Prema zadnjim informacijama pripadnici ISIL-a tijekom današnjeg dana nakratko su se probili u sam centar grada Kobani. Izvori navode kako su ih kurdske snage nedugo zatim odbacile, no svima je jasno da ovo neće potrajati još dugo.Svima je također jasno kako će za masakr stanovnika Kobanija, kada do njega dođe, pojedini akteri biti odgovorni. Najtužnije u svemu tome je da, kako izgleda, jedino Kurdi i njihova dijaspora grčevito i iz svog glasa pozivaju svijet da se Kobani spasi, sve drugo samo su prigodne protokolarne diplomatske note.
Bilo je u povijesti gradova koji su se žrtvovali u ime politike, povijest je prepuna takvih zločina, ali nikada u povijesti nismo bili svjedoci jednog takvog strašnog čina kao danas. Danas taj strašan čin doslovno možemo promatrati u stvarnom vremenu, iz minute u minutu, kamere s turske strane granice uživo mogu prenositi sliku grada, a gledatelji mogu brojati crne zastave iznad njega.
Kada zadnja žuta zastava s crvenom zvijezdom nestane s horizonta, pokolj je vjerojatno već počeo. U isto vrijeme će se sastavljati prigodne izjave, o tome kako je to sve skupa jako strašno, novinari će od uredništva dobivati teme za osvrt "Zašto svijet nije reagirao?", "Kako smo dopustili da se ponovno desi takav masakr?" itd.
Ratovi su užasne stvari - oni su u konačnici uvijek proizvodi želje za ekonomskom dominacijom resursima, bilo da je riječ o teritoriju, širenju utjecaja, kontroli samih prirodnih bogatstva ili nametanju određenih političkih, društvenih, kulturalnih ili svjetonazorskih karakteristike. Ratovi mogu biti zamaskirani u razne kreativne sekundarne povode, ali primarni je uvijek ekonomska dobit. Unatoč tome, da li je bilo kada u novijoj povijesti (pa i daljoj) bilo koja zemlja napala drugu javno ističući kako to čini zbog vlastitog (ili po nečijem tuđem nalogu) ekonomskog probitka? Ne, nikada, jer i najveći agresori dovoljno su oprezni da na sve skupa stave neki "dobar povod". Što povod bolje zvuči, lakše će rat otpočeti i biti prihvaćen.
Jedan od "popularnijih" povoda u zadnje vrijeme, jer realno zvuči najblaže, je "humanitarni" rat ili "humanitarna" operacija. Tako agresori na Libiju 2011. ističu kako su zapravo sudjelovali u "humanitarnoj misiji" s ciljem spašavanja ugroženog naroda u istočnom gradu Bengazi, drugom najvećem gradu u Libiji.
U Bengaziju je buknula islamistička pobuna, jedna od onih koje su bile tako pozitivno dočekivane na Zapadu u proljeće 2011. Kaos se širio gradom. Odmah su napadnute vojarne i skladišta oružja. Za razliku od nekakve evolucije od mirne do oružane pobune, u Libiji se to desilo instant.
Krenuli su oružani napadi na pripadnike snaga sigurnosti, policiju, vladine zgrade. Bengazi postaje grad bez kontrole. Na ulicama se pojavljuju ekstremne skupine s ekstremnim idejama. Točno deset godina je prošlo otkako se desio napad na SAD i svih tih 10 godina Amerika neprestano priča i priča o nužnosti rata protiv terorizma, protiv radikalnih islamističkih skupina.
VIDEO: kompilacija američke retorike na temu terorizma
SAD tih 10 godina toliko priča o tome da su mnogi već postali pomalo skeptični. Da nije možda ta cijela priča o terorizmu malo preuveličana? Gdje je ta prijetnja? Da nije možda prijetnja prenapuhana s ciljem da se američka vojska zadrži što duže na Bliskom istoku? Da se provede jedna velika degradacija ljudskih prava nad stanovnicima SAD-a? Da im se oduzmu vrednote koje je ostatak svijeta nastojao emulirati te da ih se stavi pod jedan ogroman kolektivni nadzor s ciljem "borbe protiv terorizma"?
To su neka pitanja koja su nakon 10 godina priče o stalnoj opasnosti od terorizma polako počele izlaziti iz domene zavjere u široki diskurs. I baš tada, upravo ti teroristi na koje SAD toliko dugo upozorava, pojavljuju se gotovo niotkud, u stvarnom obliku, na ulicama do nedavno mirnog i prosperitetnog lučkog grada Bengazi - oko kojeg leže najveće libijske zalihe nafte.
