„Drago mi je da sam danas ovdje. Posljednji put sam bio 1993., kao pripadnik HVO-a sam se borio u Mostaru, braneći hrvatske interese, hrvatsku državu i hrvatski narod. Ponovo ću, ako bude potrebno i u političkom smislu učiniti sve da obranimo naše vrijednosti, vaše vrijednosti i opstojnost hrvatskog naroda na ovim prostorima“. Je li to ministru obrane u hrvatskoj vladi udarilo sunce u glavu, pa blebeće bedastoće, ili će prije biti da je, ne previše obdaren pameću, ponosno otkrio istinu o onome što država Hrvatska uporno niječe, a to je ratovanje hrvatske vojske protiv Bošnjaka u BiH; ovdje povod je proslava obljetnice operacije Lipanjske zore u kojoj su „jedinice Hrvatskog vijeća obrane oslobodile Mostar u junu 1992.“.
Pa da vidimo od koga je to hrvatska vojska oslobađala Mostar i što je to ministar Ivan Anušić branio u Bosni?
Tada su dakle jedinice HVO-a najprije jedne svibanjske zore napale zapovjedništvo armije BiH, zatim ušle u zapadni Mostar i na tisuće Bošnjaka civila silom izbacile iz njihovih stanova. Muškarce su odveli na nogometni stadion, a potom u logor Heliodrom, dok su žene i djecu potjerali u istočni, već potpuno porušeni dio grada. U logoru Heliodrom Anušićevi „oslobodioci“ zatočene su Bošnjake zlostavljali i ubijali, a tek jedan dokument iz izvještaja Vojne policije HVO-a od 15. juna 93. – korišten na suđenju u Haagu političkim i vojnim vođama hrvatske paradržave Herceg-Bosne – svjedoči tragičnu istinu: „Danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana“. Presudom u Haagu 2017. utvrđen je „zločinački poduhvat“, a vojni i politički vrh Herceg-Bosne osuđen je na ukupno 111 godina zatvora. Zbog zločina etničkog čišćenja Bošnjaka i pokušaja pripajanja dijela BiH Hrvatskoj. Dio toga zločinačkog poduhvata bio je i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kreator plana agresije i komadanja BiH, ali umro je na vrijeme i izbjegao suđenje u Haškom tribunalu.
Koliko je i sam Anušić bio umiješan u smrtonosne događaje u Mostaru? – uzalud pitaju hrvatsku vladu iz Memorijalnog centra u Srebrenici. I kakvu to važnost uopće ima za tu desničarsku, nacionalističku ekipu koja kroz svoju mostarsku HDZ filijalu nastavlja patronizirati taj grad. No ima neke dobrobiti i u gluposti kojom je visoki hrvatski funkcioner razotkrio pravu istinu, i ne samo mostarske ratne prošlosti, istinu koju sve HDZ-ove državne politike duboko skrivaju i zbog čega je svojevremeno i donesena sramotna, revizionistička Deklaraciju o domovinskom ratu kojom se u cijelosti negira svaka politička i vojna umiješanost Hrvatske u komadanje BiH, etničko čišćenje i otvaranje logora za Bošnjake.
Od kojih je jedan upravo Heliodrom, mjesto gdje se i ukazao hrvatski ministar obrane pa ponosno izdeklamirao: „Kao što je veliki broj Hrvata došao braniti Vukovar, tako sam i ja ’93. kao dragovoljac bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane ovdje u Mostaru gdje sam branio hrvatski narod u BiH.“ Od koga je Anušić branio Hrvate, nije rekao, no nije li upravo zbog takve „obrane“, točnije zbog zločina nad bošnjačkim civilima i etničkog čišćenja, njegov suborac i nadređeni mu, Slobodan Praljak, zaradio višegodišnju zatvorsku kaznu, pa u Haškom sudu teatralno popio otrov?
Stoga, fascinira drskost ovoga političara, amoralno, javno iznošenje ratnih pretenzija Hrvatske na BiH i isticanje vlastite uloge, kao nečeg normalnog i poželjnog, u ratnim događajima u Mostaru. Posebno je sramna usporedba s Vukovarom, gradom na teritoriju Hrvatske kojega su napale i rušile srpske horde, a branili sami Hrvati. No cinizam jednog probisvijeta se tu ne zaustavlja, budući da je, uz iznošenje prave istine o hrvatskoj ulozi u ratu u BiH, još i otvorio spomenik „Zore slobode“, ispred novog Muzeja HVO-a, a koji se, lišen svakog pijeteta prema stradalima, nalazi upravo na mjestu logora Heliodrom kroz koji je, mučeno glađu i batinama, prošlo na tisuće mostarskih Bošnjaka.
Možemo samo nagađati kakve se gadarije i povijesni falsifikati nalaze u tom muzeju, ali zato je poznat odnos prema žrtvama kojima je odbijen čak i sitni zahtjev da se logor obilježi nekom spomen pločom, nekim obilježjima njihova stradanja. Ne, nego se bivšim logorašima brani čak i pristup zgradi logora, pa cvijeće ostavljaju ispred ograde.
Poricanje zločina svakako jest zajednički užitak „oslobodioca“ s ovih prostora, sve je navlas isto u Mostaru ili u Republici Srpskoj, u Prijedoru na primjer, gdje se ustrajno negira zločin ozbiljnog etničkog čišćenja i činjenica da su Bošnjaci bili prisiljeni nositi bijele trake na rukavu, kako bi ih se razlikovalo od tamošnjih Srba. Sve navlas isto kao i u Hrvatskoj gdje je eklatantni primjer zatiranja sjećanja i bezočnog odnosa prema žrtvama veliki spomenik braniteljima u Splitu ispred ulaza u vojnu luku Lora, a koja je za vrijeme rata bila logor za srpske civile u Splitu, odvođene u Loru, mučene i ubijane, s krajnjim ciljem oduzimanja njihovih stanova, odnosno etničkog čišćenja.
Zato je, eto, Dan antifašizma u Hrvatskoj obilježen bez minimuma sudjelovanja HDZ-ove vlasti, jer nisu antifašisti njeni heroji, nego tipovi poput ministra obrane Hrvatske koji su „oslobađali“ tuđu zemlju od njenih „nepoćudnih“ građana. A kako drukčije, nego fašističkim metodama.
