PREDSJEDNICA Kolinda Grabar Kitarović uskoro će napuniti dvije godine otkad je izabrana za šeficu države. Krenemo li od obećanja koje je davala u izbornoj kampanji, a nakon što je i formalno, u veljači 2015. godine, preuzela dužnost šefice države, kad se podvuče crta pod njezin dosadašnji rad, jasno je kako su njezina obećanja bila tek pusta politička tlapnja. Do danas je ispunila samo jedno obećanje - sredstva koja su joj iz proračuna vraćena za izbornu kampanju donirala je nevladinim udrugama, a ni to nije bilo prošlo glatko jer su joj kritičari prigovarali da je izbjegla platiti porez tako što je novac isplaćivan s HDZ-ovog računa.
Nezaustavljiva silazna putanja
Od osnutka države do mandata Kolinde Grabar Kitarović, predsjednici su, u pravilu, uživali najveću anketnu popularnost među biračima, ali se s njezinim mandatom i to promijenilo. Kolinda Grabar Kitarović pala je ispod 15 posto podrške u mjerenjima pozitivnog doživljaja hrvatskih političara. Puk svoje simpatije sad poklanja premijeru Andreju Plenkoviću premda se ni on ne može pohvaliti s potporom višom od 30 posto, ali kad se uzme u obzir opći prezir prema političarima, njegovi rezultati su relativno dobri. Anketna popularnost nije krajnje mjerilo za stvarnu popularnost nekog političara u narodu - pokazalo se to najbolje na primjeru bivšeg predsjednika Ive Josipovića, ali ipak ukazuje na trendove. Kolinda Grabar Kitarović nije glas naroda i u nezaustavljivoj je silaznoj putanji, a samo čudo može spasiti njezinu reputaciju.
Jedan od razloga zbog kojega je ona izgubila politički autoritet i prije nego ga je uspjela izgraditi, krije se u ovisničkom odnosu predsjednice prema HDZ-u i pratećem dolasku na scenu mladog i odmjerenog Plenkovića, s kojim su brzo zaboravljene bahatost Zorana Milanovića i destruktivnost Tomislava Karamarka. Oštre kritike i udari prema Banskim dvorima, koje je poduzimala dok je na vlasti bio Milanović, otupjeli su s dolaskom na vlast vlade HDZ-a i Mosta, koju je vodio Tihomir Orešković. Ali, s dolaskom umjerenog Andreja Plenkovića, predsjednica se posve povukla na rezervnu poziciju i definitivno pretvorila ulogu šefice države u političku ukrasnu biljku, u fikus, koji donosi više štete nego koristi.
Pantovčak ne garantira ravnotežu moći, sve je u rukama središnjice HDZ-a
Njezin ured je skup, iznosi 38,6 milijuna kuna, a iako nas Ured predsjednice košta dva milijuna manje nego nas je koštao u mandatu Ive Josipovića, to je i dalje previsoka cijena za političku instituciju koja je u ovom obliku i sadržaju postala posve besmislena. Prvo je Ivo Josipović degradirao funkciju predsjednika i njegovu ulogu u društvu, bavio se više spletkama i neproduktivnim igrama moći nego što je mario za opću dobrobit, a vrhunac iskaza njegove sebičnosti bio je izborni program u kojemu je sve što je nudio bila promjena Ustava i pokušaj da poveća predsjedničke ovlasti. Već tada se i iz redova HDZ-a i iz redova SDP-a moglo čuti kako bi bilo najbolje da se predsjedničke ovlasti smanje na posve protokolarne, da se predsjednike više ne bira na neposrednim izborima nego u Hrvatskom saboru, a Hrvatska promijeni ustav i iskorači u čisti parlamentarni sustav.
Činilo se kako je to ipak pogrešan put za Hrvatsku jer se u mandatu Stipe Mesića u nekoliko navrata pokazalo kako je važna ravnoteža moći i da ona ne smije, u uvjetima naše disfunkcionalne demokracije, biti koncentrirana samo u rukama predsjednika Vlade RH. Kolinda Grabar Kitarović dobila je priliku da popravi loš dojam koji je o dužnosti i potrebi postojanja šefa države ostavio njezin prethodnik Ivo Josipović.
Međutim, ona tu priliku nije iskoristila. Štoviše, u njezinom se mandatu dokazalo se da ravnoteža moći nije zagarantirana samim time što bitne izvršne ovlasti dijele premijer i predsjednica. Zahvaljujući njezinoj čvrstoj vezanosti za HDZ i njihove stranačke interese, Kolinda Grabar Kitarović svu svoju moć transferirala je stranci, odnosno premijeru Andreju Plenkoviću. Ravnoteže moći nema, sva je moć u rukama HDZ-a i njihovog vodstva.
