Po mnogo čemu, ovogodišnje otvaranje Olimpijskih igara u Parizu – bilo je drugačije nego ijedno u povijesti. U prvom redu, to je odluka o napuštanju stadiona i selidbi otvaranja na Seinu i Trocadero; zatim, scenarij i koreografija otvaranja kojim su umjetnici na ulicama Pariza i prirodnim pozornicama grada iskazali dobrodošlicu sportašima na brodovima; nadalje, smisao olimpizma iskazan je kroz francusku povijest, koja se uglavnom događala baš u Parizu i rezultirala suvremenim vrijednostima – sloboda-jednakost-bratstvo – a na raznim nivoima korišteni su u programu najveći francuski brendovi, poput mode, plesne i glazbene umjetnosti, sve ono po čemu je Pariz meka raznih industrija u službi vizualne umjetnosti.
Nikad jedan grad-domaćin nije odigrao tako važnu ulogu na otvorenju Olimpijskih igara, nikad se o tom činu nije više pričalo s oduševljenjem, ali nikad nije bilo i toliko negativnih komentara (barem bi se tako moglo zaključiti, čitajući hrvatske društvene mreže, ali i katoličke vjerske portale).
Hrvatski televizijski gledatelji u izravnom prijenosu Otvorenja podijelili su se na one koje je program ljepotom i raznolikošću ostavio bez daha i na one koje je takav koncept – uvrijedio.
Jedna kolegica, novinarka u kulturi, rekla je da bi sve bilo drugačije kada bi ti “uvrijeđeni” prethodno nešto pročitali, posjetili neku izložbu, koncert, kazališnu predstavu i znali nešto o umjetnosti danas…
Ovako svoje kritike baziraju na jedinom što poznaju – svetim sličicama i prodikama svojih uzora na društvenim mrežama.
Kao stihija proširio se stav da je otvorenje reklamiralo sotonizam umjesto kršćanskih vrijednosti i da ga je trebalo – bojkotirati. Kao dokaz uvrede kršćanstva, poslužio je jedan prizor koji je nekoga podsjetio na Leonardovu Posljednju večeru.
Osobno, nisam vidjela vezu sa spomenutom čuvenom slikom – prije me podsjetilo na uprizorenje Brechtova Pira malograđana – pogotovo zato što je zadnjih desetljeća prizor posljednje večere često eksplicitno korišten u reklamne svrhe najrazličitije tematike, pretežito filmske, gdje je u središtu slike bila je Madona, ili mafijaški pater familias Soprano, za razliku od prizora na otvorenju, u kojem su – ako baš želimo održati vezu s umjetničkim djelima iz pariških muzeja – znalci prepoznali djelo Jana van Bylerta koje prikazuje bogove na Olimpu okupljene na gozbi povodom vjenčanja Tetide i Peleja.
Otuda i “uvreda” neukog pučanstva koje se stalno pita tko su dionizijevski likovi u prizoru, a u nemogućnosti da ih smjesti, sve pripisuje – sotonizmu. Jer sve ono što oni ne poznaju, mora da je djelo sotone…
A službeno objašnjenje glasi: “Uvođenje prizora s grčkim bogom Dionizom, osvještava apsurd nasilja među ljudskim bićima…”
U potpirivanju svijesti svekolikog pučanstva, naravno, prednjače miletići i bujanci koji su prostor društvenih mreža već osvojili, imaju brojne sljedbenike koje educiraju u širenju mržnje.
Ali i običan svijet se uhvatio toljage i lupa li lupa… nadovezujući se pritom na svaki tekst s Igara, bez obzira na vezu s tematikom otvorenja.
Tako je velike reakcije hrvatske internetske javnosti izazvala izjava Tina Srbića kojom kritizira razmještaj sportaša na brodu koji je s hrvatskom ekipom plovio Seinom (što dakako, nema nikakve veze s organizatorom Otvaranja OI). Kaže naš olimpijac kako su u prvom redu i otvoreni kamerama bili članovi Olimpijskog odbora, a tek negdje iza, potpuno nevidljivi, hrvatski sportaši. Smatra to potpunim promašajem i rezignirano zaključuje: Tako je to kod nas!
