U euforiji i slavljeničkom raspoloženju u danima otvaranja Pelješkog mosta, pozornosti hrvatske javnosti izbjegle su neke svakako zanimljive i indikativne pojedinosti. Odnosno, preciznije rečeno, nije na njih bila posebno upozorena, ma koliko da su objektivno važne. Kao prvo, završetku projekta što ga je najvećim dijelom ona financirala, Evropska unija nije praktično poklonila nikakvu pozornost. Prisutnost Dubravke Šuice, mada potpredsjednice Evropske komisije, nije u tome kontekstu ništa više od dodavanja lokalnog i stranačkog (HDZ) kolorita.
Drugo, kada znamo s kolikom se lakoćom i kako često notorna Ursula von der Leyen služi video vezama, čovjek ne može, a da se ne zapita: kako to da ‘naša prijateljica’ Ursula nije imala potrebu sjesti pred kameru i nešto reći, ako već nije mogla doći na Pelješac? Ili možda također ‘naš prijatelj’ Charles Michel? Ni od njega ni traga, ni glasa.
Treće, uz nositelje najviših državnih funkcija u Hrvatskoj, okupljenima se video porukom obratio samo predsjednik vlade Narodne Republike Kine, zemlje čija je tvrtka most izgradila (po projektu slovenskog arhitekta). Govorio je ne samo o kinesko-hrvatskim odnosima, nego i o perspektivi odnosa između Kine i EU, svjesno zanemarujući dobro poznate, da se najblaže moguće izrazimo, značajne rezerve Bruxellesa prema činjenici da su most u članici EU, financiran najvećim dijelom novcem Unije, gradili upravo Kinezi.
No, ako na sve to (kao uostalom i na činjenicu da su na ceremoniji upadljivo nedostajali drugi i treći predsjednik Republike Hrvatske) javnost nije posebno bila upozorena (istraživački su novinari valjda na godišnjim odmorima), kao šaka u lice, kao neželjeno otrežnjenje, djeluje razgovor sa zastupnikom Zelenih u njemačkom Bundestagu, Danielom Freundom. S obzirom da čovjek pripada jednoj od stranaka vladajuće koalicije, da je njegova stranačka šefica ujedno i ministrica vanjskih poslova, a da je intervju objavio radio Deutsche Welle, stanica u izravnoj službi propagande njemačke vlade, nema nikakve sumnje kako taj razgovor valja promatrati i analizirati kroz ocjenu da je to odgovor ocvalog carstva (ime što ga današnja EU itekako zaslužuje) na činjenicu da se mala Hrvatska ipak nekim čudom usudila povjeriti posao Kinezima i da nije imala ‘tri čiste’ odbiti poruku kineskog premijera na otvaranju Pelješkog mosta (mada će na izjave uvijek spremni aktualni Predsjednik odmah reći kako se očito pri tome nije pitalo NATO, pri čemu je ostalo nejasno misli li on da je to dobro, ili nije).
Ukratko, zastupnik je Zelenih osuo drvlje i kamenje na Kineze, odnosno na Republiku Kinu, tvrdeći (pri čemu se poziva na bliže neindentificirane njemačke novinare, kao i na svoje uvide, a bez preciznih podataka) kako su kineski radnici na gradilištu Pelješkog mosta bili zatvoreni u logoru, kako se s njima postupalo kao s robljem, kako su bili plaćeni znatno niže no što su trebali biti, kako je kineska država svojom potporom omogućila svojoj tvrtki da bude najkonkurentnija, kako bi bilo krajnje neprihvatljivo da sada velike infrastrukturne projekte u ujedinjenoj Evropi počnu realizirati tvrtke iz Kine, itd, itd.
