Hrvatska u godinu dana uveze hrane u vrijednosti gotovo jednakoj procijenjenoj dobiti od koncesije na autoceste, a Vlada tvrdi da je rasprodaja i koncesioniranje put kojem "nema alternative". Pedesetak posto hrane koju uvezemo gura nas u provaliju jer moramo nešto prodati da bismo mogli jesti, istaknuto je na 2. Forumu za prehrambeni suverenitet. Foto: Agroklub.com
UN će krajem studenog najaviti međunarodnu godinu obiteljske poljoprivrede, a hoće li je u Hrvatskoj imati tko obilježavati? Pet posto najvećih proizvodi na polovini poljoprivrednih površina u Hrvatskoj, a jedan posto ubire 40 posto izravnih poticaja što ne govori u korist opstanka malih poljoprivrednika, a bez obiteljske poljoprivrede nema ni prehrambenog suvereniteta, istaknuto je na ovoga vikenda održanom 2. Forumu za prehrambeni suverenitet koji je održan u Velikoj Gorici u organizaciji udruge Zelena mreža aktivističkih grupa ZMAG.
Dražen Šimleša
"Koncept povezuje i igrača i igralište i igru, a trenutno svjedočimo napadu na sva tri polja", pojasnio je sociolog Dražen Šimleša prehrambeni suverenitet koji podrazumijeva da hrana mora biti namijenjena ljudima, da se vrijednost stavlja na one koji proizvode hranu, lokalizaciju proizvodnje kao i lokalizaciju kontrole nad proizvodnjom, očuvanje znanja i vještina koje su se stoljećima njegovale te uzgoj hrane u suradnji s prirodom a ne protiv nje.
Koliko je Hrvatska daleko od ovih načela pokazuje podatak da za svoje potrebe proizvodimo svega nekoliko kultura kao što su kukuruz, pšenica, jaja i vino, a na uvoz trošimo 2,5 milijarde dolara godišnje. Iznos koji bi gotovo pokrio procijenjenu vrijednost 30-godišnje koncesije na autoceste, kako je istaknuo makroekonomist Branko Salaj iz skupine Živo selo dodavši da najviše gubimo tamo gdje imamo najdužu tradiciju i znanje, na proizvodnji mesa i mlijeka.
"Individualne inicijative koje se pokazuju medijima služe da bi se prikrilo kako nam prijeti opasnost da kapitulira struktura. 40 do 50 posto hrane koju uvozimo gura nas u provaliju jer moramo nešto prodati da bismo mogli jesti", naglasio je.
A sudeći po podacima nećemo jesti ni organsku hranu. Od 16 mjera predviđenih Akcijskim planom za razvoj ekološke poljoprivrede 2011 - 2016. samo njih šest je djelomično ili potpuno provedeno. Tako je primjerice 2012. godine trebala biti realizirana banka gena autohtonih sorata poljoprivrednog bilja i zaštićenih pasmina životinja, ali novac za to nije osiguran iako je agrobioraznolikost najugroženiji dio bioraznolikosti u svjetskim razmjerima. 60 posto biljne proizvodnje u svijetu otpada na samo tri vrste, a kroz 20. stoljeće nestalo je 30 tisuća sorti povrća, govore podaci FAO-a (Agencije UN-a za hranu i poljoprivredu).
Agrobioraznolikost se zasniva na alohtonim vrstama, posljedično njen nestanak stvara veliku ovisnost o vanjskim genetskim utjecajima, što otežava postizanje prehrambene neovisnosti.
"Agrobioraznolikost je osnova razvoja i nastanka civilizacije, a baza se ubrzano smanjuje. Naime, agrobioraznolikost se sustavno stavlja izvan zakona protežiranjem industrijskih sorti i hibrida, primjerice kroz famozne sortne liste. Osnovni uzrok nestanka vrsta je industrijska poljoprivreda koja se očituje u zamjeni tradicionalnih kultivara s industrijskim. Korporacije traže monopol nad genetskim materijalom u poljoprivredi uz primjenu sve složenijih tehnoloških rješenja te stvaranju genetički i ekološki homogenih kultivara s težnjom ograničenja daljnjeg razmnožavanja. Težnja je da se ostvari monopol nad proizvodnjom hrane i hiperkolonizacija", istaknuo je Roman Ozimec, nezavisni konzultant i autor više knjiga na temu agroraznolikosti.
Hrvatska tome apsolutno pridonosi jer, uz druge uzroke nestanka sorata i vrsti, u nas je dodatan problem za opstanak zapuštanje krajolika, bunari i lokve se ne čiste, stanovi i torovi se ruše, pašnjaci se ne pasu, košanice se ne kose...
