Dugo već promišljam dotaknuti se ili ne osjetljive teme branitelja u Savskoj. Osjetljiva tema, osjetljiva populacija. Reći će mi mlad si i balav, nemaš pojma o čemu pričaš, i postaviti pitanje svih pitanja – o kojem pitanju se radi, saznat ćete u trećem odlomku. Ali evo, svejedno se ohrabrih podijeliti neka svoja razmišljanja, jer dojma sam da nas možda ima još koji slično razmišljaju. A možda se i varam.
Kako god bilo, moja generacija ratnih devedesetih završavala je osnovnu školu, dakle tada smo stvarno bili balavci. Gledajući sada unatrag, za sebe se čak usudim reći da tada nisam ni izbliza pojmio ozbiljnost hrvatske stvarnosti i opasnosti vremena u kojem sam trebao imati bezbrižno djetinjstvo. Prisjećajući se djetinjstva primijetih da su mi jedino sjećanja na ratne godine u kronološkom kaosu, a sjećanja prije i poslije tih godina su u kakvom takvom očekivanom poretku. Potisnuta sjećanja, što li već. Valjda me zato ponesu emocije na Škorine stihove: „sve ćemo vratit al jedno nikad ne, uspomene što su nam nestale'. Uspomene iz naših života koje smo devedesetih mogli imati i koje su mogle biti drugačije, ljepše, da su nas mirno pustili iz Jugoslavije. No nisu. Dakle, tijekom Domovinskog rata bio sam klinac, učenik osnovne škole koju smo u to vrijeme u našem gradu dijelom pohađali u podrumu jedne kuće u Brodskom naselju u kojem sam odrastao, a dijelom smo bili izmješteni. Kao i svi klinci tada, bio sam nošen patriotizmom i valovima emocija koje su dominirale tih godina. Skupljao sam gelere po naselju, brojao koliko sekundi prolazi od zvuka ispaljivanja granata s Motajice do zlokobnog zvižduka prije udara i eksplozije. Sjećam se brojnih noći provedenih u improviziranom skloništu u kući, u naknadno iskopanom plitkom podrumu ispod stepenica. Sjećam se koliko se krhkom činila kuća kada bi se zatresla pri eksplozijama avionskih bombi (tzv. krmača), kako smo svi plakali zbog tragedije na Jelasu, kao i obilaska biciklo kratera koji su iza takvih bombi ostajali. I sjećam se jurnjave biciklom kući uz zvuk sirena za opću opasnost. Sjećam se da je u vremenu nakon što je pala bosanska Posavina zajedno s nama u kući živjelo i još trideset i troje mojih rođaka koji su izbjegli pred neprijateljskom vojskom. Svi redom i rodom iz Odžačkog kraja, jer odatle vučem korijene i po ocu i po majci. U razgovoru sa mojim bakama i djedovima saznao sam da mi je djed po ocu prošao Križni put. Baka po majci prvog je muža vrlo skoro po vjenčanju izgubila u Posavskoj Mahali (Vlaška Mala), inače poprištu posljednje bitke koja se odvijala još 15 dana nakon službenog okončanja Drugog svjetskog rata. Kaže da su stradanja tog kraja bila takva da je šansa pronaći muškarca za ženidbu bila jednaka dobitku sedmice na lotu.
U gornjem odlomku spomenuh valove emocija iz devedesetih godina koje su nas tada preplavljale, a koje su bile nužne, kako braniteljima za našu pobjedu u Domovinskom ratu, tako i svim civilima u ratom zahvaćenim područjima, za izdržavanje ratne svakodnevice u kojoj se sa svakom ispaljenom granatom igrao ruski rulet. Sada je prisutan neki ‘novi val’ emocija koje me podsjećaju na devedesete, emocija koje su posljedica percepcije gubitka nacionalnog identiteta uslijed pristupanja Europskoj uniji, a koje su potpuno krivo usmjerene. Emocije su to zbog kojih u razgovoru i raspravama koje znam voditi sa sugovornicima koji ne dijele moja mišljenja i stavove, sve češće mogu osjetiti (ne i čuti, za sada) pitanje na koje odgovor daje prethodni odlomak. Naravno radi se o pitanju „đes ti bijo '45“ pardon '91? Sad kad smo to maknuli u stranu mogu se posvetiti tijeku misli iz prvog odlomka.
Dakle sada, puno više nego što sam to onda kao klinac mogao biti, svjesniji sam težine života kojeg su ratnih devedesetih imali ljudi koji su tada pokušavali izgraditi obitelj i dom u Hrvatskoj kao što sam ga i ja sebi izgradio, zahvaljujući njima također u Hrvatskoj, a kojima je život krenuo stranputicom zbog Domovinskog rata. Donekle prateći aktualna zbivanja, ne u mjeri kojoj bih volio, skrenuo bih pažnju na nekoliko misli koje mi se motaju po glavi.
