Godine 1974., punih 29 pošto je Mamoru Shigemitzu, ministar vanjskih poslova carske vlade, potpisao kapitulaciju japanskoga fašističko-imperijalističkog režima, iz filipinske je prašume doslovce za uši izvučen Hiroo Onoda, posljednji sljedbenik fanatičnoga ratničkog kodeksa bushido, po kojemu je japanski vojnik smio počiniti samoubojstvo, ali ne i predati se; pred filipinske policajce priveo ga je njegov nekadašnji zapovjednik, jedini kojem je povjerovao (nije ni rodbini!) da je rat odavno završen, a Japan konačno obeshrabren dvjema atomskim bombama.
Lani se navršilo dvostruko više, cijelih 60 godina, od poraza ustaške zločinačke legije i kukavičkoga bijega „poglavnika“ i njegove kamarile – s opljačkanim zlatom, koristeći tisuće civila, žena i djece, kao živi štit – a u Hrvatskoj je izborno komešanje u znaku prljavih igara i podmuklih sprega izbacilo na površinu baštinike poražene klerofašističke bagre, koja itekako znade tko je pobijedio 1945., ali vjeruje u svoj trijumf u repesažu. Kao oni navijači jugoslavenske košarkaške reprezentacije koji su, razočarani gubitkom EP-a 1981. u finalu u posljednjoj sekundi, uporno gledali reprizu nadajući se da će lopta sovjetskog igrača promašiti obruč!
Nažalost, četvrt stoljeća nakon raspada SFRJ, Hrvatskoj prijeti „godina koja se vraća“ – da parafraziram Slavka Goldsteina, premda ne „njegova“ 1941., nego ona u kojoj su slomljeni nacizam, fašizam i njihovi kvislinški izdanci – jer su se vlasti domogli revanšisti i malomišćanski vrtni patuljci, nadriznanstvenici iz parainstituta, iz šešira izvučeni lažni stručnjaci koji Republici Hrvatskoj kroje crnu uniformu sa znamenjem zla na kapi. Nezaboravna je u pohodu crnila uloga lažnih socijaldemokrata, 1990. one kramarsko-dealerske ekipe oko Ivice Račana, koja je „miran prijenos vlasti“ prodala za imovinu Saveza komunista Hrvatske – opet njegove koalicije 2000. godine, koja sa sasrala od plebiscitarne potpore detuđmanizaciji i ustuknula pred „skupljačima kestena“, te sadašnje parazitske naplavine na Iblerovom trgu, koja ne zaslužuje ni da joj se ime spomene. Što jalovošću za četverogodišnjeg mandata, što stotinama skokova u vlastita usta i propucavanja vlastitog stopala – a nadasve dodvoravanjem desnilu, čime se na smetlište povijesti (samo)otpravio i bivši predsjednik Republike – nekoć vladajuća stranka u kritičnoj je mjeri omogućila ustajanje ustaške lešine iz groba i time posvjedočila neodgovornost i sljepilo rijetko čak i na prostorima paradigmatskoga političkog beščašća.
U buđenju crnolegionarske lešine ogromna zasluga pripada Katoličkoj crkvi (u Hrvata): Stepinčeva sekta, vjerna onom duhu filofašizma kojim se odlikovao papa Pio XII – sponzor „štakorskog puta“ za izvlačenje nacifašista prema Argentini, Urugvaju, Kanadi, Australiji… u svojim je samostanima i crkvama, od obiju Amerika do Južne Afrike i Zapadne Europe, desetljećima čuvala plamen ustaštva, kaljala euharistiju zadušnicama ratnim zločincima, pružala logistiku emigrantskom šljamu. Strane obavještajne centrale – odavno nije tajna kakvu su ulogu odigrale u pripremama za krvavo razvaljivanje SFRJ! – također su odradile ulogu jataka svakojakom ološu, a nema nevinih ni među središtima moći po zapadnoeuropskim metropolama, od Pariza i Londona do Rima i Berlina, kojima je respektabilna suverena država na Balkanu bila poželjna koliko i krhotina stakla u cipeli. Bolja Hrvatska, odana demokraciji, slobodarskoga duha i nezagađena korupcijom, slizanošću s udbaško-ustaškom sljedbom i oportunističkim sinekurizmom, kao da nije imala izgledā… Uistinu, imala ih je – ali su se i rijetki slobodoumni intelektualci od formata u proteklih četvrt stoljeća izgubili u kleronacionalističkoj kakofoniji, kukumavčenju i uvjerenju da se tu više ništa ne može učiniti.
Utoliko je sada misija jedne nove generacije – točnije: transgeneracijskog opredjeljenja kritične mase ljudi od integriteta – da ne dopuste otimačinu njezinoga/našega demokratskog mandata, da spriječi razgradnju Republike (na koju se nasrće danomice i brutalno, od retoričke negacije do supstancijalne razine), nadasve da odlučno odbaci jednačenje patriotskog hrvatstva s katoličkim ustaštvom, kao jedinim autentičnim izrazom nacionalnog bića. Republika Hrvatska ne smije se svrstati u mađarsko-poljski ultrakonzervativni tabor, utopiti u pasatističko ludilo, opravdati najcrnje stereotipe o ustaštvu kao neizlječivoj „mal di Croazia“. Bolja Hrvatska mora osvijestiti svoje poslanje: delegitimirati vrtne patuljke klerofašističke patologije, od arogantnih führera minornih strančica do samozvanih mesija iz provincijskih sakristija i stekliške faune i flore koja pučistički urla ulicama naših gradova, zaserava ih „spomenicima“ u slavu najmračnijeg u nacionalnoj povijesti i zagađuje povodljivu balavčad ikonografijom i pozdravima iz najsramotnijeg razdoblja što se ikada desilo na ovim prostorima.
Jasno je da se projektanti reconquiste neće odreći niti jednog pikzibnera izvučenog iz plijesni nadri-ustanove, pokupljenog s deponija propalica opće prakse, lopova i falsifikatora, jer je svakom od njih namijenjena uloga lakmusa: njihovim identitetom mjeri se stanje projekta, inkompetencijom im se honorira zadrtost, pa takvi bivaju prinčevima kleronacionalističke kontrarevolucije. Padne li jedan, padaju svi! Zato demokratska javnost ne smije odustati – jer oni ne smiju ostati. Svi su oni Onaj Crno-ja, simboli i simptomi nedostojni ove zemlje, sramna mrlja na njenom obrazu.
