"O tome nema ni govora", mirno je, čak i mrvu uvrijeđeno ministar na kraju odbacio "zloupotrebe" Zakona i "krive interpretacije" o kojekakvom "možebitnom" ograđivanju, ograničavanju uz naplatu korištenja ili potpunom isključivanju upotrebe pomorskog dobra.
“Došlo je do krivih interpretacija određenih ljudi, koji zadnjih nekoliko dana zloupotrebljavaju nacrt Zakona o pomorskom dobru i navode da će doći do možebitne naplate plaža, ograđivanja i privatizacije”, rekao je nedavno ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković, odbacujući optužbe kako će novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama dokinuti koncept pomorskog dobra kao zajedničkog javnog prostora, odnosno omogućiti privatizaciju, ograđivanje i ograničavanje pristupa uz naplatu korištenja, pa čak i potpuno isključivanje onoga što se pomorsko-pravnim rječnikom naziva “općom upotrebom pomorskog dobra”.
“O tome nema ni govora”, mirno je, čak i mrvu uvrijeđeno ministar na kraju odbacio “zloupotrebe” Zakona i “krive interpretacije” o kojekakvom “možebitnom” ograđivanju, ograničavanju uz naplatu korištenja ili potpunom isključivanju upotrebe pomorskog dobra.
E sad.
Znam ponešto o građanskim slobodama, nije mi nepoznato ni krivično pravo – imam u tim stvarima bogato dugogodišnje iskustvo – ali u pomorsko pravo, priznajem, razumijem se kao Mare u Ludwiga Wittgeinsteina. Razmjerno odlično, međutim, razumijem se u hrvatski jezik, pa sam ipak odlučio baciti oko na sporni nacrt prijedloga Zakona o pomorskom dobru, da se uvjerim kako su ga to točno “određeni ljudi zloupotrijebili i krivo interpretirali”, i vidim da li stvarno u tekstu “nema ni govora” o “možebitnom” onom – kako tvrdi tajanstvena Butkovićeva sekta “određenih ljudi” – ograđivanju, ograničavanju uz naplatu korištenja ili isključivanju upotrebe pomorskog dobra.
Da skratim, evo članka 11. spomenutog prijedloga Zakona o pomorskom dobru.
“1. Na dijelu pomorskog dobra, sukladno ovom Zakonu, opća upotreba pomorskog dobra može se ograničiti, a iznimno isključiti na određeno vrijeme.
2. Ograničenjem opće upotrebe pomorskog dobra smatra se ograđivanje ili drugo onemogućavanje pristupa dijelu pomorskog dobra sa ili bez naplate korištenja pomorskog dobra.
3. Isključenjem pomorskog dobra iz opće upotrebe smatra se korištenje pomorskog dobra na način koji potpuno ili djelomično isključuje opću upotrebu dijela pomorskog dobra.
4. Stupanj ograničenja i isključenja pomorskog dobra iz opće upotrebe te svrha koja se time ostvaruje, utvrđuje se odlukom o dodjeli koncesije, odlukom o davanju odobrenja za posebnu upotrebu te odlukom o davanju pomorskog dobra na privremeno korištenje.”
Kao i vi, ostao sam poprilično zbunjen.
Ovako, naime, citiran od riječi do riječi, tekst nacrta prijedloga Zakona o pomorskom dobru ne izgleda osobito zahtjevno štivo. Nije to, štajaznam, James Joyce, nema tu divljih brzaka toka svijesti niti zakučastih meandriranja narativnih rukavaca, sve je tu jednostavno kao u čitanki za četvrti razred osnovne škole: subjekt, objekt, predikat, stani pa gledaj. Nitko bogami nakon čitanja članka 11. nije polomio mozak da dokuči što je ministar htio reći, nitko se ne pita što pjesnik smatra i tvrdi. U te četiri prosto proširene rečenice sve se samo po sebi “smatra” i “utvrđuje”.
Pa ipak, onako kako sam – kao “određeni čovjek” s razmjerno odličnim poznavanjem hrvatskog jezika – rečeni članak 11. triput pročitao i samo jednom razumio, u njegova četiri paragrafa ne samo da “ima govora” o “ograničenju opće upotrebe”, “onemogućavanju pristupa dijelu pomorskog dobra”, “naplati korištenja” i “isključenju pomorskog dobra iz opće upotrebe”, nego ni o čemu drugom u njemu nema govora doli samo i isključivo o “ograničenju”, “onemogućavanju”, “naplati” i “isključenju pomorskog dobra iz opće upotrebe”.
Ministar, međutim, samo mirno sasluša, pogleda nas u oči i nadmoćno nasmiješi: “O tome nema ni govora.”
Nakon čega bih posramljen zaista, bez ironije, volio čuti Butkovićevo čitanje i tumačenje nacrta prijedloga Zakona o pomorskom dobru: kako, čime – to mene zanima – kojom se čitačkom metodom dođe do zaključka da u tekstu Zakona “nema govora” o privatizaciji pomorskog dobra, odnosno njegovom “ograničenju”, “onemogućavanju”, “naplati” i “isključenju”? Ako u Zakonu o pomorskom dobru “nema govora” o privatizaciji plaža, sam dragi Bog zna čega onda sve nema, na primjer, u Ustavu Republike Hrvatske i drugim nekim zakonima kojima smo smo sve ove godine mjerili naš svijet?
