Više od petine stanovnika Njemačke, čak dvadeset jedan posto njih, ne može sebi priuštiti sedam dana ljetovanja na moru. Pokazali su to rezultati istraživanja kojega je Eurostat, statistički ured Europske unije, proveo na zahtjev ljevičarske frakcije njemačkog Bundestaga, izazvavši bijes Nijemaca. Vođa ljevičara Dietmar Bartsch ocijenio je tako rezultate "tužnim podatkom": "Svatko bi trebao imati priliku otići na godišnji odmor barem jedan tjedan na godinu."
Sva je sreća ispala da takve jedne ljevičarske frakcije nema i u hrvatskom Saboru jer istraživanje koje bi Eurostat na istu temu proveo u Hrvatskoj pokazalo bi kako para za tjedan ljetovanja na moru nema čak četrdeset dva posto Hrvata.
Kako to znamo? Tako što je istražujući ljetnu platežnu moć Nijemaca Eurostat zapravo istražio cijelu Europu, ustvrdivši kako je europski prosjek još tužniji – oko dvadeset osam posto – kako od Nijemaca bolje stoje već i Česi, kojih tek osamnaest posto ne može sebe počastiti jednim tjednom na odmoru, i kako očekivano najbolje stoje Skandinavci, među kojima godišnji odmor na moru ne može priuštiti jedva desetak posto radnih ljudi i građana. Otkrivši na koncu i porazni podatak kako novca za jedan jebeni tjedan na moru nema čak četrdeset dva posto Hrvata, odnosno točno dvostruko više nego Nijemaca.
Tužan je podatak još tužniji zna li se kako je Hrvatima, za razliku od njemačkih ili čeških proletera, more praktički pod nosom. Do tamo odakle siroti Hrvat ne može na more, Nijemac i Čeh već su vozili dvanaest sati: na njihovoj karti Europe Hrvat u Zagrebu živi drugi red do mora. Zato valjda u Hrvatskoj nema nikoga da kaže kako je to “tužan podatak” i kako bi “svako trebao imati priliku otići na godišnji odmor barem jedan tjedan godišnje”.
Zašto je, kako bi Hrvati rekli, tomu tako? Žao mi je što tu stvar morate na ovaj način saznati, ali ne postoji nježniji način da vam to kažem: tomu je, što bi Hrvati rekli, tako iz razloga toga što na moru nikad niste ni bili predviđeni. Hrvat, takozvani “domaći turist prigradski obični”, nije za more. Ili, svakako preciznije, more – barem ono Jadransko, takozvano “hrvatsko” – nije za Hrvata.
Nikad zapravo nije ni bilo.
Pod “nikad” podrazumijevam, jasno, posljednje trideset i tri godine slavne hrvatske državne nezavisnosti, samosvojnosti i samnasvojemosti, hrvatsko dakle “ikad” i “oduvijek”. Kažu li vam pak roditelji da su jednom nekad i oni godišnji odmor provodili na Jadranu, i to čak dva tjedna – da ste se, štoviše, i vi sami kao ovolicna djeca brčkali u tome, kako se zove, hrvatskom moru – ne znači nužno da lažu. Zaista su bili, i zaista ste bili. Bila je to, međutim, povijesna greška, zlo vrijeme kada se nije smjelo reći da si Hrvat. A Hrvat, ponavljam, ne ide na more. Odlazak Hrvata na godišnji odmor u nekakvo radničko odmaralište na Jadranskom moru bio je upravo pakleni srbokomunistički plan rashrvaćivanja Hrvata.
Ne računajući to jugoslavensko utjerivanje hrvatskog kontinentalca u sinje more, živ je Hrvat to more posljednji put vidio na onoj slavnoj slici Otona Ivekovića iz 1905. Ono što je nacionalna kunsthistorija cijelo stoljeće tumačila kao “Dolazak Hrvata na more”, zapravo je bio “Odlazak Hrvata s mora”. “Adio, more!”, kažu tako Klukas, Lobel, Kosjenac, Muhlo i Hrvat na Ivekovićevoj slici, gledajući more gdje se njima penje i zajedno sa sestrama Tugom i Bugom trpajući na konje dušeke, ručnike, maske, peraje i ružičaste flamingose. “Zbogom, sinje more, i reci svijetu da svoj narod Hrvat ljubi.”
