Politička megalomanija ljudi čije taštine nisu mogle podnijeti pad s konja na magarca neslavno je završila, jer Plenkovićevi oponenti u stranci nisu bili kadri procijeniti realitete u političkomu cirkusu niti pravo stanje stvari u najširoj društvenoj javnosti. Platforma bez konkretne vizije, programskog sadržaja i političkog magnetizma snažnijeg od puke larpurlartistike nije, pokazalo se, prirasla hadezeovskom srcu i duši te je morala skončati kao što jest skončala. Neslavno. A za sve što se jest ili nije činilo sada slijede posljedice. Kako će se pobjednik odnositi prema pobijeđenima – luzerima već u trenutku kad su nakon subverzivnih priprema i godina potajnog sapunanja daske Plenkoviću – ostaje za vidjeti sljedećih dana i tjedana. Novi/stari šef denver plave ZNA SE opcije svalio je s pleća brigu o/u stranci, koja briga nije i životna briga žitelja Bijedne Naše, pa se sada može baciti na rješavanje uistinu krucijalnog, kritičnog problema o kojem bitno ovisi ljudsko zdravlje – (samo)zaštite od pandemije virusa COVID-19. To je važnije od političke sudbine HDZ-ovih unutarizbornih luzera 

Marijan Vogrinec

Kao što smo koncem siječnja u kolumni „Plenković i nakon Plenkovića“ glumili polit-analitičkog Nostradamusa, Babu Vangu, Zorana Vakulu ili tako nekog proricatelja budućnosti, pa s obzirom na slabu konkurenciju trojca bez kormilara – Miro Kovač, Davor Ivo Stier i Ivan Penava – šefa denver plave ZNA SE opcije i momčad mu tzv. light HDZ-a unaprijed „proglasili“ pobjednicima unutarstranačkih izbora u ožujku za stranačko vodstvo (predsjednik, zamjenik predsjednika i četvero potpredsjednika), grah je pao baš tako da se danas ne moramo stidjeti skora koji uostalom nije ni moglo ispasti drukčije. I, naravno, nismo bili jedini koji su pogodili rasplet tzv. bratoubilačkog rata u najbrojnijoj i najdugotrajnijoj stranci na vlasti u Bijednoj Našoj, procjenjujući kako ne samo „hrvatski narod“ nije većinski fan ovih što bogovski žive, je li, na unovčenom „domoljublju“, „hrvatstvu od stoljeća sedmog“, katoličkoj vjeri“, „dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“, „ljubavi prema Hrvatskoj“ i na to nalijepljenoj protusrpskoj mržnji, etc. niti je HDZ-ovo članstvo većinski do te mjere nezadovoljno Andrejem Plenkovićem i njegovim pobočnicima kako upravljaju strankom/državom eda bi opipljive rezultate i kontinuitet odbacili radi (neutemeljenih?) obećanja i diskontinuiteta.

Dobro, Plenković je 2016. godine bio jedini kandidat za predsjednika HDZ-a i s obzirom na cirkus i političku diskvalifikaciju stranke među biračima zbog neprimjerenog predsjednikovanja Tomislava Karamarka (skandali u Vukovaru i Zagrebu u stožeraško-šatoraškoj režiji radi rušenja legitimne SDP-ove koalicijske vlasti u državi, etc.) nije mu bilo teško dobiti mandat. E sada, 2020. godine, nekoliko mjeseci do isteka premijerske dužnosti i polaganja računa na unutarstranačkim izborima po principu „jedan član, jedan glas“ imao je protukandidata za čelnika HDZ-a. Bivšeg Karamarkovog ministra vanjskih i europskih poslova Miru Kovača kojem nije produljio mandat, ali ga je delegirao za predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku što Kovaču jamačno nije bila zadovoljavajuća kompenzacija. Ali je šutio sve godine da bi sada okupio još neke ražalovane/smijenjene ministre (Davora Ivu Stiera, Tomislava Tolušića, etc.) i likove većih ega od političkih/intelektualnih kapaciteta (vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penavu, zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića nadimkom Vaso, etc.) i počeo tzv. bratoubilački rat u stranci. Prljavo rublje letjelo je na sve stane, a stranački rejting padao.

Plenkovićevi su oponenti s tvrdog tzv. desnog krila mantrali da ovaj „vodi stranku u pogrešnom smjeru“ i zato je HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović izgubila predsjedničke izbore za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku, da Plenković „ljevičari“, da više „nije na Tuđmanovoj liniji“, itsl. Oni su, je li, ti koji će reanimirati tuđmanovštinu u stranci, vratiti HDZ narodu i na ispravan, pobjednički put i tako to, pa nije uopće bilo lijepo gledati kako hadezeovci jedni drugima vade crijeva, nabacuju se blatom, međusobno se optužuju za uhljebništvo, govore o jedinstvu, a grupaše se, olajavaju po terenu, imaju odvojene stožere… Sve što su još neki dan ismijavali glede i u svezi frakcionaških sukoba i rasula u SDP-u vratilo im se na entu i jamačno će se posljedice itekako još osjetiti najesen na ključnim, parlamentarnim izborima.