Preskupo je i više nema smisla plaćati ured na Pantovačku
Pa kad je već tako, a i nema nade da će Kolinda Grabar Kitarović iz HDZ-ove predstavnice na Pantovčaku evoluirati u socijalno osviještenu predsjednicu svih hrvatskih građana, onda bi bilo najbolje da sljedeću predsjednicu ili predsjednika Hrvatske bira Sabor i da ta osoba svoj ured ima u parlamentu te da njezin rad bude čvrsto vezan za parlament.
Pogotovo sad kad je jasno da ni HDZ ni SDP više neće moći samostalno vladati bez neke treće opcije, a to znači da će ipak morati pristajati na značajne kompromise što je uvijek dobro za razvoj demokracije. To znači i da bi se oko izbora predsjednice /predsjednika morao postići parlamentarni konsenzus, a to bi onda izabranu osobu primoralo da vodi računa više o općem interesu nego o svojim uskim ili pak isključivo stranačkim interesima.
Da smo je izabrali u Hrvatskom saboru, predsjednica bi morala objasniti na temelju čega je zaključila da Kanada kao jedna od u prirodnim resursima najbogatijih zemalja svijeta, nema prirodnih resursa i vjerojatno bi se morala bolje pripremati kad nas predstavlja po svijetu. Da smo je izabrali u Saboru ne bi ni imala priliku obećanjem o uredu za mlade stvoriti lažni dojam kako joj je stalo do mladih i da će se boriti za njihova prava. Da smo je izabrali u Saboru vjerojatno ne bi pozdravljala povećanje svoje plaće za 2.000 kuna i rast političkih plaća, među kojima su i plaće njezinih savjetnika, jer ne bi ni imala plaću koja može rasti 2.000 kuna.
Predsjednike države u parlamentu bira većina europskih demokracija, jeftiniji su za održavanje i uglavnom imaju neke vanjskopolitičke ovlasti i ponešto ovlasti važnih za nacionalnu sigurnost, ali te ovlasti nisu presudne za funkcioniranje sustava i najvažnijim biva ugled - u zemlji i svijetu - osobe koja obavlja predsjedničku dužnost.
Nema, nakon 25 godina postojanja Republike Hrvatske, više nijednog relevantnog razloga da predsjednike biramo neposredno i da plaćamo svitu savjetnika i preskupi ured na Pantovčaku.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
index
Nezaustavljiva silazna putanja
Od osnutka države do mandata Kolinde Grabar Kitarović, predsjednici su, u pravilu, uživali najveću anketnu popularnost među biračima, ali se s njezinim mandatom i to promijenilo. Kolinda Grabar Kitarović pala je ispod 15 posto podrške u mjerenjima pozitivnog doživljaja hrvatskih političara. Puk svoje simpatije sad poklanja premijeru Andreju Plenkoviću premda se ni on ne može pohvaliti s potporom višom od 30 posto, ali kad se uzme u obzir opći prezir prema političarima, njegovi rezultati su relativno dobri. Anketna popularnost nije krajnje mjerilo za stvarnu popularnost nekog političara u narodu - pokazalo se to najbolje na primjeru bivšeg predsjednika Ive Josipovića, ali ipak ukazuje na trendove. Kolinda Grabar Kitarović nije glas naroda i u nezaustavljivoj je silaznoj putanji, a samo čudo može spasiti njezinu reputaciju.
Jedan od razloga zbog kojega je ona izgubila politički autoritet i prije nego ga je uspjela izgraditi, krije se u ovisničkom odnosu predsjednice prema HDZ-u i pratećem dolasku na scenu mladog i odmjerenog Plenkovića, s kojim su brzo zaboravljene bahatost Zorana Milanovića i destruktivnost Tomislava Karamarka. Oštre kritike i udari prema Banskim dvorima, koje je poduzimala dok je na vlasti bio Milanović, otupjeli su s dolaskom na vlast vlade HDZ-a i Mosta, koju je vodio Tihomir Orešković. Ali, s dolaskom umjerenog Andreja Plenkovića, predsjednica se posve povukla na rezervnu poziciju i definitivno pretvorila ulogu šefice države u političku ukrasnu biljku, u fikus, koji donosi više štete nego koristi.
