Jugoslavenskog jednoumlja više nema, nema komunističke represije ni socijalističkoga mraka. Od čega ljudi bježe danas?
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić te troglavo predsjedništvo BiH u sastavu Mladen Ivanić, Bakir Izetbegović, Dragan Čović na posljednjem sastanku održanom u Mostaru uočili su da je odlazak mladih ljudi najveći zajednički problem zemalja jugoistočne Europe. Zemlje jugoistočne Europa, valja pojasniti, u ovom slučaju označavaju zemlje nastale na razvalinama Jugoslavije, od čijeg imena mostarska trilaterala bježi kao vrag od tamjana.
Lijepo su to naši predstavnici uočili. Odlazak mladih ljudi zaista je prvorazredni problem u sve tri zemlje. Na autobusnim kolodvorima diljem jugoistočne Europe tisuće ljudi u niskom startu čekaju vozača koji će dati znak za bijeg, a svoje živote koliko sutra oni će izvaditi iz kofera negdje u Beču, Frankfurtu, Dublinu ili Stockholmu. Sigurno je jedno: nitko od tih bjegunaca iz kofera neće izvaditi Kolindu Grabar Kitarović, Aleksandra Vučića, Mladena Ivanića, Dragana Čovića ili Bakira Izetbegovića, predstavnike vladajućih nacionalističkih opcija u Hrvatskoj, Srbiji i BiH.
Na svojim novim adresama mnogi mladi ljudi s jugoistoka Europe nastojat će zaboraviti čak i njihova imena. Gotovo da uopće ne pratim naše portale, šifra je kojom će prijateljima i rodbini reći da nastoje malo odahnuti od onog što su ostavili iza sebe.
Nakon što su došli do zaključka o najvećem zajedničkom problemu, bilo bi zanimljivo detaljno propitati »trilateralu« o razlozima bijega stotina tisuća ljudi iz Hrvatske, BiH i Srbije. Od demokratskih promjena do današnjega dana, kao razloge bijega iz »jugoslavenskog mraka« nacionalistički tumači povijesti redovito su navodili jednoumlje, komunističku represiju i posvemašnju besperspektivnost. A što je sada u pitanju? Jednoumlja više nema, nema komunističke represije ni socijalističkoga mraka. Od čega ljudi bježe danas?
Naprosto, nacionalističke politike u sve tri zemlje ne da nisu ispunile obećanja s početka devedesetih, a između ostalog su obećavali da ćemo »jesti zlatnim kašikama«, nego su svoje države »preuredile« tako da gotovo nitko u njima nije zadovoljan. Niti lijevi, niti desni, niti centralni. Dakako, ovdje izuzimamo »nositelje demokratskih promjena« i manjinsku zajednicu snalažljivih poduzetnika, naročito onih koji unosno posluju uglavnom s državom. Što se ostalih tiče, što se tiče ljudi koje je »otac nacije« lijepo nazvao stokom sitnog zuba, nećemo taksativno navoditi sve za njih rezervirane draži demokratske svakodnevice u jugoistočnoj Europi, ali već ćete se sami dosjetiti nekolicine razloga zbog kojih je netko iz vašeg bližeg ili daljeg okruženja odlučio potražiti rezervnu domovinu.
Zajednički nazivnik gotovo svih problema kojih ćete se sjetiti politika je nacionalističkih stranaka, iz kojih dolaze i pronicljivi sudionici mostarskog sastanka. Naravno, oni danas ne govore o činjenici da su uništili sve što su zatekli kad je u zemljama jugoistočne Europe sinulo sunce slobode na kojem možeš veselo reći da si Hrvat, Srbin ili Bošnjak.
Oni govore o izazovima, ne o problemima, oni zaključuju i zabrinuto se obraćaju svojim podanicima isporučujući im duboki uvid u trenutni poredak najvećih zajedničkih problema. U isto vrijeme, slabo prikrivaju javnu tajnu da su prisiljeni na zajedničke sjedeljke, da bi bez međunarodnog tutorstva sjedili u udobnosti stečene moći i svojoj naciji tuvili u glavu da će još puno vode proteći Dunavom/Drinom/Savom prije nego nam dopuste da zaboravimo i oprostimo međusobna klanja, jer dobrosusjedska mržnja najbolje je đubrivo politika oličenih u pet »mudrih glava« mostarske trilaterale.
Popularna mantra glasi: oprostiti, ali ne i zaboraviti, jer u nezaboravu se krije klica mržnje od koje nacionalističke dogme sve ove godine tako lijepo cvjetaju. Naravno, nisu baš svi stanovnici jugoistočne Europe ovce koje će dvadeset i kusur godina pušiti istu priču. Stotinama tisuća ljudi odavno je jasno sve ono što čovjeku treba biti jasno da bi spakirao kofere i pokušao na drugom mjestu. Zato, ako »mostarska trilaterala« ikad poželi vidjeti razloge zbog kojih je nastao »najveći zajednički problem zemalja jugoistočne Europe«, najbolje će biti da se pred njih iznese ogledalo. U njemu će vidjeti od čega se sastoji naša propast, od čega bježe mladi ljudi.
novilist
