foto: šg
Nakon što ušutkaju Olivera Frljića, Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić će se moći do mile volje dobacivati time čija je laž bolja.
Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Oliver Frljić, opet, izaziva incidente. To je suština komentara na nasilje koje se desilo u Rijeci. Sijevali su ustaški pozdravi, šovinistički povici, šake, muška spolovila i šta sve ne ali to nije spriječilo komentare da je Oliver Frljić onaj koji izaziva. I ne radi se u ex-yu zemljama ni o čemu drugom osim o inačicama jedinstvene šovinističke logike. Prije nekoliko godina jedan od zastupnika u Skupštini KS (inače iz manjinske grupacije) je jasno i glasno rekao kako nije problem ako muž ”malo ošamari” ženu. Problem je ako je ona to izazvala. Istom logikom, nije problem ako neko napadne umjetnika poput Frljića. Problem je što je on to – izazvao. Kultura i kazališta su u totalitarnim sistemima (koji sebi vole demokratski tepati) tu da slušaju i reproduciraju nacionalne mitove. Ako ne slušaju onda trebaju, baš kao žena u Kantonu Sarajevo, dobiti šamar ili dva.
No, šta ako se malo zakopamo u šovinističku logiku, ako je dekonstruiramo i pokažemo da je istina da Oliver Frljić pravi incidente? I da je, dalje slijedi, tvrdnja desno orijentirane Hrvatske o incidentom Frljiću najbolje svjedočanstvo njene pro-ustaške suštine?! Drugim riječima šta ako je tvrdnja o incidentnom Frljiću koji govori o stradanjima svih ljudi, manjinskim problemima ili ubistvu Aleksandre Zec ogledalo današnje Hrvatske? Društvo u kojem se incidentom smatra i nasiljem kažnjava priča o etničkom čišćenju i ubistvima civila svjedoči samo o sebi. Ne radi se tu ni o čemu osim o prostom odnosu društvene norme i njezinoga opscenog iskrivljenja. Hrvatska, da bi proizvela sliku o sebi kao državi koja je jednaka prema svim građanima, zabranjuje da se govori o zločinima nad jednom grupacijom. Umjetnost ili čak prosti razgovor sa žrtvama ”s one strane” su, u društvu koje teži jednoumlju, zbilja incident. Da skratimo, u savremenom je hrvatskom društvu o srpskim žrtvama moguće govoriti jedino u obliku retoričke figure čiji bi prvi dio glasio: ”Žalimo zbog nevinih žrtava svih nacionalnosti”, a prešućeni dodatak: ”Al neka smo ih vala pobili”. Razlika između hrvatskog političkog vrha s mainstream umjetnicima i Olivera Frljića je u tom neugodnom dodatku. Dok prvospomenuti žale srpske žrtve samo u otrcanim floskulama i čine sve da dokažu da su sretni što ih više nema, Oliver Frljić za tim žrtvama zbilja – žali. I to njegovo žaljenje izaziva širok dijapazon reakcija u zemlji u kojoj je Zoran Milanović ljevica. Od izljeva desnoga bijesa, pa do prostog čuđenja: ima li iko normalan kome bi danas naumpalo da zažali za srpskom žrtvom?
No, nisu u pitanju samo Srbi. Desnicu su iznervirale i – žene različitih nacionalnosti. Kada je otvorio prostor da one govore o užasima koje su preživjele, Oliver Frljić je prevršio svaku mjeru. Postoji li gora prijetnja militarističkom poretku koji je sazdan na general-mitovima od žena koje su u ratu pripadale (ova riječ nije nimalo slučajna) različitim stranama i sjele da rame uz rame posvjedoče o užasima koje su im, opet rame uz rame, priredile njima nadređene militarističke ideologije.
Radi se tu, naposlijetku, o još jednoj stvari. Onoj koja je najopasnija za savremeni hrvatski (a i balkanski) poredak. Osvajanje prostora. Dobro ste čuli, iako su oluje odavno prošle, balkanske bitke za prostor se nastavljaju. Svjedoče tome spomeničke politike u državama nastalim raspadom Jugoslavije, svjedoče tome i proslave i komemoracije. Prostorna disperzija militarističkih principa je u punom zamahu, a dokazi su mnogobrojni. Naprimjer, proslava akcije Oluja. Ili, petnaestak mjeseci ranije, najveća povijesna ironija nakon Drugog svjetskog rata u Europi: vojna parada povodom pobjede nad fašizmom koju je u Beogradu vodio Toma Nikolić, deklarirani četnik glavom i bradom.
Kada hrvatska vojska krene u proslavu Oluje, to nije ništa drugo nego li simboličko utvrđivanje onoga što je u ratu osvojeno, a odmah potom i očišćeno. Otuda je priča o Oluji možda najbolja metafora civila kao kolateralne štete. S jedne strane vojna akcija koja je trebala jednom zasvagda suzbiti velikospski fašizam (da nije možda bi danas i Hrvatska imala neku svoju RS u kojoj bi Martić bio predsjednik i bez njega Zagreb ne bi mogao donijeti ni jednu odluku). S druge strane stravično etničko čišćenje srpskih civila koje se desi kad se oslobodioci, kako to uvijek bude, malo razbahate. U tom ”malo razabahte” su sabrane sve civilne ljudske tragedije u bivšoj Jugoslaviji, sve one za koje niko nije odgovarao niti će odgovarati. Gadovi što progone civile su, za većinu zvaničnih vlasti, bili zlata vrijedni čuvari novoutemeljenih poredaka. Priča o Oluji je pokazatelj kako pobjeda nad jednim fašizmom postaje utemeljujući akt za ekspanziju drugog fašizma. U ovom slučaju hrvatskog koji je probuđen početkom devedesetih u ideji Herceg-Bosne.
Fundament je ostao nepromijenjen do danas. Nije problem u ljudima koji su iskoristili vojno napredovanje da se ”osvete” srpskim civilima pa su ubijali žene, djecu i starce. Problem je u Frljiću koji sazove žrtve svih nacionalnosti da van prostora okovanih nacionalnim obilježijima i patetikama, u prostoru slobode, kažu šta im leži na duši. Jer, dobro znaju smjerni čuvari poredaka, žrtve treba držati dalje jedne od drugih. Ako se poruše zidovi među njima, moglo bi doći do radikalnog obrata: moglo bi se shvatiti da se ljudi u surovom kapitalističkom svijetu post-jugoslovenskih zemalja dijele na tlačitelje i tlačene. I da tlačitelji jako dobro surađuju međusobno. Parade i šarade su tu samo da maskiraju čudovište, da mu daju uljudno lice domoljublja, sreće, jednakosti i čega sve ne. I naravno da discipliniraju. Za to im je dovoljan Domovinski rat. Frljićev ”Drugi rat” je neugodni dodatak, neka verzija protiv-domovinskog rata. I stoga ga je nužno suzbiti. Nakon što ušutkaju Olivera Frljića, Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić će se moći do mile volje dobacivati time čija je laž bolja.
tacno