Pantovčak ne garantira ravnotežu moći, sve je u rukama središnjice HDZ-a
Njezin ured je skup, iznosi 38,6 milijuna kuna, a iako nas Ured predsjednice košta dva milijuna manje nego nas je koštao u mandatu Ive Josipovića, to je i dalje previsoka cijena za političku instituciju koja je u ovom obliku i sadržaju postala posve besmislena. Prvo je Ivo Josipović degradirao funkciju predsjednika i njegovu ulogu u društvu, bavio se više spletkama i neproduktivnim igrama moći nego što je mario za opću dobrobit, a vrhunac iskaza njegove sebičnosti bio je izborni program u kojemu je sve što je nudio bila promjena Ustava i pokušaj da poveća predsjedničke ovlasti. Već tada se i iz redova HDZ-a i iz redova SDP-a moglo čuti kako bi bilo najbolje da se predsjedničke ovlasti smanje na posve protokolarne, da se predsjednike više ne bira na neposrednim izborima nego u Hrvatskom saboru, a Hrvatska promijeni ustav i iskorači u čisti parlamentarni sustav.
Činilo se kako je to ipak pogrešan put za Hrvatsku jer se u mandatu Stipe Mesića u nekoliko navrata pokazalo kako je važna ravnoteža moći i da ona ne smije, u uvjetima naše disfunkcionalne demokracije, biti koncentrirana samo u rukama predsjednika Vlade RH. Kolinda Grabar Kitarović dobila je priliku da popravi loš dojam koji je o dužnosti i potrebi postojanja šefa države ostavio njezin prethodnik Ivo Josipović.
Međutim, ona tu priliku nije iskoristila. Štoviše, u njezinom se mandatu dokazalo se da ravnoteža moći nije zagarantirana samim time što bitne izvršne ovlasti dijele premijer i predsjednica. Zahvaljujući njezinoj čvrstoj vezanosti za HDZ i njihove stranačke interese, Kolinda Grabar Kitarović svu svoju moć transferirala je stranci, odnosno premijeru Andreju Plenkoviću. Ravnoteže moći nema, sva je moć u rukama HDZ-a i njihovog vodstva.
Preskupo je i više nema smisla plaćati ured na Pantovačku
Pa kad je već tako, a i nema nade da će Kolinda Grabar Kitarović iz HDZ-ove predstavnice na Pantovčaku evoluirati u socijalno osviještenu predsjednicu svih hrvatskih građana, onda bi bilo najbolje da sljedeću predsjednicu ili predsjednika Hrvatske bira Sabor i da ta osoba svoj ured ima u parlamentu te da njezin rad bude čvrsto vezan za parlament.
Pogotovo sad kad je jasno da ni HDZ ni SDP više neće moći samostalno vladati bez neke treće opcije, a to znači da će ipak morati pristajati na značajne kompromise što je uvijek dobro za razvoj demokracije. To znači i da bi se oko izbora predsjednice /predsjednika morao postići parlamentarni konsenzus, a to bi onda izabranu osobu primoralo da vodi računa više o općem interesu nego o svojim uskim ili pak isključivo stranačkim interesima.
Da smo je izabrali u Hrvatskom saboru, predsjednica bi morala objasniti na temelju čega je zaključila da Kanada kao jedna od u prirodnim resursima najbogatijih zemalja svijeta, nema prirodnih resursa i vjerojatno bi se morala bolje pripremati kad nas predstavlja po svijetu. Da smo je izabrali u Saboru ne bi ni imala priliku obećanjem o uredu za mlade stvoriti lažni dojam kako joj je stalo do mladih i da će se boriti za njihova prava. Da smo je izabrali u Saboru vjerojatno ne bi pozdravljala povećanje svoje plaće za 2.000 kuna i rast političkih plaća, među kojima su i plaće njezinih savjetnika, jer ne bi ni imala plaću koja može rasti 2.000 kuna.
Predsjednike države u parlamentu bira većina europskih demokracija, jeftiniji su za održavanje i uglavnom imaju neke vanjskopolitičke ovlasti i ponešto ovlasti važnih za nacionalnu sigurnost, ali te ovlasti nisu presudne za funkcioniranje sustava i najvažnijim biva ugled - u zemlji i svijetu - osobe koja obavlja predsjedničku dužnost.
Nema, nakon 25 godina postojanja Republike Hrvatske, više nijednog relevantnog razloga da predsjednike biramo neposredno i da plaćamo svitu savjetnika i preskupi ured na Pantovčaku.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
index
