Od ustanka do osvete: Ljudi koji su prezirali smrt

Kada se Milovan Đilas sa skupinom od pedeset boraca probio iz obruča na Sutjesci u Vrhovni štab je banuo u opancima, poderan, ali s puškom u ruci. Divizije pod Titovim zapovjedništvom prve su se probile iz obruča i sredinom lipnja odmaknule od neprijatelja dovoljno da mogu odahnuti. Za to vrijeme zaštitnica je prolazila kroz kalvariju. Prilikom spašavanja preostalih ranjenika na Zelengori 3. dalmatinska divizija izgubila je gotovo polovicu boraca, zajedno sa zapovjednikom Savom Kovačevićem, a 7. divizija bila je gotovo potpuno uništena. Među snagama koje su se posljednje našle u obruču bio je i Đilas, tada jedan od ljudi iz Titovog najbližeg kruga. U trenucima očaja predlagao je drugovima kolektivno samoubojstvo, „a u trenucima halucinacije tvrdio da je vidio Krista“. Kasnije je zapisao: „Sa stjenovitog gorskog masiva i na klizav kameni put valjale su se krpe magle i pljuskovi. Tek kada smo susreli prve pastire shvatili smo koliko smo neljudski mršavi, iscrpljeni i odrpani – samo je još naše oružje bilo vrijedno čovjeka.“

Đilasova kalvarija

Povijest partizanskog pokreta slovenski povjesničar i akademik Jože Pirjevec započinje travanjskim ratom 1941., a završava svibanjskim likvidacijama kvislinga 1945. godine: rat je zatvorio krug od željezničkog tunela kod Graza, otkuda je Hitler nadgledao napad na Jugoslaviju, do nedalekog Bleiburškog polja. Povijest se kretala od „uskrsnuća“ Pavelićeve države na Veliki petak, dan Kristove smrti, do rođenja Titove države na istom tom prostoru NDH godinu dana kasnije. Od komadanja Jugoslavije u Berlinu, Rimu, Budimpešti i Sofiji, do prvog i drugog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću i Jajcu. U geografskom smislu zahvaćen je prostor od Julijske krajine do Vardarske Makedonije, od Fruške gore do Visa. U ideološkom smislu od nacizma, fašizma, klerofašizma i rojalizma, do kršćanskog socijalizma, liberalizma, komunizma i staljinizma.

Unutar tog kronološkog, geografskog, međunarodno-pravnog, simboličkog i ideološkog prostora, nalazila se povijesna pozornica stotina partizanskih vođa: Tita, Kardelja, Rankovića, Dedijera, Kidriča, Končara, Pijade, Ive Lole Ribara, Koče Popovića, Rodoljuba Čolakovića, Arse Jovanovića, Vladimira Velebita, Sretena Žujovića, Peke Dapčevića, Koste Nađa, Vicka Krstulovića, Nazora, Hebranga, Rukavine, Bakarića, Kocbeka, Tempa… Među njima – ne samo jednog od njih nego jednog među prvima – i Milovana Đilasa čija je kalvarija tokom bitke na Sutjesci reflektirala samoubojstvo Židova na Masadi, drugo ukazanje Krista i crnogorsko ratničko čojstvo. Izvana, na Đilasu su bile vidljive posljedice najtežeg iskušenja u partizanskom ratu. Iznutra, odvijala se borba raznih kulturoloških i ideoloških vizija.

U geografskom smislu zahvaćen je prostor od Julijske krajine do Vardarske Makedonije, od Fruške gore do Visa. U ideološkom smislu od nacizma, fašizma, klerofašizma i rojalizma, do kršćanskog socijalizma, liberalizma, komunizma i staljinizma

Kontroverze i fenomeni

Partizani Jožeta Pirjeveca imaju nekoliko dubinskih razina. Historiografija partizanskog pokreta može se čitati kroz činjenice, kroz kontroverze, kroz osnovne teze ili kroz fenomene. Ako je na površini gusta mreža činjenica prikupljenih iz obilja povijesnih izvora, ispod tih činjenica (na pokojem mjestu nepreciznih, ponegdje i netočnih) nalaze se pojedini nerazjašnjeni događaji i povijesne kontroverze. Još dublje od kontroverzne selekcije činjenica, ili kontroverznih interpretacija, sloj je osnovnih historiografskih teza koje sažimaju povijesno zbivanje, naznačujući njegove glavne povijesne silnice. Napokon, kao najdublji i najtajanstveniji sloj narativa pojavljuju se silnice koje se ne mogu sažeti u teze, već stoje zasebno kao više ili manje nerasvijetljeni povijesni fenomeni.