Izgleda da su SAD ipak bili u pravu. Terorizam nije samo bauk, on itekako postoji i očigledno samo čeka prigodan trenutak da se transformira iz svoje "spavače faze" u aktivnu. Do sada svi već znamo kako otprilike terorist izgleda, naročito ovaj bliskoistočno-sjevernoafričkog izdanja: proganja sve neistomišljenike, koristi religiju kao sredstvo regrutacije i fanatizma, bavi se samoubilačkim i sličnim napadima i - ono što ga čini teroristom - širi teror, tj. napada bez imalo razmišljanja da li će žrtve biti vojska, civili ili bilo tko drugi. Teror je, u onom ekstremnom smislu, najradikalnija forma političkog djelovanja.
No, terorizam na Bliskom istoku posebno je postao sinonim za tu riječ, a naročito pripadnici terorističke mreže Al-Qaede i sve skupine koje su na ovaj ili onaj - dakle direktno ili samo ideološki - vezane uz istu.
Nakon 10 godina konstantne priče o opasnosti od upravo takve vrste terorizma, očekivalo bi se da je SAD ta sila koja će prva reagirati na svaku naznaku manifestacije istog. Navodno to već rade dugo vremena, po planinama Pakistana, Jemena, šumama Somalije...
Sada je taj terorizam stigao na nove obale, na obalu istočne Libije, a iznad zgrade u centru Bengazija vijori se ni više ni manje nego crna zastava Al-Qaede. To je to, vrijeme je za američku akciju, to je trenutak na koji su se ipak pripremali već jako dugo i sigurno imaju spremne razne specijalne postrojbe, od onih službenih pa sve do plaćeničkih kao što su BlackWater i slični.
Sreća da se terorizam ukazao u Libiji baš u dobrom trenutku, u trenutku kada su SAD i libijske vlasti, predvođene predsjednikom Muammarom Gaddafijem, otvorili novu stranicu bilateralnih odnosa. To je dobro, sada su partneri pa će valjda i lakše koordinirati protuterorističku akciju. Ovaj "problem" u Bengaziju vjerojatno će biti brzo riješen uz što manji broj žrtava.
Plan akcije će vjerojatno uključivati angažman libijske vojske, kao kopnene snage, i američkih vojnih zrakoplova i eventualno brodova iz kojih se može krstarećim raketama ciljati teroristička uporišta.
Povucimo sada crtu i prekinimo s ironijom.Sve ovo gore opisano, nakon pojave terorista u Bengaziju, nije se desilo. Logika nalaže da se trebalo baš tako desiti, ali nije. Zašto nije? Odgovor na to pitanje traže mnogi diljem svijeta. To je točka u kojoj se američka vanjska politika razdvojila od logike i ušla u jednu jako čudnu i opasnu fazu.
Ne samo da SAD nije koordinirao protuterorističku akciju s libijskim vlastima, već su naoružali militante u Bengaziju, uključili se u rat na njihovoj (!) strani i bombardirali su Libiju dan i noć dok nisu u potpunosti uništili njenu vojsku, ubivši pritom na tisuće nedužnih civila. Omogućili su islamističkim militantima da uđu u glavni grad, Tripoli, "pokrivajući" ih iz mora i iz zraka (a vjerojatno i specijalnim jedinicama na terenu). Kada se vrh libijske vlasti, među kojima je bio i predsjednik Gaddafi, uspio spasiti i pobjeći u grad Sirte, tamo se grad bombardirao do te mjere da je mnoge podsjetio na Staljingrad. U ruševinama grada su Gaddafija ulovili militanti i ubili ga, pred kamerama, na jedan vrlo brutalan način.
Kako je ovo moguće? Što se dogodilo? Nešto u ovoj priči očito ne štima. Kako je moguće da se SAD uključio na strani Islamista u Bengaziju? Vratimo se u te prve dane. Libijska vojska je, logično, poslana prema Bengaziju, da se obračuna s teroristima.
Slanje vojske u gradove u kojima izbijaju nemiri? Da, zvuči okrutno, ali države su okrutne, sve, i to nije neka novost. Sjeća li se netko Fergusona? (vidi: S ulica Fergusona, grada pod opsadom američke nacionalne garde: "Izveli su invaziju na naš grad, militariziranom policijom koja je stvorena od našeg poreznog novca provode nasilje nad mirnim prosvjednicima").
