"Mir je doba u kojem sinovi sahranjuju očeve, a rat je doba u kojem očevi sahranjuju sinove" - Herodot
U rat šaljemo našu djecu koja potom ginu ili ubijaju nečiju djecu. Šaljemo ih u rat jer je tako naložio naš neprikosnoveni vođa. Otac naše nacije. Vid naših očiju. Nepogrešiv. Sveprisutan. Strog, ali pravedan. Veliki vizionar pogleda uprtog u osunčanu sutrašnjicu. On naređuje slanje naše djece u rat. Rat koji će, dakako donijeti progres, koji, mi, obični smrtnici, niti ne naziremo. To će biti još jedan veliki korak na putu do blagostanja. I kazna za naše mrske neprijatelje koji su željeli naš potpuni nestanak. I zato su naoružali njihovu mladost. Naravno, vođa u rat ne šalje svoju djecu. Već samo našu. Njegova mu trebaju kako bi mu donosila toliko potrebnu radost i neophodno opuštanje. Jer sveta je dužnost naše djece - umrijeti za Domovinu. Otadžbinu. Homeland. Vaterland. Otačestvo.
Od djetinjstva ih hranimo domoljubljem. Veličajnim patriotizmom. Uzvišenim himnama i marševima od kojih podilaze trnci. Budnicama koje slave ubijanje. I klanje, razumljivo. A stjegovi razigrani u vjetru s planina. "Šopamo" ih našom svijetlom prošlošću. Našim nepobjedivim junacima. Našim sudbonosnim pobjedama. I još sudbonosnijim porazima. Našim herojskim mitovima. Legendama. Epovima. Kako bi uvijek bili spremni na žrtvu. Dati svoje mlade živote na braniku domovine. Ili braniku neke tuđe zemlje koju osvajamo. Tako smo ih učili. Mi, njihovi roditelji. Čija je jedina dužnost, zapravo, trebala biti, da ih volimo, odgajamo i čuvamo sve dok ne postanu časni, razumni, suosjećajni ljudi. A mi ih, namjesto toga, šaljemo na frontove. U druge neke zemlje. Kako bi ubijali. ili bili ubijeni. Postali žrtve ili krvnici. Jer se diktatoru, izabranom na demokratskim izborima, prohtjelo osvojiti još malo nove zemlje i prestići slavom velike osvajače iz daleke, maglovite povijesti. Ili je ustao na krivu nogu.
Jer treba štititi demokraciju. Ili duh panslavizma. Ili anglosaksonsku kulturu. Ili germanski poredak. Ili osvojiti naftne bušotine. Rudnike dragocjenih metala. Otvoriti novo tržište za naš savršeni, nezasitni liberalni kapitalizam. Ili se, ti drugi, bezidejni i posrnuli narodi, naprosto moraju pokoriti pred superiornošću naše rase i nacije. Jer oni nemaju predodžbu kako je veličanstveno i relaksirajuće živjeti pod našom osvajačkom čizmom, u novom civilizacijskom okružju koje im nudimo. A sve te vrjednote donosimo napalm bombama, tenkovima, granatama, krmačama, sotonama, dalekometnim projektilima, izglađivanjem, bojnim otrovima, zatvaranjem u logore, nuklearnim bombama ... ili, naprosto, običnim klanjem.
U rat šaljemo našu djecu koja potom ginu ili ubijaju nečiju djecu (FOTO: HINA)
Naša će djeca sve to provoditi. Omamljena domoljubljem. Zaražena nacijom. Potom će ih, žive ili mrtve, odlikovati. Na našu radost. Na naš ponos. Ako se ne vrate - upalit ćemo svijeću. Svijetlost za smrt. Skrušeno prošaptati molitvu. Ljubiti oltare. Ili nešto drugo što se već ljubi. Izvoznici demokracije, sumanuti diktatori, luđaci na vlasti kojima smo dali svoj glas, održat će, nakon rata, svečane, nadahnute, domoljubne, pobjedničke govore od kojih vam, dok ih slušate, teku suze. Radosnice, dakako. Jer ste, nesebično, ugradili život svoga djeteta u svetu, ružičastu sutrašnjicu jedine domovine.
Potom će naše nepogrešive vođe, očevi naši, koji misle za nas, namjesto nas, proslaviti zasluženu pobjedu (koja može biti i poraz, ali mi poraze ne priznajemo), i uz obilje raznovrsnih delicija, uz stotine sjajnih, zasljepljujućih vatrometa, uz, do savršenstva uvježbane sletove odane mladeži, uz zastrašujući vojni mimohod, s novim, ponosom i patriotskim zanosom "nafilanim" klincima. Ti klinci su naši unuci. Oni će, već sutra, pronoseći svijetom našu nacionalnu ili korporativnu superiornost i božju naklonost (jer Bog je uvijek na našoj strani), rušiti gradove, silovati, ubijati ...
Onda će naši predvodnici, naši pastiri, na nekom, za domovinu svetom mjestu, uz veličanstvene oratorije, uz obilje domoljubne patetike i bezbroj izvještačenih uzdaha, ispratiti kolonu mrtvačkih sanduka, u kojima će ležati izmasakrirana, raščerečena, raskomadana tijela junaka koji su pali za naše bolje danas i još bolje sutra. Ti njihovi junaci su naša djeca.
Okruženi ulizicama i ljigavcima svih vrsta i praznoglavim, izmanipuliranim, podivljalim, krvoločnim i bezumnim pukom, silnici će još godinama vladati, u hedonističkom obilju, s milijardama na računima tajnih banaka, okruženi svojim rođacima i odanim prijateljima, postajući sve luđi, paranoidniji i nezasitniji. Dat će se zatvoriti u podzemna, neuništiva skloništa. Zaštićeni k'o međedi. Jer oni ne smiju umrijeti. Jer bez njih bismo nestali. Propali. Izgubili svoj identitet, svoju superiornu, svetu, gordu i ponositu nacionalnu pripadnost i superiornost. A mi ćemo lizati rane, jaukati u tami, naricati u neizdrživom bolu, ali i rađati i podizati novu djecu, nove vojnike, nove ubojice i nove mrtvace za njihove megalomanske, sulude pohode i osvajanja.
Groblja naše djece pružati će se u nedogled. Rast će istom brzinom, ako ne i brže, kao i slava i karizma velikih nacionalnih führera.
