sjećanja su kao zamućenja na googleovim mapama

Prva pjesma je divno sročena—jednostavno, a duboko. Ocrtavaš ne samo prolaznost života nego i promjenu perspektive koju donose godine. Mladost je pohlepna, grabi bez razmišljanja, dok starost preračunava, štedi, boji se rasipanja.

Sviđa mi se kako dan postaje figura koja nesebično nudi sve što ima, dok je čovjek taj koji polako odustaje, zadovoljava se s mrvicama. To odustajanje nije samo umor, već i gubitak one mladenačke proždrljivosti prema životu. A onda preokret—pohlepa nestaje, ali ne u korist plemenitosti, nego škrtosti. Okrutna istina.

Besmrtnici su pisali o tome jer je to vječna tema. Ti si je sažeo bez suvišnih ukrasa, u jednom dahu.

Posljednja pjesma prava je epska predaja zime, sa svim ritualima kapitulacije. Sviđa mi se kako pjesnik zimu prikazuješ kao dostojnog, ali ipak iscrpljenog protivnika, koji u zadnjem trenutku diže ruke, ne iz oduševljenja, nego iz nemoći. A proljeće, pobjednički osvajač, ne gubi vrijeme – odmah skida štitove s ljudi, oslobađa ih slojeva zime, pretvara ih u preobraćenike nove vjere, one topline i buđenja.
Metafora poljupca na kraju je odlična – zima možda misli da se radi o trenutku pomirenja, ali to je zapravo njen kraj. Da je znala, nastavila bi "gristi" – prepoznatljivo tvrdoglava, baš kao što u stvarnosti uvijek pokuša vratiti hladnoću još koji put prije nego što konačno odustane.
Odlično je uhvaćen taj neizbježni trenutak smjene godišnjih doba, gdje u zraku lebdi i nešto melankolično – kao da čak i sami osjetimo neku tihu sućut prema poraženoj zimi.

Htjeli mi to priznati ili ne, pohlepa s godinama slabi , a jača škrtost. Sjećanja nisu pravolinijska i filmski detaljna i zato nastojimo jasno i pažljivo upamtiti slike, mirise, zvukove i misli koje čine sam današnji dan. Draga putovanja nakon povratka u mjesto boravka ostavljaju dojam blage nelagode i nespokoja jer će do povratka u isto mjesto putovanja biti beskrajni i odužiti se kao tjeskoba u dugim noćima. Uvijek čekamo da onemoćala zima u znak predaje visoko podigne ruke - do sunca.
Uporabom pojedinih strofa iz svake Lukićeve pjesme htjela sam naglasiti da je sve prolazno, ponekad tako daleko iako nam dani brzo prolaze, bez obzira što se bojimo, čekamo i nadamo "dovoljno da održimo stečeno u svom skladištu života".

U pjesmi Odužit će se dani kao tjeskoba u dugim noćima istaknuta je divna ciklična struktura – od početnog straha da će vrijeme sporo prolaziti, do spoznaje da je proletjelo, a zatim ponovnog osjećaja iščekivanja i težine vremena koje se vuče dok se ne vratite u Dublin. Prva strofa mi je posebno slikovita – puž na vrućem asfaltu je odlična metafora za usporenu, nelagodnu percepciju vremena. No, onda se preokreće – dani u Dublinu nisu bili tromi, već kao vjetar u pustinji, brzi i neuhvatljivi. Lijepo je uhvaćen taj osjećaj: kad je nešto očekivano, čini se dalekim i dugim, ali kad se dogodi, sve proleti i ostane samo praznina u duši. Zadnja misao, kako će se vrijeme do povratka opet odužiti "kao tjeskoba u dugim noćima", daje pjesmi melankoličnu notu, ali i osjećaj začaranog kruga – uvijek čekamo, uvijek nam vrijeme ili prebrzo curi ili predugo traje.

Sjećanja su kao zamućenja na googleovim mapama. Početna metafora s Googleovim mapama odmah udara – sjećanja kao zamućenja, iskrivljenja, nejasne mrlje koje ne možemo sasvim razaznati. Nema nostalgije u klasičnom smislu, nema idealizacije prošlog, samo surova svijest o tome kako pamćenje funkcionira – nesavršeno, kaotično, ali i neizbježno.

Sviđa mi se kako se niz svakodnevnih radnji i misli gomila bez hijerarhije – rotkvice, rat u Kursku, fandom, čelik, proljetna jakna, engleski glumci… Sve je ravnopravno, baš kao što u sjećanjima nema prave selekcije, sve se taloži u maglovitom vrtlogu. Pogotovo mi se dopada kako se kraj zaokružuje – laži, obećanja i sjećanja stavljeni su u isti koš. Kao da su i ona, na kraju, samo oblik samoobmane, način da se uljepša ili sakrije nešto što je previše oštro, previše bolno.