"Nemojte vjerovati da naše sorte i pasmine nisu ekonomski perspektivne. Produktivnost je nametnuta mantra. Prema istraživanju Agronomskog fakulteta još iz 1939. godine buša u Lici po količini hrane koju pojede daje jednake količine mlijeka kao bilo koja druga uvozna pasmina", dodao je Ozimec.
Međutim, posljednjih godina poticaji su za uzgoj autohtonih pasmina srezani pa je velika opasnost da i primjerice podolsko govedo postane tek jedna od stavki u crnoj statistici FAO-a.
Nemamo svoje sjeme, mali proizvođači se sustavno guše, autohtone sorte i pasmine izumiru, a hrana koju danas tako olako uvozimo mogla bi uskoro postati puno teže dostupna, naglašeno je na Forumu. "Cijela industrijska poljoprivreda ovisi o nafti, a još od 2005. godine proizvodnja nafte se smanjuje. Treba planirati za smanjenje njene dostupnosti i nagli rast cijena koji će uslijediti. Što Hrvatska čini da se pripremi, to je pitanje koje treba svakodnevno postavljati Vladi", rekao je Zoran Skala iz Zavoda za prostorno uređenje Primorsko-goranske županije.
Ipak, među sudionicima Foruma za prehrambeni suverenitet našlo se i malih proizvođača koji uspijevaju odolijevati svim preprekama. Hrvoje Kovač se prije deset godina preselio iz Zagreba u Saborsko u Liku gdje je pokrenuo malu siranu Naša farma koja danas uspješno radi.
Foto: Agroklub.com
"Moguće je da jedna mala sirana djeluje na regionalnom tržištu. Ipak, ne možete biti jako mali jer su zakoni rigorozni i nameću potrebu značajnih ulaganja u objekte. Prvotna ideja da ćemo imati pet do deset krava pokazala se neisplativa jer primjerice samo polovna hladnjača koja je obavezna za prijevoz mlijeka košta šest do sedam tisuća eura. U početku smo držali krave u svom dvorištu, ali smo ih nakon pet godina prebacili kooperantima", opisuje Kovač čija sirana danas prerađuje 100 litara dnevno.
"To je optimum koji nas drži u nekakvoj pozitivi. Pokazujemo da je u mljekarstvu moguće ići kontra konvencionalnom uzgoju krava i bez nametnute pretjerane produktivnosti. Naše krave su cijelo vrijeme vani i pasu i ne hranimo ih nikakvim hormonima. Pokušavamo što manje intervenirati i pri preradi da mlijeko zadrži prirodan okus, a sva ambalaža koju koristimo je staklena i povratna. Ovakvo mlijeko ne mora biti ekstremno skupo. Moji kupci nisu bogataši, ali shvaćaju razliku između ovakvog mlijeka i onog koje kupe u Konzumu", ispričao je Kovač koji dio svojeg mlijeka uspješno prodaje kroz Grupu solidarne razmjene u Rijeci.
Foto: Zelena knjižnica
Osnutak grupa solidarne razmjene po Hrvatskoj potaknut je kroz također ZMAG-ov projekt "Fine niti lokalnog razvoja", u sklopu kojega je održan i Forum u Velikoj Gorici. Zasad takve grupe koje okupljaju potrošače koji žele direktno kupovati od lokalnih proizvođača hrane, postoje u Zagrebu, Rijeci, Puli, Čakovcu, Poreču, Karlovcu, Splitu... Pulska je grupa u suradnji s udrugom ekoloških proizvođača Istarski eko proizvod pokrenula i eko tržnicu, a koliko sve to znači proizvođačima hrane posvjedočila je i Alma Mihaljević iz Dalja, čiji je voćnjak s jabukama dio onih jedva tri posto poljoprivrednih površina u Hrvatskoj na kojima se uzgaja voće.
"Kroz grupe solidarne razmjene susrećem druge proizvođače, uvijek nešto novo naučim i dobijem novu volju za rad. Prvi put otkad se bavim poljoprivredom sretna sam žena. Ljudi, na primjer, plate sokove unaprijed pa ne moram ulaziti u kredite da bih platila preradu", istaknula je ova ekološka poljoprivrednica.
Osim kritike državne poljoprivredne politike koja guši male poljoprivrednike, na Forumu je naglašeno kako imamo pravo na autohtonu prehranu, ali ćemo to pravo teško i ostvariti dok ne naučimo cijeniti one koji proizvode našu hranu, dok ne odbacimo stigmu bačenu na rad na zemlji i fizički rad.
Izvor: H-alter
