Na zagrebačkom Prekršajnom sudu potvrđeno je kako je cijeli agresivni napad na nas građane, od zahtjeva policijske asistencije do hapšenja i podizanja optužbe, bio protuzakonit postupak.
Kao i većina od stopedesetak uhićenih prije tri godine u akciji Ne damo Varšavsku! primila sam danas presudu sutkinje Prekršajnog suda u Zagrebu Anđelke Čengić (koja se u spomenutoj presudi iz nepoznatih razloga titulira i potpisuje kao "sudac"), kojom se odbija optužni prijedlog tužitelja, Policijske uprave zagrebačke i Policijske postaje, da sam počinila prekršaj protiv javnog reda i mira iz članaka 13. i 23. Zakona o prekršajima.
Ovom je presudom potvrđeno kako je cijeli agresivni napad na nas građane, od zahtjeva policijske asistencije do hapšenja i podizanja optužbe, bio protuzakonit postupak.
Optužba protiv mene kaže je okrivljenica "15. srpnja 2010. godine, na raskrižju ulice Gundulićeve i Massarykove, na mjestu i u vrijeme provođenja službene policijske radnje pružanja pomoći (asistencije) nadležnom tijelu, Gradskom uredu za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, sa još dvadeset šest osoba fizički onemogućavala prometovanje vozila i kretanje pješaka na način da je sjedila na kolniku i vikala 'ne damo Varšavsku, ne damo Varšavsku' i time u potpunosti onemogućila prometovanje i prolaz teretnim vozilima i građevinskim strojevima, pješacima, kao i službenim vozilima policije prema gradilištu u Varšavskoj" te da se "nije udaljila iz skupine građana u kojoj se nalazila, a koju je policijski službenik, odnosno ovlaštena službena osoba pozvala da se raziđe".
Iz citirane optužbe se vidi da iza te protuzakonite rabote nije stajao privatni investitor čijim sam teretnim vozilima i građevinskim strojevima "fizički onemogućavala prometovanje" nego tadašnji i aktualni pročelnik Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Davorin Jelavić, neosporno u dogovoru sa svojim šefom, tadašnjim i aktualnim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Zahvaljujući časnim odvjetnicama Radmili Bonifačić i Lini Budak, koje su pro bono, ali vrlo vješto i uspješno zastupale kao braniteljice sve nas uhićene i optužene, sudu su pravovremeno podneseni prigovori. Kao okrivljenici nismo poricali da smo se nalazili na mjestu događaja i činili ono za što smo optuženi, ali smo se pozvali na primjenu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, posebno članka 11. te Konvencije koji nam jamči pravo na mirni protest. Možda nije neshvatljivo da oni koji su tražili intervenciju policije nisu znali za spomenutu konvenciju, koja je za Hrvatsku postala važeća još 1997. godine, ali je zaista nevjerojatno da to nije znao, ili nije za to mario, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko, koji je dozvolio provedbu bezočne policijske intervencije i podizanje optužbe.
Za sve buduće prosvjednike i sve druge koji će posezati za međunarodnim propisima važno je znati da je Ustavom RH regulirano da "međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona." Po toj logici, Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i zaštitu sloboda osigurano nam je pravo na slobodu mirnog okupljanja koje bi nam možda naš Zakon o prekršajima javnog reda i mira onemogućio.
Da uspostava pravnog poretka nije jednostavan proces, pokazuje nam dio presude koji nas podsjeća da se za provedbu spomenute Konvencije morao konstituirati Europski sud za ljudska prava. Za opis funkcije tog suda nadalje mogu samo citirati da je taj sud "u svojim rješidbama izrazio stanovište da zaštita prava i sloboda drugih može biti opravdana osnova za ograničenje prava na slobodu javnog okupljanja. Istovremeno, međutim, polazeći od prava i slobode drugih i polazeći od potrebe za održavanjem i unapređenjem tolerancije u demokratskom društvu, za svako ograničenje javnih okupljanja po toj osnovi mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno."
Da bi potkrijepila svoje oslobađajuće rješenje, sutkinja navodi niz sudskih presedana (protiv Armenije, protiv Turske tri procesa, protiv Bugarske, pa čak i Francuske), koji su urodili Smjernicama koje kažu da okupljanje "obuhvaća sve tipove okupljanja, bilo javnih ili privatnih, pod uvjetom da su mirni" i da ne potiču na nasilje. Da ne mučim čitatelje daljnjim prekomjernim citatima, reći ću samo to da je naša cijenjena sutkinja inteligentno procijenila kako naše sjedenje i klicanje "ne damo Varšavsku" nije bilo prekomjerno i nerazumno zadiranje u prava i slobode drugih, odnosno da je bilo mirno i nije poticalo na nasilje.
Ipak, da se malo razveselimo i naoštrimo za slijedeća okupljanja, na kraju ovog tužnog članka citirat ću dio koji se odnosi na predmet "Lehideux and Isormi v. France (zahtjev br. 24662/94) u presudi od 23. rujna 1998. godina" u kojem je "čak istaknuto kako sloboda govora u smislu konvencijskih normi, označava slobodu i za one obavijesti i ideje koje vrijeđaju, uznemiruju ili šokiraju, jer tako traži pluralizam, snošljivost i otvorenost bez kojih nema demokratskog društva."
Izvor: H-alter