Da bih pojasnio stvar, vratit ću se još jedno stoljeće unatrag, u vrijeme narodnog preporoda, kad je iz rodne grude pradjedova uopće iščiljala ideja hrvatske narodne i državne pravice, a na desetoj stranici Danicze Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke, književnog priloga Novina Horvatzkih, izlazi “Horvatska domovina” zagrebačkog pravnika i pjesnika Antuna Mihanovića – pjesma koju će povijest zapisati kao hrvatsku nacionalnu i državnu himnu, upamtivši je naslovom prvog stiha, “Lijepa naša domovino”.
“Teci Dravo, Savo teci/ nit’ ti Dunav silu gubi,/ sinje more, svijetu reci/ da svoj narod Hrvat ljubi”, pjevaju tako Hrvati i danas Mihanovićevu himnu pa se silno iznenade kad saznaju da je to njihovo slavno “sinje more” iz nacionalne himne zapravo maloumna izmišljotina Milivoja Slavičeka, pantovčačkog dvorskog pjesnika poznatog po pjesmi “Moj Franjo Tuđman”, koja je sretnih i romantičnih devedesetih u Večernjem listu objavljena kao božićna čestitka Predsjedniku Sviju Hrvata. “U toj pjesmi nisam namjeravao poglavara uspoređivati s Isusom Kristom, ta misao naprosto mi je došla iz malog mozga”, mrtav ozbiljan, s lulom što mu se nehajno ljuljala u ustima, tih je dana govorio pjesnik. Iz tog, eto, Slavičekova “malog mozga”, iz toga dakle njegova malog uma – nema odakle drugo – došla je tako i maloumna misao o “sinjem moru”, kojega u izvornom Mihanovićevom tekstu jednostavno nema.
“Teci, Sava hitra, teci,/ nit’ ti Dunaj silu gubi,/ kud li šumiš, svetu reci/ da svog doma Horvat ljubi”, pjevali su Horvati 1835. godine Mihanovićevu himnu u kojoj, kako vidite, uopće nije bilo mora, već samo hitre Save i silnoga Dunava, ter ravnica i planina: “Mila kuda si nam ravna/ mila kuda si planina”. Nema – primijetili ste i vi tu stvar – “mila kuda si nam”, štajaznam, “slana”.
Objašnjenje je historijski jednostavno: Horvatska domovina iz naslova i duha Mihanovićeve pjesme nema baš nikakve veze sa sinjim morem, Primorjem i Dalmacijom, koji su posve drugi krunski i državnopravni entiteti. “Sinje more” u državnopravnom smislu postaje hrvatsko tek stotinjak godina kasnije, ali ni Karađorđevićeva, a kamoli Brozova Jugoslavija nisu ga pripuštali u tekst hrvatske himne: to “sinje more” nije, naime, bilo samo za Hrvate, već za sve Jugoslavene.
“Nit’ ti Dunaj silu gubi”, pjevali su tako Hrvati svoju kontinentalnu himnu cijelo stoljeće i pol, sve dok “Horvatska domovina” iz naslova konačno 1990. nije postala nezavisna država, obuhvaćajući i “Slavonzke y Dalmatinzke” krajeve zajedno s Jadranskim morem, a Milivoju Slavičeku na mali um palo “sinje more”. Pa stihove “nit’ ti Dunaj silu gubi,/ kud li šumiš, svetu reci/ da svog doma Horvat ljubi” na oduševljenje poglavara i puka zamijenio stihovima “sinje more, svijetu reci/ da svoj narod Hrvat ljubi”.
U takvoj zamisli Tuđmanova dvora i dvorskih pjesnika, kako vidimo, more nema funkciju destinacije za godišnji odmor domaćega turista običnog prigradskog: “sinje more” tu je tek kako bi “svijetu reklo da svoj narod Hrvat ljubi”. Kako će sinje more to svijetu reći? Tako što će svijet doći njemu: milijuni stranih turista – onih osamdesetak posto Nijemaca i Čeha, ili devedeset posto Skandinavaca, koji to mogu priuštiti – s hrvatskog se sinjeg mora vraća tako tegleći pun kufer magnetića za frižidere, patkica, licitarskih srčeka i Modrićevih dresova, svjedočeći svijetu da svoj narod Hrvat ljubi.
A Hrvati? Hrvatima su ljeti sasvim dobre njive uz Savu, Dravu i Dunav. Do kad će tomu biti tako? “Dok mu njive sunce grije,/ dok mu hrašće bura vije,/ dok mu mrtve grobak krije,/ dok mu živo srce bije.”