“Ne svjedoči lažno? Ne ukradi? Ne ubij?”, mirno sasluša ministar Oleg Butković, pa nas pogleda u oči i nadmoćno nasmiješi: “O tome nema ni govora.”
Ali dobro, jebeš Zakon o pomorskom dobru, Ustav i Bibliju. U svojoj službenoj biografiji – niste, eto, ni znali – Butković je kao hobi naveo “čitanje filozofske tematike”, pa je živa šteta da takav analitički um sjedi u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske i zajebava se s paragrafima nacrta prijedloga zakona. Ja bih, recimo – kad smo ga već spomenuli – sve dao za Butkovićevo tumačenje Joyceova Uliksa.
Američka profesorica Karen Zumhagen-Yekplé, na primjer, održi zanimljivo predavanje o paralelnom čitanju Uliksa i Logičko-filozofskog traktata Ludwiga Wittgeinsteina – koje Wittgeinsteinovom “ispravnom viđenju svijeta” suprotstavlja Joyceova Leopolda Blooma kao osobu u nevolji kojoj nitko ne može zabraniti “viđenje svijeta” sa “sretnim” stavom – a Oleg Butković na koncu samo prezirno otpuhne: “O tome nema ni govora!”
“Kako nema, crni Oleže?”, lecnu se profesorica, a crni Oleg strpljivo joj objasni kako je “došlo do krivih interpretacija određenih ljudi, koji zadnjih stotinu godina zloupotrebljavaju Joyceova Uliksa”.
“Osoba u nevolji? Ja ću vam reći što osobi u nevolji nitko ne može zabraniti”, ustane onda mladi hrvatski ministar, pa profesorici Zumhagen-Yekplé na stol baci svoj logičko-filozofski traktat i glasno izrecitira iz glave: “Osobama u nevolji nitko ne može zabraniti pristup bilo kojem dijelu pomorskog dobra.”
“Što je to?”, smeteno profesorica otvori Olegov rukopis, a on joj s nadmoćnim smiješkom odgovori: “Nacrt prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, članak 11., točka 5.”
Na tom mjestu ja zaprepašten ustanem i otmem profesorici Zumhagen-Yekplé Butkovićev traktat, i zaista – odmah poslije one četiri slavne točke iz prijedloga Zakona – eno u članku 11. i pete, u kojoj stvarno stoji, čitam naglas: “5. Osobama u nevolji nitko ne može zabraniti niti smije onemogućiti pristup bilo kojem dijelu pomorskog dobra, uključujući i one dijelove koji su isključeni od opće upotrebe ili čija je opća upotreba ograničena”.
Logičko-filozofski traktat?
Ludwig Wittgeinstein goli je kurac prema Olegu Butkoviću, koji slobodan i neograničen pristup ograđenom i privatiziranom pomorskom dobru, kako vidimo, dopušta samo “osobama u nevolji”. Ukratko, u Garden Beach Resort na onoj plaži u Brelima na kojoj ste se sve ove godine slobodno brćkali s ostalih sto hiljada “određenih ljudi”, i vi i oni ubuduće ćete “omogućen pristup” imati samo kao brodolomci, utopljenici, putnici iz prevrnutog autobusa s magistrale ili – eto “možebitno” dobre ideje – migranti i izbjeglice.
Isplivat ćete tako sljedećeg ljeta u Brelima, na plažu ograđenu bodljikavom žicom i stražarskim kulama s mitraljeskim gnijezdima, pa brončanoputoj influencerskoj buržoaziji i menadžeru ekskluzivnog Garden Beach Resort duhovita naziva “Vrt pomorskog dobra i zla” neuvjerljivo objašnjavati kako ste vi izbjeglica iz Hrvatske, iz koje ste pobjegli kao “osoba u nevolji”, logički definirajući osobe u nevolji kao osobe koje nemaju slobodan pristup pomorskom dobru.
Tu ste, međutim, već duboko u Butkovićevom teritoriju: mrki tetovirani zaštitar nakon dva šamara samo će vam zavrnuti ruku i predati vas policiji. Posljednjim snagama pozvat ćete se onda na temeljni Aristotelov silogizam i pokušati objasniti kako ste s izbijena dva zuba i rukama zavrnutim na leđima upravo frazeološka ilustracija “osobe u nevolji”, ali strogi sudac Općinskog suda samo će prezirno otpuhnuti kako je to, istinabog, logički točno, ali filozofski nije.
“Osoba u nevolji? Ja ću vam reći što je osoba u nevolji”, ustat će na koncu gospodin sudac, pa vam razrezati maksimalnu kaznu zbog ometanja privatnog posjeda. “E, sad ste osoba u nevolji.”
Logičko-filozofski, naime, vaša “zloupotreba” i “krivo interpretiranje” Zakona o pomorskom dobru nije – vidite kako je lako kad se koncentrirate – “ispravno viđenje svijeta”.
Što bi rekao Wittgeinstein, “o tome nema ni govora”.