Ako govorimo o kontroverzama, jedna od takvih je slučaj Andrije Hebranga za kojega su i sovjetske i britanske službe, kako Pirjevec navodi, smatrale da surađuje s Gestapom. Ako govorimo o osnovnim tezama, onda je jedna od ključnih, ako ne baš ona ključna, određivanje partizanskog pokreta kao „protugenocidne vojske“, kako je to formulirao američki povjesničar John Connelly (Od naroda do nacija: Povijest istočne Europe). Svoju borbu partizani su temeljili na komunističkom internacionalizmu i suprotstavljanju bratoubilačkom ratu. Pirjevec tu tezu ovako sažima: partizani „Srbe nisu mrzili zato što su bili Srbi, ni Hrvate zato što su bili Hrvati, ni Muslimane zato što su bili Muslimani. Mrzili su fašiste i naciste, kao i one koji su surađivali s njima, a ne Nijemce i Talijane. Bar su tako tvrdili“. Iz teze o komunističkom internacionalizmu proizlazi i sama knjiga. Svoju povijest Pirjevec ne piše kao nacionalnu, hrvatsku, srpsku ili slovensku (iako ova zauzima povlašteno nacionalno mjesto unutar knjige), već kao opću, jugoslavensku povijest partizanskog pokreta.

Ako je pak riječ o „fenomenima“, dubinskim slojevima knjige, onda možemo govoriti o ulozi žena u partizanskom pokretu ili jednako fascinantnom „odnosu komunista prema smrti“. Prema slovenskom književniku i publicistu Joži Javoršeku odnos komunista prema smrti bio je nalik odnosu prvih kršćana prema smrti. „Isti odnos prema smrti imaju i muslimani, jer i oni vjeruju u Alahova nebesa u koja će ući ako umru u borbi s nevjernicima. Odnos prvih kršćana i borbenih muslimana prema smrti je, dakle, u potpunosti religiozan. Odnos komunista prema smrti, koji je isti kao i odnos prema njoj prvih kršćana i muslimana, ne zasniva se na onostranoj nagradi, jer komunisti nisu religiozni, nego u savršenom osobnom žrtvovanju.

Iz teze o komunističkom internacionalizmu proizlazi i sama knjiga. Svoju povijest Pirjevec ne piše kao nacionalnu, hrvatsku, srpsku ili slovensku (iako ova zauzima povlašteno nacionalno mjesto unutar knjige), već kao opću, jugoslavensku povijest partizanskog pokreta

Partizanska etika

U toj etici borbe i žrtvovanja, u kojoj Pirjevec vidi i „oblik ludila“, preziranje smrti bio je put čovječanstva do pobjede. U užem smislu radi se o komunističkoj etici, u širem o opće partizanskoj etici. Od početka ustanka nizali su se primjeri iznimnog, gotovo „epidemijskog“ junaštva. U Užicama je Tito Radničkom bataljunu izdao zapovijed da na Kadinjači zadrži njemačke tenkove: svih 400-450 boraca je poginulo. U Lici su se Hrvati komunisti toliko hrabro borili protiv Talijana i ustaša da su im se pridružili i mnogi lokalni Srbi. Na Pohorju je posljednjih dvadeset boraca opkoljenog bataljuna slovenskih partizana zapjevalo partizansku pjesmu i potom se ubilo.

Smrt su prezirali i zapovjednici. Vođa Osvobodilne fronte za svoj nadgrobni spomenik imao je spreman epitaf: „Tu počiva Boris Kidrič Petar, ponekad bura, uvijek vjetar“. Tito je Neretvu prešao zajedno s ranjenicima, rekavši liječnicima koji su mu savjetovali da se ne približava tifusarima: „To su naši ljudi, naši borci. Neka s nama bude isto ono što će biti i s njima.“ Koča Popović je nakon smrti narodnog heroja Filipa Kljaića Fiće u dnevnik zapisao: „Lepše će plakati oni čiju živu uspomenu neće načeti nametljivi smrtni lik. Hej! Treba plakati unapred!“

