Suicid je tema od koje, kao društvo i pojedinci, ne smijemo bježati. Suicid je samo željena, autorizirana, potpuno intimizirana smrt ljudskog bića koje se našlo izvan povijesti, vremena i društvenih relacija. Svjesno dokidanje sebe samoga zbiva se izvan svih relacija.
Oni koji su se, makar malo, čak na razini predrasude, susreli s filozofijom, znaju da je Albert Camus sve filozofske probleme sveo na problem suicida.
Ovu kolumnu pišem nakon sahrane jednog mladog čovjeka koji je vlastitu mladost, dosadašnji dinamizam, sva pitanja i egzistencijalne dvojbe sveo na željeno dokidanje života.
Ne ulazim u psihološku i sociološku dimenziju željene smrti, moj interes je isključivo filozofijski, zbog toga sam svjestan da razmišljajući o smrti ne zahvaćam smrt samu, nego je svodim na filozofijsku misao o smrti, a misao o smrti nije smrt. Psihologija smrti također nije smrt. Ni filozofija ni psihologija smrti ne mogu zahvatiti stvarnost smrti. Smrt nije ništa od onoga što mi o njoj mislimo, ona je negacija nas.
Smrt, kada jednom nastupi, nastupi, dakle, kao konačna negacija – i to individualna i društvena – onoga što je bilo, ali i onoga što je moglo biti.
Smrću ostajemo bez mjesta koje kretanje života čini prezentnim, a to mjesto ostaje bez nas. Dvostruko smo negirani: kao mogućnost i kao svijest. Život ima budućnost, budućnost života završava smrću, ali smrt nema budućnost, smrt nema ni prošlost, ona je potpuna i radikalna negacija individualnog životnog sadržaja. Smrt je konačno, trajno, radikalno prazno sada.
Upravo zbog njene radikalnosti i nemogućnosti da je mislimo kakva je u sebi, moguće je razviti strah prema smrti i od smrti, ali je, također, zbog istog razloga, moguće smrt promatrati s nadom, ali ne s nadom da će neki religijski i dobrohotni spasitelj dokinuti i iz njezine bezličnosti, nekim mističnim forenzičnim zahvatom, rekonstruirati naš prekinuti i nestali individualitet, nego s nadom da nas ona, poništavanjem baš nas, oslobađa potrebe za ikakvim spasiteljem.
Koliko je, uostalom, božanski zahvat u more ništavila smrti uistinu spasenje, a koliko suvišno, nepotrebno mrcvarenje, neka prosude oni koji postavljaju soteriološka i eshatološka pitanja.
Ovo ne znači da negiram vjernike i njihovu vjeru. Upravo suprotno, afirmiram vjeru vjernika. Oni nemaju odnos prema smrti, vjernici se, ako su istinski vjernici, ne odnose prema smrti nego prema božanstvu. Bog na sebe preuzima enigmu smrti, razrješava je i vjernicima nudi jedan oblik, u Kierkegaardovom smislu, subjektivne istine koja se ne dokazuje, uz nju se pristaje cjelinom onoga što čovjek jest, a ta istina jamči život vječni.
U subjektivne istine ne ulazim, one su duboko osobne, one ne teže tome da postanu znanje za sve. Vjera nije i ne može biti izvor objektivnog (društvenog, znanstvenog, političkog) života. Oni koji žele objektivizirati i univerzalizirati vlastitu vjeru, tako da ona postane temelj i kriterij uređenja svijeta, nisu vjernici, riječ je o religijskim nasilnicima.
Subjektivne istine postoje, njih nije moguće objektivno osporiti, uzaludan je to posao, a ako se netko tog posla želi prihvatiti, nesumnjivo će izvršiti čin nasilja nad subjektom koji je pristao uz tu istinu.
Ako bog i postoji, on se ne nalazi s ove strane granice života, početak njegova kraljevstva je iza granice smrti. Individualna razina smrti nam je nepoznata, mi ne znamo što naša smrt nama znači, to nikada nećemo i ne možemo znati jer ne možemo imati iskustvo naše smrti, ali, onaj tko je odlučio, svjesno i svojevoljno, dokinuti život, zna što njemu znači konačna negacija njegovog života i zna zašto više ne želi sudjelovati u krivotvorenju samoga sebe, a sve kako bi drugima udovoljio.
Iskustvo smrti nećemo imati nikada. Čak i ako postoji bog, ne postoji mogućnost da imamo iskustvo smrti jer bi to značilo da smo istovremeno živi i mrtvi – živi smo kao subjekti kojima se nešto događa, a to što nam se događa je smrt.
Istina je da možemo imati iskustvo umiranja i patnje, ali ne i iskustvo smrti. Smrt dobrim dijelom i je dokidanje patnje, shvaćene u širom smislu, i umiranja. Umiranje vodi prema smrti, ali smrt ne umire, smrt dokida umiranje.
Iako smo lišeni same mogućnosti iskustva smrti, ipak naslućujemo što bi ona mogla drugima značiti, odnosno, smrti se približavamo kada odbijamo prihvatiti sva značenja koja nam drugi daju očekujući da ih prihvatimo kao ono što uistinu jesmo, a nismo, nikada nismo bili i nikada nećemo biti.
Kada nam drugi određuju značenja, oni nad nama vrše nasilje na strukturalnoj razini. Mi ta značenja prihvaćamo kao negaciju onoga što jesmo odnosno kao čin nepodnošljivog nasilja nad nama.
Suicid je konačna pobuna socijalnog stranca koji ne želi biti stranac sebi premda su ga takvim, i to trajno, odredili oni koji ga okružuju.
Opraštanje od života osobe koja je izvršila suicid, zapravo je opraštanje od nekoga koga nismo poznavali jer mu nismo dali mogućnost da ga upoznamo.
Društvo suicid promatra onako kako jedino može odnosno kao pojavu kojoj društvo daje značenje. To je potpuno razumljivo – samoubojstvo se događa u nekom društvu, društvo je odredilo značenje života, ono sebi daje za pravo da odredi i značenje smrti pojedinca koji je odlučio, na temelju apsurda i paradoksa, a to je, opet, društveno davanje značenja individualnoj egzistenciji, uploviti u vode radikalnog poništenja vlastitog tijela.
Društvo se odnosi prema tijelu, to je horizont koji ne može nadići. Pojedinac u društveni život ulazi kao skup tjelesnih karakteristika – novorođeno ljudsko biće se mjeri, određuje mu se dužina i težina. Na isti način se mjeri i prekid života, taj život se promatra u dimenzijama trajanja odnosno dobi u kojoj je život prekinut, da bi se, potom, mjerenjem vremena od prekida života i obilježavanja toga prekida, smrt socijalizirala.
Ona postaje smrt za druge, ti drugi, u prvoj fazi, istinski tuguju, a potom, protokom vremena, tugu zamjenjuju komemoracijskom obvezom. Subjekti tuge i komemoriranja imaju pravo, a to pravo i koriste, da odrede što njima znači smrt voljene i bliske osobe.
Živi ne mogu uspostaviti relaciju s mrtvima, pa im misao o umrlima dođe kao jedan oblik samospoznaje – mi smo ono što mislimo o smrti, onakvi smo kako se prema smrti odnosimo. Mi smo, zapravo, stranci. Kao stranci živimo, kao stranci umiremo, stranci za nama tuguju i mi tugujemo za strancima. Stranci smo.
