Planirati da proslavim Božić kao osoba s invaliditetom? Ne radim, socijala sam u socijalnoj državi.
Socijalnoj, hehe. Da počnem po cesti žicati za pečenku? Ne pada mi napamet. Rasporedit ću i pametno uložiti svojih 1250 kn osobne invalidnine. Nama je valjda u genetskom bar kodu da kukamo.
Uvijek se nekada prije bolje živjelo. Donekle je to istina. Radilo se, gradilo i pravilo djecu. Sada niti se gradi, niti se radi, niti se prave djeca. Kukati možemo i moramo. Kad sam ja išao u Nadu Božić, tada nas je u razredu bilo tridesetak. D anas kad moja kćer ide u istu školu njih u razredu ima duplo manje, kao i razrednih odjeljenja.
“Recesija je kada ti susjed izgubi posao; depresija kada ti izgubiš svoj.” Ne dolazi vrijeme depresije, nego optimizma i pečenke.. Napokon smo izašli iz recesije, a ni Vlade nemamo.
Moram priznati da sam bio sretan i pomalo uplašen kad sam čuo od Grčića koji je klasa optimist da napokon smo izašli iz recesije. Mislim da on ni sam sebi ne vjeruje.
Da smo prost, a ponekad i jesam, zaključio bih da koji će na ku.. ac Vlada, kad su svi oni za isti ku..ac, nikakve koristi od njih, pa ni pečenke.
Neka oni jedan mjesec žive s 1250 kn, ili bar njihov kućni ljubimac. Neki gradovi pomognu svojim korisnicima osobne invalidnine bar za Božić. Slavonski Brod nije među tim gradovima.
Nitko se ni ne pita, koliko ljudi spava na željezničkom kolodvoru, jer to nije važno. Nitko se ne pita gdje nestaje bačeno smeće iz kanti za smeće, jer to nije važno. Od tih problema bježimo, ali postaje nam pitanje broj jedan ako netko piše ćirilicom, što je meni nevažno. Pismo kao pismo , zar nas pismo može ubijati.
“- Asti boga, barba Smoje.... - Šta se dogodilo?
- A vi čitate ćirilicu!
- E pa otkad! Jema već šezdeset godin.
- A zašto?
-Zato šta je znan. Da znan kineška oli arapska slova, čita bi i kineski i arapski.
- Ali ta su slova laživa.
- Jednako ka naša. Ne lažu, Luka slova, nego judi, judi lažu.”
( Miljenko Smoje, Skitan i pitan)
Smoju volim , jer je imao stav i „muda“ u vremenima kad je za ista trebalo imati hrabrosti. Pitanje da li će u budućnosti naša djeca znati što je čirilica. Pismo je samo pismo.
"Bolje rak nego rat". Bio je u pravu i nažalost umro je od raka pluća.
Što si osoba s invaliditetom može poželiti za praznike. Da radi u skladu s svojim mogućnostima. Ne ne daju nam , ni slova o nama ni u pregovorima, oko vlasti. Za njih mi ne postojimo ili smo izgleda statistička greška.
Mi smo, ustvari Borgovi, asimilirane jedinke koje rijetko govore. Da su kojim slučajem pobijedili nacisti sad nas ne bi bilo. Otpor nije uzaludan, još nas ima i bit će nas.
Mi smo ljudi, iako imamo invaliditet. Nismo prosjaci, to ni nećemo biti.
Socijalnoj, hehe. Da počnem po cesti žicati za pečenku? Ne pada mi napamet. Rasporedit ću i pametno uložiti svojih 1250 kn osobne invalidnine. Nama je valjda u genetskom bar kodu da kukamo.
Uvijek se nekada prije bolje živjelo. Donekle je to istina. Radilo se, gradilo i pravilo djecu. Sada niti se gradi, niti se radi, niti se prave djeca. Kukati možemo i moramo. Kad sam ja išao u Nadu Božić, tada nas je u razredu bilo tridesetak. D anas kad moja kćer ide u istu školu njih u razredu ima duplo manje, kao i razrednih odjeljenja.
“Recesija je kada ti susjed izgubi posao; depresija kada ti izgubiš svoj.” Ne dolazi vrijeme depresije, nego optimizma i pečenke.. Napokon smo izašli iz recesije, a ni Vlade nemamo.
Moram priznati da sam bio sretan i pomalo uplašen kad sam čuo od Grčića koji je klasa optimist da napokon smo izašli iz recesije. Mislim da on ni sam sebi ne vjeruje.
Da smo prost, a ponekad i jesam, zaključio bih da koji će na ku.. ac Vlada, kad su svi oni za isti ku..ac, nikakve koristi od njih, pa ni pečenke.
Neka oni jedan mjesec žive s 1250 kn, ili bar njihov kućni ljubimac. Neki gradovi pomognu svojim korisnicima osobne invalidnine bar za Božić. Slavonski Brod nije među tim gradovima.
Nitko se ni ne pita, koliko ljudi spava na željezničkom kolodvoru, jer to nije važno. Nitko se ne pita gdje nestaje bačeno smeće iz kanti za smeće, jer to nije važno. Od tih problema bježimo, ali postaje nam pitanje broj jedan ako netko piše ćirilicom, što je meni nevažno. Pismo kao pismo , zar nas pismo može ubijati.
“- Asti boga, barba Smoje.... - Šta se dogodilo?
- A vi čitate ćirilicu!
- E pa otkad! Jema već šezdeset godin.
- A zašto?
-Zato šta je znan. Da znan kineška oli arapska slova, čita bi i kineski i arapski.
- Ali ta su slova laživa.
- Jednako ka naša. Ne lažu, Luka slova, nego judi, judi lažu.”
( Miljenko Smoje, Skitan i pitan)
Smoju volim , jer je imao stav i „muda“ u vremenima kad je za ista trebalo imati hrabrosti. Pitanje da li će u budućnosti naša djeca znati što je čirilica. Pismo je samo pismo.
"Bolje rak nego rat". Bio je u pravu i nažalost umro je od raka pluća.
Što si osoba s invaliditetom može poželiti za praznike. Da radi u skladu s svojim mogućnostima. Ne ne daju nam , ni slova o nama ni u pregovorima, oko vlasti. Za njih mi ne postojimo ili smo izgleda statistička greška.
Mi smo, ustvari Borgovi, asimilirane jedinke koje rijetko govore. Da su kojim slučajem pobijedili nacisti sad nas ne bi bilo. Otpor nije uzaludan, još nas ima i bit će nas.
Mi smo ljudi, iako imamo invaliditet. Nismo prosjaci, to ni nećemo biti.
