U okviru ovogodišnjeg Festivala znanosti, održao sam predavanje o aktualnosti Aristotelovog poimanja sreće.
Poznato je da filozofija nikada ne zastarijeva, iz jednostavnog razloga što nikada ne zastarijeva ni um kao um. Pojedinačni ljudski životi nestaju, ali istina o ljudskom životu ne može nestati sve dok postoji ljudski život.
Aristotel je, dakle, kao pojedinačno biće, vlastitom smrću nestao iz kolekcije živih bića, njega naprosto više nema. Aristotelova filozofija, naprotiv, neće nestati sve dok je prisutna kolekcija živih ljudskih bića i zbog toga možemo reći da je Aristotel, zahvaljujući onome o čemu je umovao, naš suvremenik.
Filozofiju ne razumiju i od filozofije bježe oni koji ne razumiju i nisu dorasli istini o ljudskom životu. Takve ljude je lako prepoznati, oni su odustali od uma i želje da budu sretni.
Čovjek koji želi biti sretan, ujedno je i čovjek koji je u stanju donijeti odluku da uistinu bude sretan te će, stoga, i biti sretan. Sreća nije nešto što nam dolazi izvana, nju nije moguće posredovati drugome, a niti ju je moguće primiti od drugih.
No sreća nije osamljivanje jer bi to bio bijeg od drugih. Sreća nije bijeg. Sretan čovjek je onaj koji živi svrhovitim, osmišljenim životom u kojem neprestano postaje bolji nego što je prije bio.
Nikada nećemo moći ostvariti sve naše potencijale, ali, ako želimo biti sretni i bolji nego što sada jesmo, ne smijemo odustati od ostvarivanja naših potencijala.
Život bez svrhe nije istinski ljudski život. Svrhoviti ljudski život počiva na povezivanju uma i emocija, pojedinca i društva, etike i politike. Etičnost je neodvojiva od sreće, iako se sreća ne svodi na dobrotu.
Sreća je ono što činimo sebi, a dobrota je ono što činimo drugima, odnosno sreća nas čini samodostatnima, a samodostatnost nema potrebu ugrožavati druge. Druge ugrožavaju nesretni, nesamodostatni ljudi.
Edith Hall, odlična poznavateljica i popularizatorica Aristotelove misli, navodi kako se samodostatnost izjednačava s ”moralnim agentom”, odnosno s mogućnošću da sami sebe stvaramo, a ne da naše odluke budu ograničene obvezama prema ljudima koji nas, na neki način, okružuju.
”Moralni agenti” su samosvjesni i u donošenju odluka nadilaze obvezu da čine ono što im kontekst nalaže. Oni, razumije se, ne djeluju izvan konteksta, jer to nije moguće. Njihovo djelovanje obogaćuje i širi društveni kontekst.
Društvo se ne razvija tako da se sluša nalog društva i da mu se podilazi, nego isključivo putem snažnih, samodostatnih i sretnih ”moralnih agenata” koji u društvo unose neku novu vrijednost, prvenstveno moralnu vrijednost.
Ako pogledamo društveni kontekst u kojem se nalazimo, nesumnjivo je da je on lišen svake moralnosti ili dobrote te da obiluje nalozima koje pojedinci trebaju bespogovorno izvršavati.
Takvo društvo je zatvoreno odnosno mrtvo. U njemu se neprestano traži posluh prema dokazivanju vjernosti liku i djelu političkih figura koje su to društvo, gotovo iz mitskog ništavila, putem rata i pobjeda u ratu, pozvali u bivstvovanje.
Ne čudi stoga što nam se neprestano posreduje osjećaj obveze da slijedimo, primjerice, Tuđmanove ili Šuškove tzv. državotvorne ideje. Nama se zato, umjesto dobrote, nudi destruktivnost iluzije koja dolazi u ruhu ogorčene političnosti i osvetničke religioznosti.
Ogorčena politika progovara nacionalističkim jezikom, dok osvetnička religioznost progovara jezikom potrebe da svijet bude jednoobrazan, oslobođen svake različitosti.
Ogorčene politike ne dopuštaju da se razvija neka druga povijest u kojoj će nastajati neke druge, procesualne i smjenjive povijesne figure. Ne, ogorčenost traži vjernost prema onima od kojih nitko nikada ne može i ne smije biti veći.
Ogorčene politike žive stvarnost kraja politike, jer, ako je smisao političkog djelovanja da samo oživljava nekadašnju politiku i da tu politiku čuva, onda je sama politika došla do svoga kraja. Ona više nije moguća.
Ironija je da baštinici ogorčenih politika ujedno negiraju i samu državu, ali toga nisu svjesni.
Država koja ne dopušta novost reducirana je na ogorčeni povijesni eksponat. Ona je prepuna prošlosti, bez ikakve sadašnjosti. Zato je ogorčena i nesretna.
Takvoj političnosti odgovara osvetnička duhovnost. Ona se osvećuje samom Bogu zbog toga što nije bio dovoljno, kada se radi o nama, političan i što nije iskoristio priliku da se utjelovi kao Hrvat.
Osvetnička religioznost i za ovo ima lijek – Bogu se, zbog neoprostivog propusta, osvećuje tako da više drži do, primjerice, Alojzija Stepinca nego do Isusa Krista.
Alojzije Stepinac je imao političke neprijatelje protiv kojih se borio i političke prijatelje koje je podržavao, dok su Isusu Kristu svi ljudi bili, neovisno o tome što su mu napravili, više od prijatelja – prava braća i sestre.
Kada ogorčena političnost i osvetnička religioznost formiraju neko društvo, ono ne može biti istinsko ljudsko društvo. Takvo društvo je destruktivno i osvetničko, ono uprizoruje očaj, rat i smrt u formi rušenja granica između politike i religije, a kada se sruši ta granica, formira se svijet pakla.
Postavlja se pitanje, je li u takvom svijetu uopće moguće biti sretan?
Naravno da jest, jer sreća ne dolazi po nalogu koji posreduje društvo, nego iz odluke da se bude sretan i da se vlastitom životu odredi svrha koja ne proizlazi iz javnog uma.
Ako spoznamo sebe i svijet, svijet nas neće ugrožavati i neće nas činiti nesretnima, a mi ćemo taj svijet mijenjati. ”Utiskivanjem” dobrote u ogorčeni i osvetnički svijet, a to čine sretni ljudi, mijenja se svijet i postaje bolji nego što je bio.
Razlika između sretnih i nesretnih ljudi sastoji se u tome što nesretni ljudi čine sve da ih drugi hvale i da ih uvažavaju, dok sretnim ljudima ne treba pohvala i uvažavanje, oni, snagom vlastitog uma, kao ”moralni agenti”, realiziraju vlastite potencijale i svom životu sami određuju svrhu.
Tko su ti koji ovise o pohvalama i uvažavanjima drugih? Naravno, riječ je o političarima. Zato su političari nesretni. Svrhu im određuju drugi, a djelovanje im je izgubljeno u iluziji.