Zanemaruje, naravno, notornu činjenicu da su kineski radnici u vrijeme pandemije neko vrijeme bili u karanteni, pa zaista nisu mogli izaći iz kampa, ali propušta spomenuti da nijedan nije obolio od covida19. Reciklira staru priču o dampinškim cijenama kineskog izvoditelja radova, mada je ta priča apsolvirana još prije nekoliko godina kada su se neke druge tvrtke što su se javile na natječaj žalile upravo s tom argumentacijom; i kada je bilo ustanovljeno da su njihove žalbe neosnovane. Ne pokazuje ni najmanju brigu za hrvatske građane koji rade u Hrvatskoj, članici EU, i nisu plaćeni onako kako bi u svojoj struci morali biti, a u skladu sa standardima EU, ili uopće ne primaju plaće mjesecima. A ipak rade. I to nisu robovi? To u EU može?
Zanemaruje da su se i cijela EU, točnije cijeli kapitalistički Zapad, desetljećima doslovno kleli u slobodno tržište, u zakone tržišta i u konkurenciju u kojoj pobjeđuje onaj koji je najbolji (najniža cijena, najkraći rokovi, traženi kvalitet). Naravno, sasvim svjesno taj Daniel Freund to zanemaruje, jer vrlo dobro zna kako se kapitalistički Zapad odrekao i funkcioniranja slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti i konkurencije, kada su u pitanju Rusija i Kina. Dobro, Rusija je sada ionako pod sankcijama, ostaje dakle Kina.
I umjesto da nađe svoje mjesto, ali i svoj interes koji nedvojbeno postoji, u golemom kineskom projektu povezivanja svijeta poznatom pod kolokvijalnim imenom Novi put svile, Evropska unija upušta se u unaprijed izgubljenu bitku, onu s kineskim gospodarstvom. Političku bitku u kojoj je imala šansu, i to posljednju šansu, da se profilira kao samostalni čimbenik na svjetskoj sceni prokockala je s početkom ruske vojne intervencije u Ukrajini. Umjesto da uz osudu rata i kršenja međunarodnog prava radi intenzivno na tome da rat bude prekinut, a da potom budu eliminirani i uzroci što su do njega doveli, da bude posrednik u pregovorima, Evropska se unija pokorno svrstala u vojni poredak Sjedinjenih Država i pod ratnim zastavama, ‘pumpajući’ na dnevnoj osnovi oružje u Ukrajinu, vodi neproglašeni rat s Rusijom preko leđa Ukrajinaca. Šireći pri tome nesmetano svoju nerijetko posve neusklađenu ratnu propagandu, nakon što je uz prozirnu izliku borbe protiv ruske propagande, onemogućila ruskim televizijama da dopru (i riječima, ali što je još važnije – i slikom) do njezinih građana, odgojenih, to tek onako usput, u uvjerenju kako žive u poretku što se – uz ostalo – zasniva i na slobodi javne riječi i na postojanju slobodnih medija; a koliko su zaista slobodni ključni mediji na Zapadu, to je za neku drugu priču.
A da ne bi zaostala za Washingtonom, ocvala se evropska starica svako malo odvaži i na neki iskorak protiv Kine, jer – zna se – Kina je onaj pravi neprijatelj. Pa je tako, nakon što je Hrvatska u skladu s pravilima EU na natječaju dodijelila posao za izgradnju Pelješkog mosta Kinezima, legislatura EU naglo promijenjena, kako se ‘tako nešto nikada više ne bi moglo dogoditi’. Zašto? Da Kinezi, bez obzira na uvjete, bez obzira na tržište, ne bi gradili u Evropi, da evropski novac ne bi išao u Kinu, Eto – zato! Kineski premijer to vrlo dobro zna, pa zato njegove riječi o perspektivi buduće suradnje između Kine i Evropske unije, izrečene prigodom otvaranja Pelješkog mosta, treba shvatiti kao pruženu ruku suradnje – svemu usprkos, kao poziv Evropi da se trgne i da krene vlastitim putem, vodeći računa o svojim interesima. Vjerojatno je to ruka pružena uzalud, kao ono kada se američki predsjednik Biden pokušava ‘rukovati sa zrakom’, ali bude li jednom netko pisao kroniku odnosa EU i Kine morat će zabilježiti da je na Pelješcu potkraj srpnja/jula 2022. Kina stisnula oba oka i otvorila Evropi perspektivu suradnje.
