Od 'Plenkija i Zokija' više me brine što će HDZ učiniti ako izgubi izbore. Slijede li nove Splitske rive i plinske boce?

Do unazad nekoliko dana Plenković nije imao velikih briga. Kontrolirajući medije i sudstvo, kupujući za male, ali naše, pare državne službenike, zaposlene u društvenim službama, umirovljenike, već je slagao novu vladu. S druge strane oporba, prije svega lijeva, zadržavala se na nesmiljenoj kritici vlasti s puno razloga, ali je zaboravila da mora ponuditi i alternativni program

Ispričavam se čitateljima zbog ovoga naslova, ali ne znam kojim bih drugim riječima iskazao svoj doživljaj aktualne situacije. Jednostavno preko noći promijenila se politička situacija, nepunih mjesec dana uoči izbora s političke scene posve su nestale pojedine političke stranke, stranački programi, pa mogli bismo reći i kandidati za novi parlament.

 Na sceni su ostala samo dva, još malo pa i povijesna, protivnika, s tim da pod poviješću ovdje podrazumijevam prije svega relativno dugo razdoblje njihova sučeljavanja. Riječ je naravno o “Plenkiju” i “Zokiju”, odnosno Plenkoviću i Milanoviću. Svaki od njih dvojce ima svoj razvojni politički put ili, bolje rečeno, proces rušenja svog autoriteta i imidža.

Svjetska kriza i šatoraši

Milanović – od obećavajućeg mladog političara, koji je došao na čelo SDP-a nakon Ivice Račana i uspio pobijediti na izborima 2011. zahvaljujući prije svega aferama i korupciji HDZ-a na čelu s Ivom Sanaderom, postao je, najblaže rečeno, kontradiktoran predsjednik Republike. U premijerskoj fazi preuzeo je vlast u situaciji duboke svjetske ekonomske krize i nevjerojatno destruktivne uloge HDZ-a i njihove manipulacije braniteljima.

Tad aktualna predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović dolazi u šator, koji je podigla grupa branitelja, i suprotno svim eksplicitnim i implicitnim ustavnim odredbama staje na stranu onih koji su pritiskom – što je uključivalo i plinske boce – prijetili tadašnjoj vlasti. Tad, koliko se sjećam, nitko nije dovodio u pitanje njeno kršenje ustavnih normi.

Britak, ali neoprezan jezik

Na izborima 2015. i 2016., na prvima u sučeljavanju s Karamarkom, a na drugima s Plenkovićem, Milanović pokazuje novo lice. U to vrijeme u jednom komentaru napisao sam da je najveća opasnost za HDZ Karamarko, a za SDP Milanović. Pritom sam imao na umu činjenicu da je Karamarko svojim nastupima napustio poziciju konzervativne, uljuđene, građanske desnice i otišao na poziciju krajnje, rekao bih paranoidne desnice, potičući strah i mržnju. S tom političkom platformom bio je zreo da izgubi izbore.

Izbore je, međutim, izgubio Milanović, koketirajući s desnicom i ne vodeći se osnovnim pravilom političkog marketinga da se time ne dobivaju glasovi protivnika, ali se gube glasovi svoga izbornog tijela. Nakon kraće pauze izvan politike, vraća se na velika vrata na predsjedničkim izborima i tu je uspio – vještim manevrom čovjeka koji predstavlja sve pojedince u društvu, neovisno o njihovim političkim opredjeljenjima i, nemojmo zaboraviti, očajno slabim protivnicima – biti izabran.

 

I tad na scenu dolazi “novi Milanović”, koji doslovno prihvaća bačenu rukavicu predsjednika Vlade Plenkovića o teškoj, a uskoro se pokazalo, i nemogućoj kohabitaciji. Britak, ali i neoprezan na jeziku, uspio se ubrzo posvađati s novinarima, ženskim aktivisticama, ali i onima koji ljevicu shvaćaju malo ozbiljnije od njega. Ipak, glavni cilj njegova opaka jezika bio je i jest – Andrej Plenković.

Pristojan čovjek postao bahati narcis

Nakon kratkog cirkusa s koalicijskom vladom HDZ-a i Mosta i nestranačkim predsjednikom vlade, HDZ preuzima Andrej Plenković, odnosno “Briselski ćato” kako su ga nazvali njegovi “ljubitelji” iz izvornog HDZ-a. Nakon iskustva s nastupima Karamarka, normalno, uljuđeno konzervativno biračko tijelo najzad u Plenkoviću vidi normalnog, pristojnog čovjeka, dobrog govornika, koji ne iznosi doslovce nijednu programsku ideju, ali se ne svađa, ne viče, ne vrijeđa.

Izgleda da su to osobine dostatne da vam u našoj zemlji većina dâ svoj glas. Kao pametan čovjek, Plenković zna da mora prvo osigurati podršku u vlastitoj stranci, i tek tad učiniti ključni korak koji je započeo nesretni Sanader, a to je promijeniti HDZ, odnosno – kako je to Plenković rekao – “Promijeniti HDZ kako bi se promijenila Hrvatska”.

Nakon osam godina komotne vlasti, moramo zaključiti da se dogodilo upravo suprotno – Plenković nije promijenio HDZ, ali je HDZ promijenio Plenkovića. Od onog početnog normalnog i pristojnog čovjeka, danas smo suočeni s bahatom, samodopadnom, narcisoidnom i maksimalno netolerantnom osobom. On samo potvrđuje staru izreku – daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je!