No, Amerika, koja vojsku šalje nakon 2 - 3 razbijena izloga povodom prosvjeda nakon što policija usred dana pogubi nenaoružanog dječaka, poručila je svijetu kako Libija šalje vojsku s ciljem istrebljenja vlastitog naroda. Kakvog sad istrebljenja naroda? Vojska će pobiti jedan cijeli grad ili? I to u jednoj Libiji gdje zapravo i postoje svega dva velika grada, Tripoli i Bengazi. Otkud takve teorije?
Libijske vlasti su jasno istaknule što namjeravaju učiniti - vratiti red i mir na ulice grada, vratiti kontrolu koju su preuzele radikalne terorističke skupine. Ali ne, ovog puta za SAD to ipak nisu bili teroristi, već "borci za slobodu i demokraciju".
Svatko tko imalo prati vijesti iz svijeta, zna na što Libija sliči danas, do koje mjere su pobjednici, američki izabranici, uveli "slobodu i demokraciju". Somalija je danas vjerojatno stabilnija od Libije.
No, poanta ove priče je ovo - SAD je pokrenuo međunarodnu koaliciju, čak i NATO, da se uključe u spašavanje jednog grada prema kojem se kreće vojska. Ta vojska nikada do tog grada nije stigla - na putu su je dočekali američki vojni zrakoplovi i kiša krstarećih raketa.
To su bili udari, strašni udari iza kojih nije ostajalo ništa, samo pustinja. Ovo što se danas naziva zračnim napadima oko Kobanija na sjeveru Sirije nije niti sjena tadašnjem vojnom angažmanu.
Sve u svemu, SAD tvrde kako su "morali spasiti grad", a onda kada su ga "spasili", odlučili su bombardirati cijelu zemlju, valjda kako bi spasili i nju.
Tri godine kasnije, danas, spasiti se treba - ovog puta zaista - grad Kobani. Kurdski grad na sjeveru Sirije, na samoj turskoj granici, koji je izdržao nekoliko tjedana opsade od strane ISIL-ovih ekstremista, da bi u konačnici ISIL-ovci upali unutra i krenuli u osvajanje grada.
Drugim riječima, tri tjedna ISIL je "sjedio" pred Kobanijem, a američki vojni zrakoplovi su tvrdili kako "nemaju dovoljno obavještajnih informacija". Sada je ISIL već u gradu. No, Kobani se još uvijek može spasiti - dovoljno je da SAD natjera svog NATO saveznika, Tursku, da otvore granicu za kurdske borce koji mogu ući s novim zalihama oružja i municije u grad.
Samo to trebaju učiniti, ništa više. Da SAD nije u stanju to riješiti? Teško za vjerovati. Kako god bilo, ili nije u stanju ili ne želi. Turski ministar vanjskih poslova, Mevlut Cavusoglu, večeras je izjavio kako "nije realno" očekivati da će Turska otvoriti koridor za Kurde prema Kobaniju. Ta izjava, ako je zadnja, ona je smrtna presuda tisućama Kurda koji su odlučili grad braniti ili nisu uspjeli doći do sigurnog teritorija.
Kako rekosmo na početku, ratovi su uvijek strašni - priče o ponekim plemenitim bitkama postoje, možda, ali priče o plemenitim ratovima, nipošto - ali ovako nešto još nismo gledali, ovakvu količinu nehumanosti.
Ti ljudi, tamo, večeras, upravo sada, vode bitku na život i smrt s najekstremnijim teroristima - zar ćemo zaista biti prisiljeni gledati kako ih se pušta da umiru? Znajući da im je spas na jednu političku odluku daleko? Zar je toliko teško bar na trenutak, ako ništa drugo onda radi sebičnog i licemjernog stvaranja imidža pred očima svijeta, zaboraviti na surovu neljudsku politiku i dati priliku tim ljudima da, barem, izvuku živu glavu iz tog pakla?
Ta okrutnost baš u Kobaniju poprima jednu sasvim novu dimenziju, ne zato što je nova - to je samo jedna okrutnost u nizu - već zato što je ovog puta moramo gledati tako drsko u lice, iz takve blizine, uz toliko predznanja i shvaćanja tragičnosti ove situacije.
Kobani ipak još nije pao, a dok nije pao, još ima nade, koliko god ona mala bila.