Nadmoćna pobjeda

HDZ-ovo je članstvo u 40-postotnom odazivu (85.000 birača) izašlo na izbore. Unatoč pandemiji zaraze tzv. koronavirusom i znatno smanjenim socijalnim kontaktima. „Članovi su poslali jasnu poruku“, po proglašenju izbornih rezultata je kazao novi/stari šef HDZ-a Andrej Plenković, čelnik opcije Odvažno za Hrvatsku, koji su pak uvjerljivi da uvjerljiviji ne mogu biti. Pobijedio je čelnika Opcije za promjene Miru Kovača sa 79 glasova prema 21, a aktualni braniteljski ministar Tomo Medved s 72 glasa prema 28 Ivana Penavu za poziciju zamjenika predsjednika HDZ-a. Plenkovićevi kandidati za jedno od četiriju potpredsjedničkih mjesta Oleg Butković (19 posto glasova), Ivan Anušić (17 posto), Branko Bačić (17 posto) i Zdravka Bušić (14 posto) deklasirali su protukandidate iz tabora Opcije za promjene Davora Ivu Stiera (10 posto), Milijana Brkića nadimkom Vaso (osam posto), Tomislava Tolušića (osam posto), Hrvoja Tomasovića (četiri posto) i Ivana Kujundžića (tri posto).

Politička megalomanija ljudi čije taštine nisu mogle podnijeti pad s konja na magarca neslavno je završila, jer Plenkovićevi oponenti u stranci nisu bili kadri procijeniti realitete u političkomu cirkusu niti pravo stanje stvari u najširoj društvenoj javnosti. Platforma bez konkretne vizije, programskog sadržaja i političkog magnetizma snažnijeg od puke larpurlartistike nije, pokazalo se, prirasla hadezeovskom srcu i duši te je morala skončati kao što jest skončala. Neslavno. A za sve što se jest ili nije činilo sada slijede posljedice. Kako će se pobjednik odnositi prema pobijeđenima – luzerima već u trenutku kad su nakon subverzivnih priprema (npr. vukovarsko „događanje branitelja i ratnih stradalnika“) i godina potajnog sapunanja daske Plenkoviću (zloporaba tajnih službi, paraobavještajno podzemlje u akciji SMS, provociranja vlade i državnih institucija „nerješavanjem“ pitanja nestalih Hrvata u Domovinskom ratu i srpskih ratnih zločina, etc) – ostaje za vidjeti sljedećih dana i tjedana.

Plenković je svalio s pleća brigu o/u stranci, koja briga nije i životna briga žitelja Bijedne Naše, pa se može baciti na rješavanje uistinu krucijalnog, kritičnog problema o kojem bitno ovisi ljudsko zdravlje – (samo)zaštite od pandemije virusa COVID-19. To je neusporedivo važnije od toga kakva će biti buduća politička sudbina HDZ-ovih unutarstranačkih luzera Mire Kovača, Davora Ive Stiera, Tomislava Tolušića, Ivana Penave i njihovih iz gubitničkog tabora Opcije za promjene. Članstvo je više no uvjerljivom većinom kazalo da mu je opcija Odvažno za Hrvatsku bliža i srcu i duši, jer odvažnosti i inače nikad nije dosta – promjene radi promjena, da sjaši Kurta kako bi uzjahao Murta jalova su opcija – pa se tu više nema što ni puno misliti niti govoriti. Ta pak floskula kako su svi u stranci jednako vrijedni, da i dalje treba računati na svakog člana, zbiti glave skupa i poći prema pobjedi na parlamentarnim izborima ostat će floskulom. U HDZ-u je tradicija da lete glave kad „velikom vođi“ netko stane na kurije oko. Je li, nisu tek tako izletjeli iz stranke i kapitalci tipa Ive Sanadera ili Jadranke Kosor, Darka Milinovića… O sitnoj buraniji da se i ne govori. O onima pak što su degradirani do neprepoznatljivosti (bivše ministrice Gabrijela Žalac i Nada Murganić) i utopili se u uhljebničkoj denver plavoj masi također.

