Od cinizma do bijesa

Danas ili sutra saznajemo dan izbora za Sabor, to znači i za Vladu koja će nas voditi sljedeću godinu ili možda i sve četiri. Trebali smo se do sada naviknuti da ne očekujemo puno od izbora, previše je primjera kako je to sve jedna samo velika šara laža, igra, iskazivanje vlastite važnosti pa iako i na mjesec dana, biti na listi, kandidat, ne zvuči loše, nimalo. Iza toga je želja za uspjehom još većim, biti izabran, ući u Sabor. Taština tu radi dosta, mala smo zemlja, biti u parlamentu podiže vam rejting koliko god ljudi pljuvali po političarima.

"Vidi ga, on je saborski zastupnik, ima sve te privilegije i dobru plaću, a ti? Što si ti? Tko si ti?", izmišljen je, no ne i nemoguć pogled na sigurnost, položaj, ugled, sve ono što nikako da stiže decenijama, a sada bi moglo za nekoliko tjedana. Izbori su lutrija, ne zato što slučajnost igra važnu ulogu. Naprotiv, ona je smanjena koliko god je moguće, nego zato što je osjećaj isti kao kada kupimo srećku, ispunimo 7/15 ili kako god se zove, kladionica je možda danas bolji primjer.

Puno toga ima u tom osjećaju da se natječem, pa me pitaju, ja odgovaram, uz malo sreće i po novinama sam, portalima, radiju, TV. Moramo valjda proći tu ispraznost formiranja zakonodavnog tijela, dio je tog odrastanja, no ne i jamac da će odrastanje uspjeti, kao što nas i život uči. Odrastanje je sazrijevanje, učenje o sebi i drugima, prihvaćanje odgovornosti za svoje odluke, izbore. Zvuči prilično daleko od bilo kakve usporedbe s politikom kakva je oko nas. Prihvaćanje odgovornosti? Gorki osmijeh, cinična primjedba, odmahivanje rukom, ako ne i psovka, bijes, ljutnja.

Tu postaje zanimljivo. Koliki je put od cinizma do bijesa? Koliko traje pomak od odmahivanja do uključivanja? Lobiram li ja to, za akciju, trebao bih, zar ne? Za kakvu akciju? Tko uopće zna kakve će nam akcije nužne biti u dolazećim mjesecima, godinama? Znaju znanstvenici, za početak njih blizu 500 koji su potpisali peticiju oko nužnosti odgovaranja na sve ono što nam klimatske promjene ukazuju. Znanstvenici su možda puku dosadni, nerazumljivi, apolitični - ako ikakva generalizacija ima smisla, no definitivno nisu glupi niti apatični. Oni jesu jedan od življih dijelova kolektivnog mozga naše planete, što je dovoljno da ih u Hrvatskoj čini nepoželjnima. Pamet, znanje, razmišljanje, striktno poštivanje procedura, i univerzalnost, sve to zajedno? Zvuči kao anti-definicija današnje Hrvatske. Tako ne mora biti, na što nam jasno ukazuje brojka od nekoliko stotina znanstvenica/ka koji su svoj ugled stavili na dotični zahtjev odgovornima.

Imamo dakle ljude koji znaju što nam dolazi, znaju da je prijetnja velika, nazivamo ju klimatske promjene i dio problema je u tom nazivu. Klima ne zvuči ozbiljno, ona je neuhvatljiva, teško je poveziva s moć, novac, bogatstvo, politika koja sve to troje povezuje. Dakle, imamo ljude koji znaju da nam Zemlja šalje signale da nam način života ne valja, oni te signale jasno očitavaju i razumiju ih te – prosljeđuju dalje. Tu je pravi problem, jer odgovornih – nema. Kod nas se institucije percipiraju kao otjelotvorenje državnosti, povijesti, ugleda, ponosa, pa i uhljebljivanja, no nikako ne i odgovornosti. Nema odgovornosti jer smeta, kvari gore opisanu igru pretvaranja da nam je stalo, da znamo, da želimo bolje, igru šarenih laži. Odgovornosti nema, licemjerja ima, podržimo sve zeleno, zaplješćimo hitnim mjerama, alternativnim izvorima, visokim tehnologijama i na miru se vratimo, sadašnjosti, novcu, nafti, zagađivanju zraka, provjerenim tokenima.