Vezano uz temu:
- Razbijanje Rojava revolucije: ideali jednakosti, radničke samouprave i direktne demokracije upravo se guše u krvi i genocidu od strane fanatičnog fašizma pred očima cijelog svijeta i međunarodne ljevice koja to mirno promatra
- Minute do genocida: Pad grada Kobani biti će nezamislivi gubitak koji nadilazi stratešku važnost - biti će to krvavo gušenje jedne napredne ideje i ogromna sramota za svijet koji to upravo dopušta
Bilo je u povijesti gradova koji su se žrtvovali u ime politike, povijest je prepuna takvih zločina, ali nikada u povijesti nismo bili svjedoci jednog takvog strašnog čina kao danas. Danas taj strašan čin doslovno možemo promatrati u stvarnom vremenu, iz minute u minutu, kamere s turske strane granice uživo mogu prenositi sliku grada, a gledatelji mogu brojati crne zastave iznad njega.
Kada zadnja žuta zastava s crvenom zvijezdom nestane s horizonta, pokolj je vjerojatno već počeo. U isto vrijeme će se sastavljati prigodne izjave, o tome kako je to sve skupa jako strašno, novinari će od uredništva dobivati teme za osvrt "Zašto svijet nije reagirao?", "Kako smo dopustili da se ponovno desi takav masakr?" itd.
Ratovi su užasne stvari - oni su u konačnici uvijek proizvodi želje za ekonomskom dominacijom resursima, bilo da je riječ o teritoriju, širenju utjecaja, kontroli samih prirodnih bogatstva ili nametanju određenih političkih, društvenih, kulturalnih ili svjetonazorskih karakteristike. Ratovi mogu biti zamaskirani u razne kreativne sekundarne povode, ali primarni je uvijek ekonomska dobit. Unatoč tome, da li je bilo kada u novijoj povijesti (pa i daljoj) bilo koja zemlja napala drugu javno ističući kako to čini zbog vlastitog (ili po nečijem tuđem nalogu) ekonomskog probitka? Ne, nikada, jer i najveći agresori dovoljno su oprezni da na sve skupa stave neki "dobar povod". Što povod bolje zvuči, lakše će rat otpočeti i biti prihvaćen.
Jedan od "popularnijih" povoda u zadnje vrijeme, jer realno zvuči najblaže, je "humanitarni" rat ili "humanitarna" operacija. Tako agresori na Libiju 2011. ističu kako su zapravo sudjelovali u "humanitarnoj misiji" s ciljem spašavanja ugroženog naroda u istočnom gradu Bengazi, drugom najvećem gradu u Libiji.
U Bengaziju je buknula islamistička pobuna, jedna od onih koje su bile tako pozitivno dočekivane na Zapadu u proljeće 2011. Kaos se širio gradom. Odmah su napadnute vojarne i skladišta oružja. Za razliku od nekakve evolucije od mirne do oružane pobune, u Libiji se to desilo instant.
Krenuli su oružani napadi na pripadnike snaga sigurnosti, policiju, vladine zgrade. Bengazi postaje grad bez kontrole. Na ulicama se pojavljuju ekstremne skupine s ekstremnim idejama. Točno deset godina je prošlo otkako se desio napad na SAD i svih tih 10 godina Amerika neprestano priča i priča o nužnosti rata protiv terorizma, protiv radikalnih islamističkih skupina.
VIDEO: kompilacija američke retorike na temu terorizma
SAD tih 10 godina toliko priča o tome da su mnogi već postali pomalo skeptični. Da nije možda ta cijela priča o terorizmu malo preuveličana? Gdje je ta prijetnja? Da nije možda prijetnja prenapuhana s ciljem da se američka vojska zadrži što duže na Bliskom istoku? Da se provede jedna velika degradacija ljudskih prava nad stanovnicima SAD-a? Da im se oduzmu vrednote koje je ostatak svijeta nastojao emulirati te da ih se stavi pod jedan ogroman kolektivni nadzor s ciljem "borbe protiv terorizma"?
To su neka pitanja koja su nakon 10 godina priče o stalnoj opasnosti od terorizma polako počele izlaziti iz domene zavjere u široki diskurs. I baš tada, upravo ti teroristi na koje SAD toliko dugo upozorava, pojavljuju se gotovo niotkud, u stvarnom obliku, na ulicama do nedavno mirnog i prosperitetnog lučkog grada Bengazi - oko kojeg leže najveće libijske zalihe nafte.