Tek, činjenica jest da pobjedom osokoljena momčad Andreja Plenkovića ide dalje, ali bez gubitničkih prvaka Opcije za promjene. Neće ih biti ni u drugomu, trećem ili kojemu već ešalonu prema stranačkom backstageu. I to je u redu. Novi/stari predsjednik HDZ-a s tročetvrtinskom potporom u članstvu, izborno legitimiranom, sada ima drugu priliku riješiti se tereta i stalnog sufliranja s tvrdog tzv. desnog krila o tomu da nije „domoljuban“ u mjeri što ju oni determiniraju tzv. suverenističkim smjerom. Kao da je tzv. suverenost i domoljuban osjećaj ćaćinstvo samo tih što se prse nacijom i vjerom „svojih pradjedova“ i mrze iz dna duše formulu EU = YU.

Peta brzina u rikvercu

„U vodstvu stranke su ljudi koji su po nečemu posebni, ali svi dijelimo isto stajalište o razvoju HDZ-a i Hrvatske“, priopćio je Plenković netom po objavi izbornih rezultata i proglašenju pobjede opcije Odvažno za Hrvatsku. „Već od večeras posvećujemo se glavnim temama koje su bitne, a to je bitka protiv koronavirusa. Članovi HDZ-a su poslali jasnu poruku koje ljude žele na čelu stranke. HDZ mora biti ujedinjen. Jako je važno imati na umu da HDZ pobjeđuje kad je jedinstven. Nije dobro kad se otvoreno ide protiv politike stranke, jer se time ide u svojevrsni raskol. Moram još jednom naglasiti: treba otkloniti teze koje ne stoje – HDZ je na mjestu na kojemu treba biti. Mislim da ćemo nakon ovih izbora poboljšati svoj rejting i pokazati što je zapravo HDZ. Bilo je tu puno neprimjerenih izjava. Teško je ići naprijed, ako vam netko stalno hoće ubacivati u rikverc, a vi idete, recimo, u petu brzinu.“

Znači li to da ti skloni rikvercu – Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Tomislav Tolušić, Ivan Penava i ini iz Opcije za promjene više neće biti u prvomu planu stranačke politike niti će se naći na kandidacijskim listama za parlamentarne izbore? Znači. Pa im preostaje nekoliko mogućnosti. Ili će disciplinirano ostati u HDZ-u, ali izvan radara, negdje u amorfnoj masi ili će poželjeti svoju političku sudbinu rješavati u ideološki/svjetonazorski bliskoj opciji na radikalnijoj tzv. desnici. Ili će se – na valu precijenjenih vlastitih mogućnosti/sposobnosti/utjecaja/javnog značenja – upustiti čak u neizvjesnu i redovito opet gubitničku avanturu osnivanja,stranke svojih bliskih istomišljenika. Kao svojedobno, je li, Miroslav Tuđman, Nenad Ivanković, Milan Kujundžić, Ruža Tomašić, Pero Ćorić, Anto Đapić, etc. Dobro je pak što razmrvljena, ucrnjena i dokazano „za dom nespremna“ braća i sestre s dna nacionalističke kace nemaju više od 10-15-postotno uporište u hrvatskomu biračkom tijelu. I takvi samo nekim velikim čudom,  tektonskim poremećajem u nacionalnoj političkoj močvari mogu na vlast. U protivnom, ostat će marginalan i povremeno (pre)glasan debatni klub.

foto Hina




„Nastavljamo onako kako smo komunicirali naš program“, kazao je novi zamjenik predsjednika HDZ-a Tomo Medved, respektirani ratni veteran za razliku od Ivana Penave, koji je kao mladić napustio rodni Vukovar te se otišao školovati u Varaždin i Zagreb, a sad probraniteljski i protusrpski najradikalniji apologet stožeraške skupine vukovarskih radikala. „Pred nama je puno posla i usmjerimo se prema onomu što je bitno; dakako da je ovih dana važno sve što se tiče sigurnosti hrvatskih građana.“ Istina, i to od riječi do riječi. Više se nema smisla baviti Mirom Kovačem, koji više neće biti predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, ni Milijanom Brkićem nadimkom Vaso kojega će na mjestu potpredsjednika Hrvatskog sabora zamijeniti Ante Sanader, ni Davorom Ivom Stierom koji ni sutra neće imati nikakvu vidljivu ulogu u HDZ-u, ni Tomislavom Tolušićem koji će biti vraćen u provincijsku anonimnost, ni Ivanom Penavom koji više neće značiti ni toliko koliko je dosad malo značio stranačkoj vrhuški, ali dogodine više nema ni minimalnih izgleda ostati još jedan mandat prvim građaninom Grada heroja…

