Andrej Nikolaidis: Demokracija počiva na procedurama, kao što na praznim procedurama počiva i etika zapadnog humanizma - humanitarizma. Leonarda Dibrani; Foto: AFP

Ambrose Bierce je bio jedan od najduhovitijih ljudi svog (svih) vremena. Pisao je prozu i novinske članke. Govorilo se kako bi zvečarka crkla od otrova koji je Bierce sipao u svojim političkim komentarima. Kao zastavu je nosio svoj antropološki pesimizam. Ljudi ga nikada nisu razočarali: sve loše što je ikada napisao o njima su opravdali.

Legenda kaže da je uz sebe uvijek nosio revolver, ne bi li se što efikasnije branio od uvrijeđenih čitalaca. Jer, uvijek i svuda, ljudi nasilno reaguju na ironiju i sarkazam. U sedamdesetiprvoj godini pridružio se Meksičkoj revoluciji, marširao sa vojskom Pancho Villae i nestao u pustinji.

Bierce je napisao vlastitu verziju Andresenove bajke o djevojčici sa šibicama. Kod Biercea je nesretna djevojčica pustila mašti na volju: želi ovo, želi ono, i ono tu, i ono tamo, pa, povrh svega, još. Traži i daće ti se: Nebo napokon odluči da joj se smiluje. Na nju baci sve što je tražila, pa djevojčica skonča ugušena ispunjenjem vlastite želje.

Bierceova mračna bajka govori nam nešto i o slučaju male Leonarde Dibrani. Ona je, ako pamtimo taj slučaj, ako nije već zaboravljen pod gomilom medijskog smeća kojim nas svakodnevno zatrpavaju, nedavno deportovana iz Francuske. Leonardu Dibrani policija je 9. oktobra uhapsila tokom školskog izleta, doslovce je odvojila od ostale djece i deportovala na Kosovo, skupa sa ostalim članovima njene porodice.

Francuske lijepe duše digle su glas. Iz javnih reakcija moglo se iščitati: ono što je tankoćutnu javnost šokiralo nije bila činjenica da je djevojčica deportovana, nego način na koji je deportovana. Toliko imigranata bude izbačeno iz Evrope svakoga dana, pa o tome ne čitamo u novinama. AFP navodi da je prošle godine samo iz Francuske deportovano 36.822 useljenika. Je li se neko javno rasplakao za njima? Je li se zbog njih tresla fotelja ministra policije, a francuski predsjednik iznosio "kompromisna" rješenja, surovija od same deportacije? Podsjetimo, francuski je predsjednik Leonardi Dibrani poručio kako se može vratiti u Francusku - ali sama, bez porodice. Djevojčica je takvo milosrđe odbila.

Demokratija počiva na procedurama, kao što na praznim procedurama počiva i etika zapadnog humanizma - humanitarizma. Sva priča o Drugom i poštovanju kulturnih razlika prazna je gesta - šuplja, sterilna interkulturalna komunikacija provalijama razdvojenih grupa, subjekata i pojedinaca. Kada se zapadnjak žali na tretman žena u islamskim zemljama, njemu, zapravo, ne smeta sudbina tih žena (šta se tu može, reći će, takva je njihova kultura, moramo je poštovati), nego činjenica da su muslimani tu, pored njega, u njegovom gradu.

U tom detalju leži cinični vrag: da, mi, naravno, mislimo da imigrante poput Leonarde Dibrani treba deportovati. Kada ih ne bi deportovalo uskoro bi ih bila puna Evropa. Ali to treba raditi na demokratski, civilizovan način, tako da mi o tome ne znamo ništa. A ne da čitamo o tome kako djevojčicu odvajaju od školskih drugova i trpaju je u policijsku maricu... Naravno da takvu surovost osuđujemo - pa ko civilizovan to ne bi osudio?