Tako zastrašujuće vidljiv i opasan kanjon između znanosti i vlasti nas dolazi glave, no ne još u mjeri u kojoj ćemo to osjetiti i slediti se od toga. On, taj rascjep, ponor, je veliki putokaz onima najbistrijima, genijalnima, da im ovdje nije mjesto, hvala Bogu pa je i sam premijer to lijepo rekao profesoru Đikiću, sva vrata za odlazak su i njemu i njima otvorena.

Ne radi se o klimatskim promjenama, treba to jasno reći, kao što niti ljudi od Covida 19 ne umiru od simptoma, njih vidimo, ali oni su posljedica , ne uzrok. Klimatske promjene su samo oblik u kojem nam poruka stiže, nikako dobar oblik jer smo kao ljudi komotni i ne uzimamo ih ozbiljno, dok one jesu i tek će biti strašne. Toplotni udari, neočekivane hladnoće, brze izmjene jednoga s drugim, suše, podizanje razine mora, oslobađanje virusa iz otopljenog leda, iskrčenih šuma, nedostatak pitke vode, kisika, pješčane oluje, to je samo početak svega onoga što nam dolazi.

To stiže i sve je bliže, a mi smo najpametniji i odlučili smo ignorirati, sprdati se s time, s Gretom, sa znanstvenicima, s idejom da je jako dobro za sve nas kada avioni ne lete. "Nije dobro za ekonomiju!" stiže vika odasvuda i zbunjuje nas. To može jer nam baš nije jasno da smo mi iznad ekonomije, mi ljudi, živa bića, život. Ekonomija je način uređivanja naših zadovoljavanja potreba i loša je u svakom svom obliku koji šteti i prijeti životu.

Vratimo se na Sabor, novi, budući. Koliko će ljudi tamo uopće imati pojma o svim ovim stvarima? Koliko će imati sposobnost učiti o njima? Koliko će imati ikakav osjećaj odgovornosti? Izbjeći ću zamku pišući olako – to o nama ovisi. Efektna poanta s nimalo učinka. Niti će se izlaznost povećati, niti će se model biranja promijeniti, ako išta možemo biti sigurni je da se ništa na bolje neće promijeniti. Niti su poruke, naučene lekcije pandemije, moguća tema u kampanji, niti će klimatske promjene biti spomenute osim uzgred, ako. Sve će biti po starom, nešto ćemo isluženih političara otpremiti u zaborav, malo ćemo obnoviti sastav 'najvišeg predstavničkog tijela' s novim licima, neupućenim, ograničenim, stranačkim pijunima.

Nažalost bit će tu i tamo kvalitetnih pojedinaca, na njih ćemo se referirati ne želeći sebi priznati da iznimka potvrđuje pravilo. Sve po starome. Osim što nije. HDZ je svašta, no nije politički nepragmatična stranka. Oni znaju da dolazi uskoro nešto za što je kaos epitet. Dolazi crnilo kakvo nismo vidjeli i glasovi se moraju hvatati sada ili nikada.

Količina ekonomskog udara na našu svakodnevicu bit će zasjenjena novim načinima post-pandemijskog življenja, intenzivnim udarima ekstremne klime, poremećenim ispadima nedoraslih lidera po Svijetu. Kaos je lijepa budućnost u usporedbi s onim što dolazi, već na jesen, i trajat će. Nije to ni prijetnja niti zastrašivanje, to je prijevod onoga što nam znanstvenici poručuju već godinama.

Dilema uopće nije HDZ ili SDP ili Škoro, to je toliko irelevantno da nije ni u vidnom polju. Dilema zapravo uopće ne postoji. Postoji samo izbor, želim li da nas u teškim vremenima vode odgovorni, pametni, drugačiji od dosadašnjih, ljudi ili ne želim. Vrlo lako. Da ili ne? Referendum.

h-alter