Perspektivu koju ocvalo carstvo neće prihvatiti.
A Hrvatska? Hrvatska ima most. Na stranu sada to da je notorna glupost govoriti kako je njegova izgradnja ostvarenje želja generacija ljudi na jugu Hrvatske. Most, odnosno to famozno spajanje Hrvatske, postao je aktualan tek nakon proglašenje neovisnosti. Do tada, u obje Jugoslavije, ma kako različite po političkom i društvenom ustroju, nitko nije imao problema u mogućnosti komuniciranja (što posebno vrijedi za ono razdoblje ‘mraka’ kada je izgrađena Jadranska magistrala). Dakle, most je aktualan tek tri desetljeća. I nije bio jedino moguće rješenje, nego tek jedno od…
No, bilo kako bilo, most je tu. Izgrađen je za predviđenu i ugovorenu svotu, u ugovorenom roku, lijep je, a sve ostalo – rješavat će se u budućnosti (troškovi održavanja, isplativost itd). Ono što je u ovome trenutku zanimljivo, to je pitanje hoće li Hrvatska smoći snage i hrabrosti oduprijeti se nasrtajima poput spomenutog intervjua zastupnika Zelenih u Bundestagu? Logično je, naime, pretpostaviti da je to tek početak.
Hoće li se itko usuditi odgovoriti na tvrdnje tipa ‘nigdje u Evropskoj uniji nije dozvoljeno zabranjivati građevinskim radnicima da napuštaju kamp u kojem su smješteni. Mogu samo pretpostaviti da su hrvatske vlasti ovdje možda i zažmirile na jedno oko.’ Ili ovo: ‘na razini EU suočavamo se s ogromnim problemom, ako će u budućnosti velike infrastrukturne projekte realizirati primjerice samo kineski državni koncerni.’ Ili, napokon, što reći na ovu tvrdnju: ‘radilo se o kineskim državljanima koji rade za jednu kinesku državnu kompaniju na tlu EU. Ali ne može biti da se za njih kreira takoreći paralelni svijet na tlu jedne članice EU, svijet u kojem više ne vrijedi hrvatsko pravo. I to samo zato što se želi brzo i jeftino izgraditi most.’
I sada se čovjek mora zapitati: što je veći grijeh: željeti da se brzo i jeftino izgradi most, ili povjeriti taj posao Kinezima? Ili možda oboje? A možda Evropskoj uniji i nije bilo posebno stalo do toga mosta, barem ne sada? Napokon, nije on ucrtan ni na jednom od magistralnih vojnih pravaca u sklopu sve-evropske konfrontacije s Rusijom.
Navedene paušalne tvrdnje, koje su ujedno i optužbe, traže odgovor. Nedvojbeno da u Hrvatskoj ima onih koji takav odgovor mogu dati (od ljudi koji su bili na terenu, do nositelja najviših državnih funkcija). Jest, da te optužbe iznosi neki tamo parlamentarac Zelenih iz Bundestaga. Jest da ih prenosi njemački državni radio Deutsche Welle. I jest da one odražavaju neskriveno nezadovoljstvo Evropske unije projektom sa čijim je završetkom Hrvatska s razlogom zadovoljna. No, upravo zato na njih bi trebalo odgovoriti, i to s pozicije neovisne, suverene države koja zna što je njezin interes i što je interes njezinih građana. Svih građana (o tome bi mogli razmisliti oni koji su se na svečanosti obraćali samo ‘Hrvaticama i Hrvatima’).
Trebalo bi, dakle, odgovoriti, mada su to tek optužbe inspirirane iz metropole ocvalog carstva koje je ‘moglo biti nešto’, a koje se voljom svojih nesposobnih čelnika svelo na ‘jedva išta’.