Možda se sada netko u tzv. institucijama što rade svoj posao sjeti i pitati ga: „Je li, gradonačelniče Ivane, gdje su skončali ti pusti desetci milijuna kuna za rekonstrukciju vukovarskog Vodotornja?“ Šakom i kapom su ih odbijali od usta hrvatske sirotinje svi koji su imali pristup – tuđem novcu. I javnom, i tzv. poduzetničkom i privatnom. A Vodotoranj, simbol herojske obrane unaprijed izgubljenog Vukovara, ni približno nije završen, još je gladan novih ulaganja, jer su dosadašnja valjda nekamo isparila kroz taj ementaler od njegovih zidova. Ivan Anušić pak, gubitnički šef stožera gubitničke kampanje gubitničke trkačice za drugim mandatom u bivšoj Titovoj vili Zagorje Kolinde Grabar-Kitarović – unutarizborno je nagrađen sada potpredsjedničkim mjestom u HDZ-u – trči pred rudo: „Kovača ne treba izbaciti iz stranke“. A tko ga izbacuje? Nitko. Plenković, ne dâ li mu Kovač ozbiljnog povoda, jednom riječi ni aluzijom nije spomenuo ili dao naslutiti da će gubitnike sankcionirati izbacivanjem iz HDZ-a. No brzinski je, također na svoju ruku i po vlastitoj pameti demonstriranoj u kampanji Grabar-Kitarović, kazao novinarima da „poraz Kovačevog tima ne znači da se njegovi članovi neće naći na listi za parlamentarne izbore“. E sad, živi bili, pa vidjeli. Do izbora je dobrih pola godine.

„Jedinstvo“ neistomišljenika

„Čestitke svima, ovo je velika pobjeda demokracije“, pošteno je priznao Miro Kovač i posebno čestitao svomu novom/starom šefu i premijeru Andreju Plenkoviću. „Sada moramo svi skupa biti zreli i pripremati se za parlamentarne izbore. Gospodin Plenković je dobio povjerenje članstva. Mi smo nakon dva izborna neuspjeha odlučili sebe ponuditi članstvu. Članstvo je odlučilo, mi prihvaćamo volju članstva. Sada je bitno da u uvjetima širenja epidemije koronavirusa budemo svi zajedno i da se počnemo pripremati svi zajedno za izbore za Hrvatski sabor.“ Milijan Brkić nadimkom Vaso također zaziva stranačko jedinstvo, a još je jučer s Kovačem i družbom polagao sve svoje znanje i snage na amputaciju tzv. light HDZ-ovog „smjera“ i njegovih ključnih kreatora/nositelja. Idemo opet svi skupa kao da se ništa nije dogodilo? „Svatko od nas u HDZ-u“, kaže, „ima svoju ulogu, pa tako i ja. Ovim izborom nije se promijenio naš stav i naše mišljenje o smjeru u kojem HDZ ide. Nadam se da će novoizabrano vodstvo shvatiti da će jedino ako će okupljati, da će jedino tako pobijediti na parlamentarnim izborima.“

Davor Ivo Stier kaže da su HDZ-ovi članovi izabrali politiku kontinuiteta i da se to mora poštivati: „Uvijek sam isticaoda nakon ovih izbora moramo staviti glave skupa i mi ćemo to učiniti. Ne trebate dvojiti da će HDZ izaći jači iz ovih unutarstranačkih izbora. Naravno da imamo svoja stajališta. Ona su potpuno u skladu s načelima HDZ-a. Vjerujem da je HDZ i širi i da ima nešto prostora i za one liberalnije i za konzervativnije. Sada je na vodstvu HDZ-a voditi politiku okupljanja.“ Politički analitičari i stručnjaci za odnose s javnošću slažu se u tvrdnji kako „birači u doba krize ne traže nove ljude, nego vole kontinuitet i stabilnost. Andrej Plenković i tim odvažnih za Hrvatsku nude i jedno i drugo, a Kovačeva družba promjene i neizvjesnost kojoj nitko ne jamči pozitivan ishod.

„Poruka naših članova i činjenica da je svih četvero kandidata za potpredsjednike izabrano govori o potpori našem smjeru“, poručuje Andrej Plenković. „Logično je da Ante Sanader postane potpredsjednik Sabora. Milijan Brkić i Miro Kovač i dalje su članovi HDZ-a. Na ključnim mjestima moramo imati ljude koji dijele viziju stranke, a ne nekog tko je još jučer govorio da stranka ne ide u dobrom smjeru i da ništa ne valja.“ U ekskluzivnom intervjuu novinaru Mislavu Bagi u središnjem Dnevniku Nove TV ponešto je dao naslutiti i o možebitnoj suradnji HDZ-a s drugim  strankama na lokalnim razinama kad je riječ o parlamentarnim izborima: „Sigurno nećemo s HNS-om ići na iste liste“. A s kim hoće, ako hoće, ili mora? Mûk. Bit će kako bude, ako bude i kada bude. Kažu da je politika umijeće mogućeg, pa…

tacno