Jedan od najvećih živih jugoslovenskih spisatelja (muški rod ovdje nije zbog nedostatka rodne senzibilnosti), Daša Drndić, nedavno je na gostovanju festivala Krokodil u Švajcarskoj ispričala istinitu anegdotu iz Drugog svjetskog rata. Na cirišku željezničku stanicu prispjeli su vagoni puni zatočenih Jevreja, koje su nacisti vozili u koncentracione logore. Brižni građani Ciriha sažalili su se na zatočenike i počastili ih sendvičima, voćem i sokovima. Kada je pala noć zatvorenici su lupali šakama o zidove vagona i dozivali u pomoć - ko zna, možda su, ohrabreni iskazanim humanizmom švajcarskih građana, računali na to da će ovi izvesti kakvu diverziju i spasiti ih sigurne smrti? Ali stanovnici Ciriha su se, umjesto toga, nacistima požalili kako čitavu noć nisu mogli spavati, jer su ih njihovi zatvorenici uznemiravali lupom i kricima. Morali bi o tome povesti računa.

Još je zloglasni, a genijalni Carl Schmitt primijetio kako su svi pregnantni pojmovi moderne zapadne nauke o državi, zapravo, sekularizovani teološki pojmovi. Sekularizovani hrišćani su na mjesto Boga postavili pravnu državu. Stoga Schmitt govori o "političkoj teologiji" i ističe da vanredno stanje, dakle zakonita suspenzija zakona, za nauku o pravu ima značenje koje čudo ima za teologiju. Suveren je onaj ko proglašava vanredno stanje: onaj sposoban za čudo. Država je struktuisana kao nesveto Trojstvo: podijeljena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Kao takva, kao omnipotentni zakonodavac, država preuzima funkciju Boga.

Kao takva, država sve vidi i sve čuje. Kao Sjedinjene Američke Države i njena NSA.

Kakva nelagoda: toliko je PR energije i novca uloženo u kreiranje kulta ličnosti Baracka Obame (sjećate se kako su nas podučavali da je kult ličnosti karakteristika totalitarnog, a ne demokratskog poretka?)... Toliko odvažne nade uloženo u novu zoru demokratije, koja je nastupila za njim... Toliko busanja u prsa: Da, mi to možemo. Sjećate se? Samo kako bi se otkrilo da nema toga koga njegove službe nisu špijunirale. Eto zašto je Bierce istoriju opisao kao "uglavnom lažnu priču o uglavno nevažnim događajima, koji su posljedica djela uglavnom pokvarenih vladara, koji su se služili uglavnom glupim podanicima".

Kako se u hodu rješava očita nelagoda koja je nastupila? Licitiranjem o tome da li je i kada je Obama saznao. Što mora izazvati smijeh, jer nas podsjeća na nešto što nam je dobro poznato. Na vrijeme kada su se zatvorenici na Golom otoku pitali: Bože, zna li Drug Tito što nama ovdje rade?

Krajnja linija odbrane je, kao i uvijek, cinizam moći. U medijima čitamo kako je bivši američki diplomata izjavio: Svako svakoga špijunira, i mene su špijunirali. Pa da, jasno: kada vjetar kao pepeo raznese sve ideološke maske, kada se pokaže da stvari stoje posve drugačije od onoga u što su nas ubjeđivali, tada slijedi - pa dobro, niste valjda stvarno toliko glupi da ste nam povjerovali da je privatnost zaštićena?

Banke su vas opljačkale? Naravno, banke i postoje da bi vas pljačkale, niste valjda mislili drugačije? Kapitalistička parlamentarna demokratija ne funkcioniše. Čitava je politička klasa služinče kapitala, istinske moći koja nema adresu i do koje se ne može doći? Pa naravno, niste valjda mislili da ćete vi na izborima doista odlučiti o stvarima koje ne smiju biti prepuštene slučaju.

Naravno da država prati vaše kretanje, sluša vaše razgovore, kontroliše vaše kreditne kartice, čita vaše mailove, prati vaše navike na internetu - pa i Bog sve to zna, zar ne? Ako je država, pa još ona pravna, vaš bog, bolje znajte: to je okrutan bog. Zalud cmizdrite za romskim i svim drugim djevojčicama sa šibicama - vaš bog ne zna za milost.

Izvor: H-alter