Politika i kuhanje imaju toliko toga zajedničkog. Iako doktori brane sol, bljutavu hranu ljudi ne vole. Volimo pak slane inćune, zubaca u soli, police solimo grubo. Neki vole jake začine. Moja majka radila je tako ljut ajvar da bi on bio poslastica u Meksiku. Neki vole slabo, neki jače pečeno. Nekima zagori fritaja jer propuste pravi trenutak. Neki uče kuhanje preko Googlea, svaku namirnicu pažljivo važu. Ja sam sasvim suprotan tip. Mene često ponese inspiracija, pa ukućani prevrću po tanjuru neke neobične kombinacije.

Tako je i s politikom. Povremeno treba zasoliti ili popapriti. Neki, kao Plenković, propuste pravi trenutak. Ne usudim se spomenuti ime onog rabijatnog generala kojem nedostaje soli u glavi. U politici moraš izgledati ljut.
Bit će protiv Tita kad umre. Bit će protiv Sanadera kad ode. Bit će protiv Jadranke Kosor, ali ne otvoreno, već u mračnim kutovima gostionica. Zaboravili su Oreškovića, njihovog svjetskog gastronoma. Bit će protiv Milanovića jer je bahat, bit će protiv Josipovića jer je povučen. Naši kuhari politike zapravo najviše vole jela iz konzerve, jer ”kaj bi se mešali”. Budući da je razmontiravanje Kolinde u toku, pričekat će još malo

Smeta me kad naši zastupnici na slaboj vatri roštiljaju najbogatijeg ministra. Ja bih više začina, obijesnih primjedbi i jaču vatru. Stari politički kuhari poput Šeksa toliko važu riječi da obično ne shvatim što hoće. Kad slušam govore koji se nekad čitaju s papira i poslušam priopćenja koje čitaju spikeri, nedostaje mi žar. Riječi ispadnu prijesno i bljutavo.

Mi građani imamo loše kuhare u politici i loše političare u kuhinji. Osveta je jelo koje se servira hladno. Nije čudo da Predsjednica preferira losos i kavijar, a izbjegava grah.

Slijedeći ove slike, dolazim do prizora koji dobro opisuje naše mudre i nadasve uspješne političare. Zamislili su juhu. Kupili junetinu, dobili kosti, zelenje očistili i narezali mrkvicu. Dodali par zrna papra. I pristavili na plamenik. Svi sastojci su tu. Gladni ljudi čekaju. A oni ne pale plamenik. Čekaju. Proučili su recepte, ali tamo nema upute da za kuhanje treba upaliti plamenik.

Izvlače se na neke ptice – recimo crnog labuda – koje tajanstveno i nepredvidivo promiču. Gladnim suflerima govore da još nije pravi trenutak, ne čuju savjete da treba kuhati odmah jer sve to traje, a ljudi su gladni. S nadmenim osmijehom govore da je sve spremno i da je pod kontrolom

Zašto je Plenković oklijevao raščistiti sa svojom desnicom? Zašto Bernardić miroljubivo postaje sve veća manjina u svojoj stranci, a pobijedit će na izborima?

Što čekaju? Slušaju bajke i vradžbine: ”Ako dovoljno dugo strpljivo čeka uz obalu rijeke, general će vidjeti kako rijeka nosi tijelo njegovog neprijatelja”. U stvarnosti tako govore oklijevala i kukavice, ljudi koji računaju što mogu izgubiti, a ne zašto se uopće bore (a politika jest borba).

Mirno stojeći uz pripremljenu juhu, stoje bez vatre u srcu i vatre pod loncem. Mogu čekati dovijeka govoreći gostima da će sve biti u redu, skretati im pažnju na poslugu, vrstu tanjura, tražeći od svih da pjevaju, da drže ruku na srcu i kad im trbusi krule, a oni pristojno čekaju da vide što kuhar radi. A naši kuhari-političari su takvi. Ne kuhaju jer se boje opeći. Čekaju i oklijevaju, pa mi dopustite ponavljanje rečenice: kupuju vrijeme i prodaju maglu. Tako se ne kuha.

U početku mi je na pamet pala usporedba braka i politike, no mislio sam da će to vašu pozornost odvući na pitanje ljubavi, a u politici nema ljubavi. U braku je, ja još vjerujem, ljubav jača od godina. Strast ostaje iako je vatra s vremenom malo manja. No sada sam se ohrabrio vlastitim riječima, pa ću reći da postoji sličnost braka i politike.
Nekima zagori fritaja jer propuste pravi trenutak. Neki uče kuhanje preko Googlea, svaku namirnicu pažljivo važu. Ja sam sasvim suprotan tip. Mene često ponese inspiracija, pa ukućani prevrću po tanjuru neke neobične kombinacije

S vremenom nas više vežu interesi, navike, problemi s kojima se nosimo. Ali s vremena na vrijeme padne nam, i u braku i u politici, na pamet ideja da smo nešto krivo odabrali, da smo pali na laskave riječi i vragolaste oči, lelujanje u hodu i blistav osmijeh. Ne misleći na takvu sličnost braka i politike, moj prijatelj Zlatko znao je pričati poučnu priču; kad se ženimo, želimo ženu koja će biti dama u društvu, kuharica u kuhinji, kurva u krevetu.