Izgleda da su SAD ipak bili u pravu. Terorizam nije samo bauk, on itekako postoji i očigledno samo čeka prigodan trenutak da se transformira iz svoje "spavače faze" u aktivnu. Do sada svi već znamo kako otprilike terorist izgleda, naročito ovaj bliskoistočno-sjevernoafričkog izdanja: proganja sve neistomišljenike, koristi religiju kao sredstvo regrutacije i fanatizma, bavi se samoubilačkim i sličnim napadima i - ono što ga čini teroristom - širi teror, tj. napada bez imalo razmišljanja da li će žrtve biti vojska, civili ili bilo tko drugi. Teror je, u onom ekstremnom smislu, najradikalnija forma političkog djelovanja.
No, terorizam na Bliskom istoku posebno je postao sinonim za tu riječ, a naročito pripadnici terorističke mreže Al-Qaede i sve skupine koje su na ovaj ili onaj - dakle direktno ili samo ideološki - vezane uz istu.
Nakon 10 godina konstantne priče o opasnosti od upravo takve vrste terorizma, očekivalo bi se da je SAD ta sila koja će prva reagirati na svaku naznaku manifestacije istog. Navodno to već rade dugo vremena, po planinama Pakistana, Jemena, šumama Somalije...
Sada je taj terorizam stigao na nove obale, na obalu istočne Libije, a iznad zgrade u centru Bengazija vijori se ni više ni manje nego crna zastava Al-Qaede. To je to, vrijeme je za američku akciju, to je trenutak na koji su se ipak pripremali već jako dugo i sigurno imaju spremne razne specijalne postrojbe, od onih službenih pa sve do plaćeničkih kao što su BlackWater i slični.
Sreća da se terorizam ukazao u Libiji baš u dobrom trenutku, u trenutku kada su SAD i libijske vlasti, predvođene predsjednikom Muammarom Gaddafijem, otvorili novu stranicu bilateralnih odnosa. To je dobro, sada su partneri pa će valjda i lakše koordinirati protuterorističku akciju. Ovaj "problem" u Bengaziju vjerojatno će biti brzo riješen uz što manji broj žrtava.
Plan akcije će vjerojatno uključivati angažman libijske vojske, kao kopnene snage, i američkih vojnih zrakoplova i eventualno brodova iz kojih se može krstarećim raketama ciljati teroristička uporišta.
Povucimo sada crtu i prekinimo s ironijom.Sve ovo gore opisano, nakon pojave terorista u Bengaziju, nije se desilo. Logika nalaže da se trebalo baš tako desiti, ali nije. Zašto nije? Odgovor na to pitanje traže mnogi diljem svijeta. To je točka u kojoj se američka vanjska politika razdvojila od logike i ušla u jednu jako čudnu i opasnu fazu.
Ne samo da SAD nije koordinirao protuterorističku akciju s libijskim vlastima, već su naoružali militante u Bengaziju, uključili se u rat na njihovoj (!) strani i bombardirali su Libiju dan i noć dok nisu u potpunosti uništili njenu vojsku, ubivši pritom na tisuće nedužnih civila. Omogućili su islamističkim militantima da uđu u glavni grad, Tripoli, "pokrivajući" ih iz mora i iz zraka (a vjerojatno i specijalnim jedinicama na terenu). Kada se vrh libijske vlasti, među kojima je bio i predsjednik Gaddafi, uspio spasiti i pobjeći u grad Sirte, tamo se grad bombardirao do te mjere da je mnoge podsjetio na Staljingrad. U ruševinama grada su Gaddafija ulovili militanti i ubili ga, pred kamerama, na jedan vrlo brutalan način.
Kako je ovo moguće? Što se dogodilo? Nešto u ovoj priči očito ne štima. Kako je moguće da se SAD uključio na strani Islamista u Bengaziju? Vratimo se u te prve dane. Libijska vojska je, logično, poslana prema Bengaziju, da se obračuna s teroristima.
Slanje vojske u gradove u kojima izbijaju nemiri? Da, zvuči okrutno, ali države su okrutne, sve, i to nije neka novost. Sjeća li se netko Fergusona? (vidi: S ulica Fergusona, grada pod opsadom američke nacionalne garde: "Izveli su invaziju na naš grad, militariziranom policijom koja je stvorena od našeg poreznog novca provode nasilje nad mirnim prosvjednicima").
No, Amerika, koja vojsku šalje nakon 2 - 3 razbijena izloga povodom prosvjeda nakon što policija usred dana pogubi nenaoružanog dječaka, poručila je svijetu kako Libija šalje vojsku s ciljem istrebljenja vlastitog naroda. Kakvog sad istrebljenja naroda? Vojska će pobiti jedan cijeli grad ili? I to u jednoj Libiji gdje zapravo i postoje svega dva velika grada, Tripoli i Bengazi. Otkud takve teorije?
