Oduzetnička klima

Kirurgija i mesarstvo trenutno su najprimamljivija zanimanja u Hrvatskoj, a skalpel i nož najtraženiji alati. Svi bi nešto rezuckali, a tkivo koje treba odstraniti zaista je široko – od socijalnih davanja, subvencija, humanističkih studija do radnih mjesta, općina i županija. Slinu koja curi na sam spomen rezanja teško je zaustaviti. Ta zar nije premijer Zoran Milanović svojedobno pohvalio Latviju, zemlju iz koje bježi svatko tko može, da je blagoslovljena zbog rezova koje je provela, žaleći što Hrvatska to nikad nije učinila. Ministar financija Boris Lalovac istodobno najavljuje oštre rezove i uštede u proračunu. "Hrvatska je trošila više nego što je zaradila", grmi svako lice preko medija uz neizostavnu bolnu grimasu da nam predoči koliko smo u banani.

Problem je što je izvršnoj vlasti do planiranja državnog proračuna stalo koliko i do lanjskog snijega, pa njihove najave neminovnosti rezanja iz te perspektive izgledaju poput uputa astronauta kako operirati lijevu pretklijetku. Dovoljno je reći da se nijedna Vlada do sada nije držala Zakona o proračunu kada je u pitanju pravodobno donošenje dokumenata koji služe za bolje planiranje proračuna, a time i suvislije uštede bez potrebe za mjerenjem tko ima veći nož.

Proces donošenja proračuna u cijelom je svijetu danas doveden do tolike tehničke složenosti da je svakom građaninu vrlo teško proniknuti u to kako se slažu svi ti pusti rashodi i prihodi. I to nije slučajno, jer su preplaćeni poslovi, koje su preko kompliciranih i netransparentnih procesa plaćali svi građani ove države, podigli cijelu kastu privatnih poduzetnika u Hrvatskoj. Grupa ljudi koja se uzdigla samo zahvaljujući raspačavanju javnog dobra i novca poreznih obveznika danas ustaje na zadnje noge optužujući nepoznatog nekog jednom od najbudalastijih optužbi koje se mogu čuti u Hrvatskoj: za širenje "antipoduzetničke klime". A konkurencija među floskulama u Hrvatskoj zaista je velika. Zaboravljaju da upravo poduzetnici imaju vlastito ministarstvo koje dijeli veliki novac Europske unije za poticanje poduzetništva. Mnogi nemaju takve sreće.

Zovu ne mogu odoljeti ni visoki javni službenici, pogotovo oni koji dolaze iz velikih korporacija, zahtijevajući na razini religioznog fanatizma da državu treba voditi poput privatnog poduzeća. Privatne korporacije biraju tko će raditi za njih, pa zašto ne bi moglo i društvo, misle visoki dužnosnici. Cijene se samo uspješni, a slabi, nemoćni i siromašni koji nisu uspjeli, mogu se pokupiti ili se sami zakopati bez suvišnih troškova za državu. Zato ćemo u predizbornim kampanjama slušati o poduzetnicima kao idealnim bićima, a o ljudima ni riječi.

Vlada ideologija koja svoje postavke uspijeva prikazati izrazom prirodnog reda uz nemalu pomoć medija, jer kupiti medijsku naklonost nikad nije bilo jeftinije. Oni u sve brojnijim prekarnim odnosima, bolesni i prevareni, s kojima država ne želi imati posla, nemaju se čemu nadati. Ekonomski fatalizam kroz koji se gleda baš svaki društveni odnos postao je dogma. I zato čuđenje najvećih stranaka i samozvanih političkih analitičara pri pojavi bilo koga tko je osporava.

Oligarhijsko postavljenim strankama, kao i gotovo svim poduzećima, demokracija je strano tkivo koje treba brzo rezati. Političke stranke u cijeloj su Europi izgubile legitimitet zbog klijentelizma prožetoga korupcijom i zato ne trebaju biti iznenađeni sve brojnijim protestnim glasovima. Mali izlazak na izborima valjda je dovoljan pokazatelj da ljudi ne vjeruju da je njima moguće nešto promijeniti.

Možda je rješenje u participativnom budžetiranju kao začetku snažnijeg sudjelovanja građana  u političkom odlučivanju. Proces u kojem građani izravno sudjeluju u raspodjeli javnog, dakle njihovog novca, nastao je u Brazilu nakon vojne diktature kako bi se vratilo povjerenje u političke institucije.

Danas Europa pati od sličnog nepovjerenja, što dovoljno govori o okoštalom sustavu koji nedemokratski nameće premijere nekim članicama Europske unije. Veća participacija građana ovisi, međutim, o političkoj volji, koja nikad nije bila dovoljno snažna. Preduvjet za to u Hrvatskoj je potpuna reforma lokalne samouprave i njezina mnogo veća financijska autonomija. I to je najvažnija toliko spominjana strukturna reforma koju treba provesti, ali je problem što takva reforma traje najmanje dva izborna mandata.

Hrvatska ipak ima svoje klimatske adute jer je u njoj oduvijek vladala oduzetnička klima. Oduzimalo se i oduzima sve i svašta – od života i stanova do cijelih industrija, radnih prava i razuma. Oduzetnici su jedina konstanta ovog sustava i oni će najčešće pozivati na "antipoduzetničku klimu" i "neusklađenost obrazovnog sustava s tržištem rada". Pri tome se obrušavaju na humanističke studije kao suvišne, zagovarajući tehničke struke, kao da konobari, prodavači i sobari nisu među najtraženijim zanimanjima u Hrvatskoj jer su se baš oduzetnici pobrinuli da se svi ti sanjani inženjeri nemaju gdje zaposliti.

Njima ne trebaju filozofi, sociolozi ili povjesničari, jer je njihov nestanak uvjet za nastavak širenja budalaština kao znanstvenih analiza i istina. Da su ti filozofi, sociolozi… bili glasniji u ovoj državi, možda oduzetnička klima ne bi vladala kao jedina moguća na ovom svijetu, pred kojom je država odavno kapitulirala.