Reakcije čitatelja (koji očito ne čitaju ništa osim naslova u kojem stoji da je Tin Srbić uvrijeđen) svedene su na tvrdnje da je sve to sotonizam, da su hrvatski sportaši trebali napustiti Pariz i pokazati svijetu kako se čuvaju kršćanske vrijednosti…
U dvadeset i prvom stoljeću, usprkos mogućnostima učenja, putovanja, gledanja filmova i televizijskih emisija najrazličitije tematike, zapanjuje nivo na kojem se komunicira na našim društvenim mrežama. Tome dakako pridonosi mogućnost anonimnog izjašnjavanja iza profila kao što su Miki Maus, Vjeverica, Zec, Lav, što omogućava uvredljive tekstove bez ikakve odgovornosti i posljedica za autore.
S druge strane, taj sport u koji se kunu i koji je, po njihovom sudu, izbačen iz programa Otvorenja Igara, od prvoga dana natjecanja na svim je sportskim i inim televizijskim kanalima, ali se čini da ga nitko ni ne gleda!
Nema reakcija na plasmane naših gimnastičara, rukometaša, a danas i sudionika vodenih sportova. Naši su se sportaši plasirali u nastavak olimpijskih natjecanja u potpunoj tišini. Kao da to nije cilj i svrha odlaska na Olimpijadu.
Po glasnim reakcijama s društvenih mreža, trebali su odbaciti svoje dugogodišnje pripreme za najvažnije natjecanje u karijeri, pogaziti svoje snove, razočarati sebe i sve one koji ih podržavaju te – napustiti Igre zbog prizora u programu otvaranja koji je uvrijedio neke televizijske gledatelje.
Da, televizijske gledatelje, jer oni koji su pratili program uživo, vidjeli su tek ono što im je bilo dostupno oku: gledatelji na mostovima vidjeli su brodove na Seini i plesače na obalama u daljini; oni pozicionirani uz rubove pojedinih ulica nisu vidjeli ni to. Čitava ceremonija otvorenja bila je podređena televizijskom prijenosu, koji je za cilj imao prikazati ljepote Pariza, povijest i kulturu Francuske, domaćina Igara.
Tko je želio to vidjeti u prijenosu – bio je ushićen. Jer, nikad više asocijacija, nikad više ljepote i umjetnosti, nikad većeg umijeća u plesu, akrobatici, pjevanju – nikad ljepše dobrodošlice sportu i duhu olimpizma nego su to prikazali autori četverosatne priredbe na otvorenju 33. Olimpijskih igara u Parizu 2024.godine.
Ovaj pamtljivi dojam nije uspjela pokvariti ni kiša! Dapače, svi ćemo pamtiti ne samo kapi nego prave lokvice na poklopcu klavira uz koji je stajala Celine Dion, pamtit ćemo kišu kroz koju se Seinom, na metalnom konju, s olimpijskom zastavom na leđima, probijala boginja Sequana (po kojoj je francuska rijeka dobila ime), sportaši, novinari, plesači, glazbenici, političari, novinari, modni magnati – svi su bili četiri sata na kiši… Pa što?
“Bilo je mokro, neki dijelovi bili su čudni, većina toga bila je lijepa i na kraju svega – bilo je vrlo pamtljivo!” – zaključio je novinar CNN-a.
Ovogodišnje otvorenje je bilo spektakularno, imalo do sada najveću umjetničku razinu, širilo je duh olimpizma proklamirajući mir, bratstvo i jednakost ljudi… I kao što je rekao kolumnist Washington Posta: Olimpijada neće izliječiti svijet, ali je Pariz ponudio iskricu nade.
