosti, moralne bezosjećajnosti, nedostatkom vizije i viškom ambicije.
To se najbolje prepoznaje upravo iz ovih Plenkovićevih 14.
Svi su oni učinili sve, apsolutno sve ne bi li isplivali na površinu iz mora bezimenih članova bilo koje stranke. Trpili su apsolutno sve što se od njih tražilo ne bi li došli do željenog cilja – pozicije na vlasti. Mijenjali su i stranke i „svjetonazor“ i vjeru i imena…
Kad su došli u poziciju prestali su biti ponizni prema gore jer su sad oni došli „tamo gore“ – i sad su oni „na štihu“ pa deru samo „prema dolje“ i „fataju sa strane“…. Tad kreće ono što je jedan pametan rekao: daj čovjeku vlast i vidjet ćeš kakav je u svojoj biti.
Niti jedan od ovih 14 nije ostao čist. Zato jer nikad i nisu bili čisti. Pretvarali su se da jesu…, ali onda kreće priča: „svi smo mi krvavi ispod kože, pa kad ćeš ako nećeš sad kad imaš priliku“ …, i slične priče kao fol „narodne“…, „ljudske“…, pa takav ti je naš narod.., itd itd itd.
Potvrdu da nisi kažnjavan, da nisi lud, da imaš neku školu – moraš pribaviti za bilo koji posao osim za politiku.
Sigurnosnu provjeru moraju proći na raznim poslovima od državnog značaja.
Pa zar ministri nisu od državnog značaja?
Oni su, valjda, beznačajni – sa sigurnosnog aspekta? Dobro ovih 14 je prošlo bez nekih sankcija i ništa im nisu uzeli osim, pih, pih, časti i ugleda…, jer pare i jare je ostalo…
Ali, kako dalje?
Možemo li uvesti obavezno mišljenje da nam oni koji vode ovu zemlju u bilo kojem smislu budu jebeno izloženi provjeri po svim pitanjima? „Uzduž i poprijeko“?
Ili barem po pitanjima ocjena u školi, nekažnjavanja, količine imovine i načinu stjecanja svih diploma i novaca na računu plus nekretnina i poslovnog puta?
Sugeriraju mi sa strane da sam pretjerao. Na pitanje: zašto? – odgovaraju mi uglas da će biti jako teško pronaći takve ljude. I možda su u pravu, ali, kao nepopravljivi optimist (neinformirani) ipak sam stava da bi se moglo pronaći bar nekoliko ljudi – čak i u sadašnjem političkom miljeu – koji bi mogli biti i ministri i gradonačelnici i župani – a da nisu prošli ovu stranačku pizdariju od selekcije. Ima sad već više primjera u manjim sredinama….
Zaključno govoreći – ipak u Hrvatskoj ima sposobnih i poštenih ljudi kojima znanje predstavlja vrijednost veću od materijalnog i veću od moći za upravljanjem ljudima. Vrijeme je da završimo eru materije i moći….
Vrijeme je za neke druge ljude. A ima ih. Treba ih nekako nagovoriti. Kako?
O tome neka razmišljaju Plenković i Milanović – oni znaju o čemu je riječ jer su prošli stranačku torturu, jer su provodili stranačku torturu i dopizdila im je ta imbecilna situacija.
Pa izvolite dečki, dosta smo „šlogali“ – ajmo kartati po pravilima, a ako se sve zna i objavljuje i sve je transparentno onda nećete morati „igrati prljavo“ za opstanak ili „tjerati“ ministre: sami će se vidjeti u svojoj bijedi morala, znanja, kompetencije i ostalih karakteristika, a i neće zapošljavati pogrešne kadrove iz zavičaja nego one koji znaju znanje koje njima kao ministrima ili voditeljima „nečega državnog“ – nedostaje.
Nije li to dobra formula? Barem pokušaj?
Sapienti sat.
tacno
Potvrdu da nisi kažnjavan, da nisi lud, da imaš neku školu – moraš pribaviti za bilo koji posao osim za politiku.
Pretpostavljam da je većina ljudi našeg medijskog prostora gledala franšizu „Oceanovih 11“ – Georg Clooney, Brad Pitt, Andy Garcia…, pljačkaši besramno bogatih vlasnika brda novaca stečenih na sumnjiv način kojima vješti profesionalci „otimaju lovu“ na spektakularno izveden način uz prethodno detaljno planiranje. Vještina, preciznost, profesionalnost i posebna znanja omogućila bi (gotovo) savršenu izvedbu krađe.
To su uzbudljivi filmovi.
Mi gledamo nešto drugo.
Plenkovićevih 14.
Istina, iako ih je Plenković odabrao – svi koji imaju malo političkog nerva znaju da je Plenković nakon Karamarkove katastrofe od vođenja HDZ-a morao sastaviti jednu „kompromisnu“ Vladu. Najblaže rečeno.
Ovaj film, a zapravo domaću trakavicu s naslovom Plenkovićevih 14, karakteriziraju upravo suprotne osobine glavnih protagonista. Pameti, vještine, planiranja, preciznosti…, zrna soli u glavi.. – nema tu toga…
Tu se radi o besramnoj otimačini „tko što stigne, bilo kako, može i naopako“…
Negativnom selekcijom izrodilo se 14 nesposobnjakovića, muljatora, otimača i utajivača koji ne da nisu kompletni ljudi za funkcije ministara nego se ponekad nije mogla naći niti jedna kompetencija po kojoj bi se mogla braniti odluka da je taj netko uopće predložen za ministra.
Taj obrazac po kojem je Kujundžić komunicirao s javnošću bio je vrhunac licemjerja, gluposti i samoljublja koji ne postoji u društvenim odnosima. Paralelni svemir svih 14 smijenjenih ministara se ne može pronaći ni u kakvoj beskonačnosti …, čak niti u „vasioni“ iz genijalne antologijske pjesme Tina Ujevića „Pobratimstvo lica u svemiru“.