On, koji se ženio toliko puta, sa sjetom kaže da ispadne drukčije: dobijemo onu koja je kuharica u krevetu, kurva u društvu, dama u kuhinji. I nesvjesno me navodi na zaključak da je nama tako s političarima.

Očekujemo da će biti filozofi i humanisti, a dobijemo sebične primitivce; biramo ih jer pokazuju toplinu i imaju psa, a ispadne da su napuhani i bahati, da pse šeću njihove tajnice. Pokažu se na biciklu, ali traže veliki crni auto s klimom i kožnim presvlakama. A smiješe se tek kad čitaju izvod s bankovnog računa.

Omiljena literatura su im zemljišne knjige, a omiljena pjesma neka koja se pjeva na vjenčanjima prije gulaš-juhe. Tobože vole nogomet, a ne znaju se loptati. Oblače kockaste dresove, razmetljivo i samodopadno. Znaju samo kratke viceve. Uopće slabo pamte, lako se otkrije kad lažu. Muljaju i petljaju kad govore.

Kažu prijam, a ne prijem, glasuju, a ne glasaju, pozdravljaju s ”Hvaljen Isus”, opće – dobri su Hrvati, malo dosadni i predvidivi jer misle da je razmišljanje bolest, a kritika karakterna mana.

Čekaju pravi trenutak: stečaj Uljanika kada ga gotovo svi radnici napuste, čekaju da stanari u nacionaliziranim stanovima umru, čekaju da umirovljenike izda strpljenje, da zdravstvo postane sasvim privatno, da prođe desetak godina, pa da se bespravna gradnja legalizira, čekaju da se mladi isele i ostanu samo uhljebi, da otoci i selo izumre. Čekaju, pa će tek za pola stoljeća priznati da je rat gotov kada se više neće znati koji.

Bit će protiv Tita kad umre. Bit će protiv Sanadera kad ode. Bit će protiv Jadranke Kosor, ali ne otvoreno, već u mračnim kutovima gostionica. Zaboravili su Oreškovića, njihovog svjetskog gastronoma. Bit će protiv Milanovića jer je bahat, bit će protiv Josipovića jer je povučen. Naši kuhari politike zapravo najviše vole jela iz konzerve, jer ”kaj bi se mešali”. Budući da je razmontiravanje Kolinde u toku, pričekat će još malo.

A kako mi je uopće pala na pamet ta prispodoba s kuharima i hladnom juhom? Pristavio sam jutros sve za juhu. Stavio lonac na plamenik. Zbog nekog banalnog razloga ne mogu ga upaliti. I tu mi je došla pomisao na to kakvi su kuhari naši političari.
U početku mi je na pamet pala usporedba braka i politike, no mislio sam da će to vašu pozornost odvući na pitanje ljubavi, a u politici nema ljubavi. U braku je, ja još vjerujem, ljubav jača od godina. Strast ostaje iako je vatra s vremenom malo manja. No sada sam se ohrabrio vlastitim riječima, pa ću reći da postoji sličnost braka i politike

Kao i ja imaju sve sastojke u loncu, ali nemaju vatre. E, u politici za kuhanje treba vatra. To oni nemaju.

Vatra im plane samo kad se radi o njihovom privatnom interesu. Tada se trude, grizu uokolo, brane se od novinarskih pitanja, interpelacija, tada bijesni skaču, otimaju mikrofon, uzbude se i divljaju. Letargični su i lijeni kada se radi o izvršavanju obećanja, ideala ili općeg interesa.

Pljačka i otimanje, zloupotreba položaja, beneficije i bahatost samo su vanjska slika tih samoživih vladara. Njima vatra plamti samo kad se masno naplati, dobro podmaže.

Razbojnička dinarska ćud, nekultivirana, bezobrazna i sirova raste na plodnom tlu prvobitne akumulacije kapitala. A iz toga trebaju nas izvesti tromi ljudi koji glumataju aktivnost i želju.

Čekamo juhu da se sama skuha ili da se usmrdi, jer su naši kuhari zapravo kurve, a ne dame ili kuharice.

Znam da ne možete više pratiti moje slike; dame, kuharice i kurve – sve nam se pomiješalo u koloplet. Rasplitanje treba početi od najjednostavnijeg. Na vlasti nisu ni dame ni kuharice.

autograf