U razgovoru s Kidričem Edvard Kocbek je zaključio: „Svi vi komunisti ste iz Starog zavjeta, pravda vam je veća od ljubavi, čak i od istine“. Kidrič je shvaćao da je riječ o prigovoru na račun komunističke samovlasti koja je postajala sve izrazitija, ali i sam je prepoznao sličnost između kršćana i komunista, ne samo u religioznom odnosu prema smrti. Đilas je tu bliskost s kršćaninom u sebi otkrio u najtežim trenucima, stežući pušku i halucinirajući o Kristu. Ukazanje Krista stiglo je između dva ukazanja Staljina. Kao politički predstavnik „vojne misije Nacionalnog komiteta“ Đilas je u proljeće 1944. stigao u Moskvu. Na dar Staljinu donio je partizansku pušku izrađenu u užičkoj tvornici oružja 1941. godine, sličnu onoj kakvu je na Sutjesci i sam stiskao u šaci. Spiritualno ukazanje velikog vođe već je proživio. Povodom obljetnice Oktobarske revolucije 1942. u „Borbi“ je s neobičnim zanosom o Staljinu spjevao himnu: „Zar nijeste vidjeli vezeno njegovo ime i njegov lik, grubim vunenim koncem, ugljenom na zidu, čobanskim nožem u kori drveta?… Voleći ga – mali postaju velikima, vječnima, postaju dio besmrtnog Staljina, Lenjina današnjice. / Kad se smiri ratna huka i narodi uplove u luku mira, u srećni život bez robova i gospodara, budući čovjek, kud se obazre, vidjeće u svemu Lenjina i Staljina. Oni su učinili da se čovjek raduje životu, čovjeku, radu – proljeću su dali plavet, cvijeću miris, pjesmu pticama, a ljudima dušu. Oni su učinili da sunce sija ljudima svijetlo i radosno.“

Obogotvorenje druga Staljina nije se moglo previdjeti. Kao ni spominjanje duše. Komunistički svjetonazor imao je duboki kršćanski korijen, prezir prema smrti otvarao je vrata vječnosti. Istu etiku borbe pokazivale su i partizani i partizanke. Žene su se iskazale u borbama, no kao i muškarce, piše Pirjevec, „često su ih karakterizirali i krutost i fanatizam“. Očito fenomen etike borbe bio je kod žena isti kao i kod muškaraca. Ideja žrtvovanja imala je svoje čvrsto mjesto u viziji budućeg društva. Na pitanje zašto se bore jedna je Vojvođanka odgovorila: „Želimo jednostavne stvari. Ne želimo da muškarci imaju pravo tući nas: to je najvažnije. I potom, želimo imati pravo glasa u pitanjima kako se stvari obavljaju i da nas se sluša.“

Prezir prema smrti povremeno se manifestirao i kao prezir prema životu. U prvoj fazi, posebice tokom „lijevih skretanja“, kada su nakon pada Užičke republike počeli progoni „petokolonaša“ i „špijuna“. Istinskim nositeljima općenarodnog ustanka smatrali su se samo komunisti, no idealizirani lik komuniste postajao je sve demonskiji. Ili kako je narodni pjesnik zapjevao: „Dođe đavo u vidu čovjeka, / To ne bio ni đavo, ni vraže, / nego Moša Pijade se kaže“.

U toj etici borbe i žrtvovanja, u kojoj Pirjevec vidi i „oblik ludila“, preziranje smrti bio je put čovječanstva do pobjede. U užem smislu radi se o komunističkoj etici, u širem o opće partizanskoj etici

Lijeva skretanja

Početkom 1942. u Vrhovnom štabu rasprave o „produbljivanju revolucije“ i „zaoštravanju klasne borbe“ završile su zaključkom da su glavni neprijatelji četnici, a ne okupatori. Zvjerski pokolji nad civilima koje su sprovodili ustaše i četnici radikalizirali su ideju ustanka i borbe. Partizani su pitanje hijerarhije neprijatelja počeli gledati na način na koji su to radili i četnici. Put prema nasumičnim likvidacijama „narodnih neprijatelja“ je otvoren, s tom razlikom što su partizani pazili da egzekutori, upozorava Pirjevec, budu iste vjere i nacije kao i žrtve. Nakon jedne od takvih „pobjeda“ protiv „pravih“ neprijatelja Petar Drapšin je zabilježio: „Zamisli sedam sela u dolini i na obroncima Dubna u plamenu i ‚Turke’, vraški uznemirene, koji spašavaju svoje stvari i ne znaju kamo da krenu. U životu još nikad nisam bio tako sretan.“ Zastrašujuće je zazvučalo i priznanje našeg „glavnog junaka“ Đilasa da je u ožujku 1942. u rodnom kraju sudjelovao u pokoljima – „možda kao nitko drugi“.