Libijske vlasti su jasno istaknule što namjeravaju učiniti - vratiti red i mir na ulice grada, vratiti kontrolu koju su preuzele radikalne terorističke skupine. Ali ne, ovog puta za SAD to ipak nisu bili teroristi, već "borci za slobodu i demokraciju".
Svatko tko imalo prati vijesti iz svijeta, zna na što Libija sliči danas, do koje mjere su pobjednici, američki izabranici, uveli "slobodu i demokraciju". Somalija je danas vjerojatno stabilnija od Libije.
No, poanta ove priče je ovo - SAD je pokrenuo međunarodnu koaliciju, čak i NATO, da se uključe u spašavanje jednog grada prema kojem se kreće vojska. Ta vojska nikada do tog grada nije stigla - na putu su je dočekali američki vojni zrakoplovi i kiša krstarećih raketa.
To su bili udari, strašni udari iza kojih nije ostajalo ništa, samo pustinja. Ovo što se danas naziva zračnim napadima oko Kobanija na sjeveru Sirije nije niti sjena tadašnjem vojnom angažmanu.
Sve u svemu, SAD tvrde kako su "morali spasiti grad", a onda kada su ga "spasili", odlučili su bombardirati cijelu zemlju, valjda kako bi spasili i nju.
Tri godine kasnije, danas, spasiti se treba - ovog puta zaista - grad Kobani. Kurdski grad na sjeveru Sirije, na samoj turskoj granici, koji je izdržao nekoliko tjedana opsade od strane ISIL-ovih ekstremista, da bi u konačnici ISIL-ovci upali unutra i krenuli u osvajanje grada.
Drugim riječima, tri tjedna ISIL je "sjedio" pred Kobanijem, a američki vojni zrakoplovi su tvrdili kako "nemaju dovoljno obavještajnih informacija". Sada je ISIL već u gradu. No, Kobani se još uvijek može spasiti - dovoljno je da SAD natjera svog NATO saveznika, Tursku, da otvore granicu za kurdske borce koji mogu ući s novim zalihama oružja i municije u grad.
Samo to trebaju učiniti, ništa više. Da SAD nije u stanju to riješiti? Teško za vjerovati. Kako god bilo, ili nije u stanju ili ne želi. Turski ministar vanjskih poslova, Mevlut Cavusoglu, večeras je izjavio kako "nije realno" očekivati da će Turska otvoriti koridor za Kurde prema Kobaniju. Ta izjava, ako je zadnja, ona je smrtna presuda tisućama Kurda koji su odlučili grad braniti ili nisu uspjeli doći do sigurnog teritorija.
Kako rekosmo na početku, ratovi su uvijek strašni - priče o ponekim plemenitim bitkama postoje, možda, ali priče o plemenitim ratovima, nipošto - ali ovako nešto još nismo gledali, ovakvu količinu nehumanosti.
Ti ljudi, tamo, večeras, upravo sada, vode bitku na život i smrt s najekstremnijim teroristima - zar ćemo zaista biti prisiljeni gledati kako ih se pušta da umiru? Znajući da im je spas na jednu političku odluku daleko? Zar je toliko teško bar na trenutak, ako ništa drugo onda radi sebičnog i licemjernog stvaranja imidža pred očima svijeta, zaboraviti na surovu neljudsku politiku i dati priliku tim ljudima da, barem, izvuku živu glavu iz tog pakla?
Ta okrutnost baš u Kobaniju poprima jednu sasvim novu dimenziju, ne zato što je nova - to je samo jedna okrutnost u nizu - već zato što je ovog puta moramo gledati tako drsko u lice, iz takve blizine, uz toliko predznanja i shvaćanja tragičnosti ove situacije.
Kobani ipak još nije pao, a dok nije pao, još ima nade, koliko god ona mala bila.
Vezano uz temu:
- Razbijanje Rojava revolucije: ideali jednakosti, radničke samouprave i direktne demokracije upravo se guše u krvi i genocidu od strane fanatičnog fašizma pred očima cijelog svijeta i međunarodne ljevice koja to mirno promatra
- Minute do genocida: Pad grada Kobani biti će nezamislivi gubitak koji nadilazi stratešku važnost - biti će to krvavo gušenje jedne napredne ideje i ogromna sramota za svijet koji to upravo dopušta