Tih 14 likova koji su morali napustiti Vladu Andreja Plenkovića u najboljem slučaju imaju samo jednu manu: misle da se to što i kako su radili – smije i može tako raditi…
Zašto oni tako misle? Zato jer su upravo s takvim stavovima i s takvim razmišljanjem – došli u poziciju da budu kandidati za ministarske pozicije i na kraju su im te njihove karakteristike i „donijele“ ministarske fotelje.
Trulež, ljigavost, prljavština, nemoralnost, podvaljivanje, špijuniranje, obmanjivanje, ulizivanje pa čak i pjevanje pjesama za koje ih baš briga i nevjerojatna količina „hrvatstva“ , „domoljublja“ i drugih obaveznih likova za napredovanje unutar stranaka poprimile su takve epske razmjere da se to više čak niti ne vidi.
To se osjeća.
To je osjećaj koji stoji u nazivniku svake osobe koja je bila primorana pakirati kofere i otići iz Hrvatske.
„Zar smo se za ovo borili?“
Poniženje koje nam u nastavcima prikazuje ekran televizora na kojem su glavne – ali u negativnom smislu „zvijezde“ – razni ministri, župani, gradonačelnici, ali i svi drugi manji šefovi „nečeg državnog“ – izrasli su na upravo takvoj negativnoj selekciji unutar svih naših stranaka.
Od živog zida, mosta, raznih zekanovića, raznih stazića i glasnovića do glasa, kolakušića sve do HDZSDP velikana političke misli – svi su oni stasali u stranačkim strukturama ulizivanja onome iznad sebe i svi su oni plodovi negativne selekcije s prizvukom nestručnosti, moralne bezosjećajnosti, nedostatkom vizije i viškom ambicije.
To se najbolje prepoznaje upravo iz ovih Plenkovićevih 14.
Foto: Index/Pixsell/Robert Anić
Svi su oni učinili sve, apsolutno sve ne bi li isplivali na površinu iz mora bezimenih članova bilo koje stranke. Trpili su apsolutno sve što se od njih tražilo ne bi li došli do željenog cilja – pozicije na vlasti. Mijenjali su i stranke i „svjetonazor“ i vjeru i imena…
Kad su došli u poziciju prestali su biti ponizni prema gore jer su sad oni došli „tamo gore“ – i sad su oni „na štihu“ pa deru samo „prema dolje“ i „fataju sa strane“…. Tad kreće ono što je jedan pametan rekao: daj čovjeku vlast i vidjet ćeš kakav je u svojoj biti.
Niti jedan od ovih 14 nije ostao čist. Zato jer nikad i nisu bili čisti. Pretvarali su se da jesu…, ali onda kreće priča: „svi smo mi krvavi ispod kože, pa kad ćeš ako nećeš sad kad imaš priliku“ …, i slične priče kao fol „narodne“…, „ljudske“…, pa takav ti je naš narod.., itd itd itd.
Potvrdu da nisi kažnjavan, da nisi lud, da imaš neku školu – moraš pribaviti za bilo koji posao osim za politiku.
Sigurnosnu provjeru moraju proći na raznim poslovima od državnog značaja.
Pa zar ministri nisu od državnog značaja?
Oni su, valjda, beznačajni – sa sigurnosnog aspekta? Dobro ovih 14 je prošlo bez nekih sankcija i ništa im nisu uzeli osim, pih, pih, časti i ugleda…, jer pare i jare je ostalo…
Ali, kako dalje?
Možemo li uvesti obavezno mišljenje da nam oni koji vode ovu zemlju u bilo kojem smislu budu jebeno izloženi provjeri po svim pitanjima? „Uzduž i poprijeko“?
Ili barem po pitanjima ocjena u školi, nekažnjavanja, količine imovine i načinu stjecanja svih diploma i novaca na računu plus nekretnina i poslovnog puta?
Sugeriraju mi sa strane da sam pretjerao. Na pitanje: zašto? – odgovaraju mi uglas da će biti jako teško pronaći takve ljude. I možda su u pravu, ali, kao nepopravljivi optimist (neinformirani) ipak sam stava da bi se moglo pronaći bar nekoliko ljudi – čak i u sadašnjem političkom miljeu – koji bi mogli biti i ministri i gradonačelnici i župani – a da nisu prošli ovu stranačku pizdariju od selekcije. Ima sad već više primjera u manjim sredinama….
Zaključno govoreći – ipak u Hrvatskoj ima sposobnih i poštenih ljudi kojima znanje predstavlja vrijednost veću od materijalnog i veću od moći za upravljanjem ljudima. Vrijeme je da završimo eru materije i moći….
Vrijeme je za neke druge ljude. A ima ih. Treba ih nekako nagovoriti. Kako?
O tome neka razmišljaju Plenković i Milanović – oni znaju o čemu je riječ jer su prošli stranačku torturu, jer su provodili stranačku torturu i dopizdila im je ta imbecilna situacija.
Pa izvolite dečki, dosta smo „šlogali“ – ajmo kartati po pravilima, a ako se sve zna i objavljuje i sve je transparentno onda nećete morati „igrati prljavo“ za opstanak ili „tjerati“ ministre: sami će se vidjeti u svojoj bijedi morala, znanja, kompetencije i ostalih karakteristika, a i neće zapošljavati pogrešne kadrove iz zavičaja nego one koji znaju znanje koje njima kao ministrima ili voditeljima „nečega državnog“ – nedostaje.
Nije li to dobra formula? Barem pokušaj?
Sapienti sat.
tacno