Karamarko za povratak u 2015.

Predizborni sabor HDZ-a je to jasno pokazao. Pojava Karamarka i, još značajnije, njegov prijedlog za novu “domoljubnu koaliciju” sugeriraju povratak u 2015. i tadašnji Karamarkov HDZ. Pritom bi bilo interesantno porazgovarati o tome što je to uopće domoljublje. Znači li Karamarkov prijedlog da oni koji nisu u toj koaliciji, ujedno i nisu hrvatski domoljubi?

Uostalom, sama ideja demokracije sastoji se u tome da različiti pojedinci, grupe, stranke imaju, pored ostalog, svoje viđenje domoljublja. Domoljublje lupanjem u prsa, mržnja prema drugima, ni na koji način nije moje domoljublje, a nadam se ni mnogih drugih.

Imajući u vidu slabu, razjedinjenu, bezidejnu oporbu, do unazad nekoliko dana Plenković nije imao velikih briga. Kontrolirajući medije i sudstvo, kupujući za male, ali naše, pare državne službenike, zaposlene u društvenim službama, umirovljenike, već je slagao novu vladu. S druge strane oporba, prije svega lijeva, zadržavala se na nesmiljenoj kritici vlasti s puno razloga, ali je zaboravila da mora ponuditi i alternativni program.

Treba nam superliberalni program

Kakav bi to trebao biti program? Citirat ću, po sjećanju, jednog američkog politologa uoči jednih predsjedničkih izbora u SAD-u. “Amerikanci su pretežno konzervativni. Republikanci su konzervativniji od demokrata. Jedini način da demokrati pobjede je da izađu s izrazito liberalnim programom.” Ova se misao može, bez ostatka, primijeniti i na Hrvatsku.

Prije nekoliko dana došli smo u situaciju na koju se odnosi naslov mog komentara. Sukladno svojim predsjedničkim ovlastima, Milanović donosi odluku o datumu održavanja izbora. Glavna informacija, međutim, dolazi nekoliko sati kasnije. SDP informira javnost da je njihov kandidat za premijera aktualni predsjednik države!

Kao grom iz vedra neba mijenja se kompletna izborna šahovska ploča i položaj figura – s jedne strane odobravanje i nada, s druge zgražanje i strah. Sve ranije izborne strategije političkih stranaka, eventualni izborni programi i obećanja, moguće koalicije, sve to postaje marginalno, a političkom scenom dominiraju dva temeljna pitanja – Plenki ili Zoki? te Što kaže Ustav?

Donkihotovski pokušaj promjene

Na temelju zdravog razuma i ljudskog poštenja odgovor na drugo pitanje (na prvo će odgovor dati birači) je jasan: predsjednik države ne može se kandidirati na izborima za Sabor ako prethodno nije dao ostavku. Tu, međutim, postoji čuvena Kvaka 22. Promatrajući sa strane, bez poznavanja Ustava, postavljaju mi se dva pitanja. Prvo, je li Ustav zaista tako jednoznačan da ne dozvoljava drugačije interpretacije, budući da su se četiri člana Ustavnog suda ogradila od te odluke?

I drugo, zar je Milanović zaista tako neoprezan da dovodi u pitanje svoju političku egzistenciju? Bez obzira kako će se ove dileme razriješiti, jedno je sigurno – birači su dobili jasnu poruku da su ovo izbori između Plenkija i Zokija, a ne političkih stranaka, da su ovo izbori između održavanja postojeće strukture vlasti i pomalo donkihotovskog pokušaja promjene društvenih odnosa.

Što možemo očekivati u slučaju promjene nositelja vlasti? Jedno je sigurno: na prvoj sjednici Sabora nakon izbora pokrenut će se postupak opoziva Turudića s njegove funkcije, kao simbola pokušaja HDZ-a da uspostavi kontrolu nad svim subjektima relevantnim za funkcioniranje društva na njihov željeni način.

Nove Splitske rive i plinske boce?

Pritom ne treba izgubiti iz vida da je kroz protekle godine HDZ ovladao svim relevantnim strukturama, od nogometnih i ostalih sportskih djelatnosti do društvenih i državni službi, od portira na vratima do generalnih direktora državnih poduzeća. Imaju li Milanović i njegovi budući suradnici snage i volje za tu dugotrajnu i neizvjesnu borbu?

Ne treba izgubiti iz vida ni s čime su se suočavali pokojni Račan nakon pobjede na izborima 2000. i Milanović nakon pobjede na izborima 2011. Nakon Splitske rive i plinskih boca, što možemo očekivati od HDZ-a u slučaju njihova poraza 2024.?

Stjecajem okolnosti, suočeni smo sa sličnom situacijom u jednoj velikoj, sređenoj, tradicionalnoj demokratskoj državi – SAD-u. Za razliku od Hrvatske, gdje se suočavaju dvojica političara u naponu snage, u SAD-u se sučeljavaju dvojica “staraca” koji vode bitku na sve ili ništa, s time da jedan od njih unaprijed prijeti da će, u slučaju njegova poraza, “biti krvi do koljena”!

I kod njih se očekivala odluka Vrhovnog suda (koji po sastavu nevjerojatno sliči našem Ustavnom sudu) o tome može li jedan od njih uopće biti kandidat! Drugim riječima, naš izborni “cirkus”, na Međunarodni dan cirkusa, nije izuzetak u svijetu već samo jedan od pokazatelja suvremene krize demokracije.

telegram