U komentarima na moje tekstove o gradonačelniku, rafineriji, državi, Liniću… nazvaše me osvježenjem.
I trljaše ručice ispod mojih tekstova o gradonačelniku.
A onog trenutka kad spomenuh njihova imena i presvete registracijske pločice, prestadoh biti osvježenje i postadoh pljuvačica.
Licemjerno? Ma ne. Samo je u redu pisati o drugima. O njima ne.
Ajde, gospodin Jelić je smatrao da sam mu povrijedila obitelj, a budući da mi nikada nije namjera uvrijediti ničiju obitelj, ispričala sam se.
A onda, u noći, dojaha naš brodski akademik, Petar Bašić glavom i bradom i ostavi svoj trag.
Ni njemu više nisam osvježenje. Spomenula sam i njega i njegovu presvetu registracijsku pločicu pa sam prestala biti osvježavajuća.
Postadoh, naime, čangrizava i nedo…djevojčica.
I tada, nakon više od desetljeća provedenog kukajući o tome kako je neshvaćena poštenjačina i dobrica, kako je diskriminiran jer je drugačiji…kme, kme, buhuhu, pokaza naš akademik svoje pravo lice.
Ljudi uvijek o sebi sve sami kažu. Samo ih treba potaknuti.
Nije me uvrijedio. U životu se povodim za onom starom „nije bitno što se priča, nego tko priča“. Bitna mi je istina, a ona, ovako ili onako, izađe na vidjelo. Zanima me što bi bilo da, u ovom trenutku, razotkrijem svoje ime? Vjerojatno bih dobila poneku konjsku glavu poštom. Ili bi mi i policija trebala kao pratnja?
Nisam neka osjetljiva dušica, ali moram priznati da me osupnuo rječnik osobe koja se smatra sposobnom biti gradonačelnik.
Naime, u mom svijetu, reći nekome da je čangrizava samo zato što ti se nije svidjelo što je rekla, je neodgojeno i bezobrazno.
A staviti djevojčicu i nedo….st u isti kontekst, u najmanju ruku, odvratno. Negdje možda i na nekoj granici sa zakonom. A svugdje nedopustivo.
Čovjek s obrazom bi, nakon ovakve javne izjave, isto tako javno povukao svoju kandidaturu.
Jer netko tko tako lako može oskvrnuti pojam djevojčice sigurno ne može biti gradonačelnik. Zapravo, ne znam što uopće može biti.
