Ne samo da je EU krajnje raštimana i u recesiji – nego je čak jedna trećina njezinih članica u težem stanju nego Hrvatska, piše Ivo Jakovljević.
Sedamdeset dana uoči hrvatskog ulaska u Europsku uniju četiri žilava trenda kao da čine okvir tog povijesnog događaja za Hrvatsku i za Uniju. Prvi, da je EU-27 fiskalno i politički sve raštimanija gospodarska integracija. Drugi, da Hrvatska tone u sve dublju depresiju, zbog koje sve više zaostaje za Unijom (smanjujući, istodobno, prednosti prema ostatku Balkana). Treći, da je EU-27 u svjetskim razmjerima zona koja sve više gubi tempo u odnosu na sve velike globalne aktere. I, četvrti, da Hrvatska u tom okviru sve svoje, ionako slabašne, donedavne konkurentske posebnosti za investitore svodi na (ras)prodaju nekretnina uzduž Jadrana, za kojima mogu u konačnici slijediti i zemljišta u Slavoniji i Baranji.
Hrvatska kao da više nema izbora: niti joj što dobra može donijeti ostanak izvan Unije, niti još što dobra može jamčiti ulazak u Uniju.
U tom opasno korodiranom okviru, Hrvatska kao da više nema izbora: niti joj što dobra može donijeti ostanak izvan Unije, niti još što dobra može jamčiti ulazak u Uniju, dok EU-27 u maloj Hrvatskoj, s reducirajućim potrošačkim i uvoznim potencijalom, na dodatne koristi može računati samo na ime daljeg preuzimanja njezinih preostalih, najkvalitetnijih prostornih potencijala, u kombinaciji s izvorima pitke vode. U toj neveseloj dijagnozi suglasni su u visokom stupnju i analitičari MMF-a, i analitičari Europske komisije, kao i vodeći bankarski stručnjaci i poslovni stratezi. Jer, nakon što je na svojem putu u Uniju mreži EU-banaka predala gotovo sav svoj bankarski sustav i gotovo svu nacionalnu štednju, u kombinaciji s većinom potencijala u telekomunikacijama, farmaceutskoj industriji i na tržištu hrane i robe široke potrošnje, pa i u turizmu, Hrvatska danas nema izvozne industrije s kojom bi nakon ulaska u Uniju ubirala vrhnje od svojeg priključivanja.
Stoga je visoka vjerojatnost da će se već petogodišnja gospodarska i socijalna depresija u Hrvatskoj na nesagledivo dugi rok nastaviti i nakon povijesnoga 1. srpnja 2013., zbog čega i najupućenije adrese, od MMF-a i Svjetske banke do Europske banke za obnovu i razvoj najnovije prognoze za Hrvatsku već nekoliko godina iznose samo u najkraćim rokovima od šest do 12 mjeseci unaprijed, i to u krajnje rezerviranim i sumornim, depresijskim verzijama.
Ne bi sve na dulji rok moralo biti tako sumorno, da je kojim slučajem EU, u koju Hrvatska ulazi s posljednjim nadama, danas prosperitetna i uspješna ekonomska zajednica ili čak Ujedinjena Europa. Tada bi po prirodi stvari ekspandirajući EU-kapital sam težio širenju svojeg industrijskog potencijala i na malu, usisavajuću Hrvatsku, pa bi od toga neke koristi bilo i za ovdašnji rast zaposlenosti, i za povećanje ovdašnjeg fiskalnog kapaciteta, pa i za smanjivanje vanjske zaduženosti ili za podizanje općeg životnog standarda, a usput i za nove državne investicije u infrastrukturi. No, od svega toga neće biti ništa ni nakon 1. srpnja 2013., budući da - ne samo da je EU krajnje raštimana i u recesiji - nego je čak jedna trećina njezinih članica u težem stanju nego Hrvatska!
Prema najnovijim podacima Eurostata (o padu BDP-a, javnom dugu i državnom deficitu, padu zaposlenosti i o tehnološkom zaostajanju), gore nego u Hrvatskoj danas je i u kronično zaostaloj Rumunjskoj i Bugarskoj, i u bankrotiranoj Grčkoj kao i u kataklizmičkome Cipru, pa i u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj, a uskoro bi moglo tako biti i u većem dijelu Slovenije, pa čak i u Italiji. Uz napomenu, da će u Hrvatskoj i ove godine biti manje loše nego dogodine.
Izvor: H-alter