S približavanjem kraja rata povremena „lijeva skretanja“ dobivaju širinu i zamah starozavjetnog gnjeva i starozavjetne osvete. Smrt koja je otvarala vrata budućnosti sada je namijenjena onima za koje u tom raju nema mjesta. Pobjedonosni pohod iz 1944. godine završava masovnim likvidacijama uglednih Nijemaca u Bačkoj i Banatu, na Kosovu život Albanaca počinje „malo vrijediti“, a u Makedoniji poražena bugarska 5. armija skinuta je do gola i tako protjerana preko granice. Etiku borbe zamjenjuje demon mesijanizma… Pažnja! Sada smo u ruskom romanu. Naš se junak sprema počiniti zločin, dolazi trenutak nakon kojeg nema povratka… Krajem prosinca 1944. na susretu načelnika OZNA-e pod predsjedavanjem Aleksandra Rankovića pada odluka o likvidaciji svih „ratnih zločinaca“. Pola godine kasnije u „krvavi metež uhvaćeno je oko 105.000 ljudi“. Britanski feldmaršal Alexander obavještava američkog generala Eisenhowera da se u blizini Bleiburga nalazi „109.000 Nijemaca, 46.000 Kozaka, 15.000 Mađara, 25.000 Hrvata i 24.000 Slovenaca“. Spominje i „35.000 četnika“.

Naredbe su kontradiktorne. Zbog mogućnosti sukoba s Jugoslavenima zapadni saveznici odlučuju „osloboditi puteve komunikacije od te zapreke“. Istovremeno, časnici OZNA-e oformljuju „likvidacijske jedinice“. Tijekom nekoliko svibanjskih tjedana strijeljano je na tisuće kvislinga; „po sedamsto na dan“. U govoru u Ljubljani Tito govori o izdajnicima koji više neće gledati „ove naše divne planine, naša cvatuća polja“, kojima Staljin daje miris, kako je to Đilas pjevao.

Što se dogodilo? Još u listopadu 1942. Kocbek je imao viziju: „Već čujemo šum demonskih snaga koje će nam zamračiti um i srce, a onda ćemo zapasti u nečovječnost kojoj do sada nismo još upoznali granicu. Stišćem se i mučim na krevetu. Gdje je snaga koja će zadržati tog demona?“ Demon se oslobodio, Rodion Romanovič Raskoljnikov je ubio Aljonu Ivanovnu… Radikalizacija rata dobila je novi „oblik ludila“: prezir prema smrti i samim će partizanima okrvaviti ruke. Isti pokret, isti ljudski val, dobiti će drugo lice. Uz blistavi mjesec pojavit će se još jedan.

Smrt koja je otvarala vrata budućnosti sada je namijenjena onima za koje u tom raju nema mjesta. Pobjedonosni pohod iz 1944. godine završava masovnim likvidacijama uglednih Nijemaca u Bačkoj i Banatu, na Kosovu život Albanaca počinje „malo vrijediti“, a u Makedoniji poražena bugarska 5. armija skinuta je do gola i tako protjerana preko granice

Okrhnuta ideja budućnosti

Kidrič se odupirao likvidacijama, ali je na kraju popustio. Na pitanje Staljina „pa, koliko ste ih ubili“ izbjegavao je odgovor, premda bi Staljinu bilo koja brojka, pa i ona najveća, bila smiješna. Đilas, kojem su crvenoarmejci seksualno napastvovali suprugu, nije bio upoznat s onime što se događa. Ali od krivnje nije bježao. U svojim sjećanjima je zapisao: „Kao da pravednost, istina ni milosrđe nisu postojali izvan partijske ideologije i naroda koji se odupirao, kao ni izvan nas vođa koji smo predstavljali njegovu bit.“

Na budućim komemoracijama nacionalisti će žrtve dijeliti po nacionalnim linijama. Za jedne tamo su stradavali Hrvati, za druge Slovenci. Ali partizani nisu Hrvate ubijali kao Hrvate, Srbe kao Srbe; ili su „bar tako tvrdili“. Rat je komunistički idealizam povezao s etikom borbe, religioznim odnosom prema smrti i na kraju starozavjetnom osvetom. I u zločinu, zločinci su prvenstveno bili zločinci. „Jedan od njih kojeg je na kola za stratište gurnuo partizančić star jedva petnaest godina, nije skrivao da je bio koljač. No bio je uvjeren da će otići u nebo. ‘Svaki dan sam bio na ispovijedi i dobivao oprost’, tvrdio je.“ Komunisti nisu marili za to njegovo „nebo“, no na njihovom „nebu“ za „neprijatelje naroda“ nije bilo mjesta. Ovako zaključuje Pirjevec: „Unatoč traženju olakšavajućih okolnosti, treba reći da obračunavanje s protivnicima za koji se odlučio partijski vrh nije obećavalo ništa dobro za socijalističku Jugoslaviju u nastajanju.“ Borba nikad nije dovedena u pitanje, no ideja budućnosti zauvijek je okrhnuta.