Svatko će se složiti da braniteljima veteranima Domovinskog rata koji su taj časni naziv stekli s puškom u ruci, koji su gotovo goloruki dočekivali ondašnjeg neprijatelja braneći Hrvatsku, pripada svako moguće pravo koje im se u okviru zakona može priuštiti. I svaki građanin Hrvatske koji uživa civilne slobode dužan je sjetiti se da ih uživa isključivo zahvaljujući nesebičnosti tih ljudi. U ključnom trenutku na početku ratnih zbivanja oni su ti koji su osjetili važnost trenutka, koji su čuli poziv kojeg im nitko nije ni stigao uputiti i kojeg su shvatili kao vlastitu obvezu, te su ustali iz fotelje, napustili svoje obitelji i sigurnost vlastitog doma i sa zebnjom u srcu krenuli prema neprijatelju vođeni mišlju „Nećeš više!“. To nitko od nas ne bi smio zaboraviti. Međutim problem je vrijeme. Vrijeme donosi zaborav. Vrijeme je kao i voda. U njemu se razvodnjavaju, ispiru i tope misli, sjećanja, emocije, predanost i osjećaj obveze. S vremenom nestaje senzibilitet prema bilo čemu.
Pa tako s godinama i senzibilitet građana prema braniteljima polako i neumoljivo opada. Ponajprije mislim na populaciju građana koji taj senzibilitet posjeduju kao živi svjedoci ratnih godina i koji su zbog toga mogli stvoriti kakvu-takvu predožbu o silnom odricanju na koje su današnji branitelji onda morali biti spremni kada su u datom trenutku donijeli odluku ispriječiti se pred ondašnjim neprijateljem. A da ne govorimo o senzibilitetu kojeg valja imati prema žrtvi koju su podnijeli oni koji su stupanjem pred neprijatelja stali pred vlastitu smrt, odnosno koji su zbog toga proživjeli osobnu (fizičku i psihičku) traumu s kojom danas moraju živjeti. Naravno u tim ratnim vremenima morala to je morala biti populacija ljudi u dobi u kojoj su bili dovoljno zreli za pojmiti težinu njihove odluke kao i posljedice koje je po tada buduće branitelje mogla imati njihova odluka da stanu u obranu naše domovine. Senzibilitet istovremenika ugrađen je u njih jer su svjedočili ratnim stradanjima i uvijek je veći od stečenog senzibiliteta kojem se mlađi ljudi priuče kao još jednoj u nizu općeprihvaćenih društvenih normi. No kakav god bio, senzibilitet građana s vremenom opada. Ne voljom građana već učinkom proteklog vremena. A upravo to je ono protiv čega branitelji prosvjeduju, svjesno ili nesvjesno. Prosvjeduju protiv vremena. No vrijeme se ne može zaustaviti. Neprijatelj je to kojega na žalost, gledano na duge staze, ne mogu pobijediti.
No pored vremena sada je tu prisutan i doprinos samih branitelja. Dodatno si otežavaju jer su u toj borbi odlukom njihovog samoproglašenog vodstva počinili ogromnu taktičku pogrešku ne vodeći takvu bitku samostalno, već nastupajući pod pokroviteljstvom HDZa. Izvikivati „Jesmo li se za ovakvu državu borili?“ i činiti to pod skutima HDZa, stranke s presudom da su krali državu koju su upravo ti branitelji stvarali i koji se braniteljskim kredibilitetom koristi ne za rješavanje problema branitelja već isključivo za osobni politički uspjeh, po meni je u najmanju ruku je paradoksalno. Tu branitelji sami doprinose ubrzanom trošenju i ono malo građanskog senzibiliteta što je ostalo i bojim se nastave li istim smjerom samo rade u korist vlastite štete.
Kako god bilo, moja generacija ratnih devedesetih završavala je osnovnu školu, dakle tada smo stvarno bili balavci. Gledajući sada unatrag, za sebe se čak usudim reći da tada nisam ni izbliza pojmio ozbiljnost hrvatske stvarnosti i opasnosti vremena u kojem sam trebao imati bezbrižno djetinjstvo. Prisjećajući se djetinjstva primijetih da su mi jedino sjećanja na ratne godine u kronološkom kaosu, a sjećanja prije i poslije tih godina su u kakvom takvom očekivanom poretku. Potisnuta sjećanja, što li već. Valjda me zato ponesu emocije na Škorine stihove: „sve ćemo vratit al jedno nikad ne, uspomene što su nam nestale'. Uspomene iz naših života koje smo devedesetih mogli imati i koje su mogle biti drugačije, ljepše, da su nas mirno pustili iz Jugoslavije. No nisu. Dakle, tijekom Domovinskog rata bio sam klinac, učenik osnovne škole koju smo u to vrijeme u našem gradu dijelom pohađali u podrumu jedne kuće u Brodskom naselju u kojem sam odrastao, a dijelom smo bili izmješteni. Kao i svi klinci tada, bio sam nošen patriotizmom i valovima emocija koje su dominirale tih godina. Skupljao sam gelere po naselju, brojao koliko sekundi prolazi od zvuka ispaljivanja granata s Motajice do zlokobnog zvižduka prije udara i eksplozije. Sjećam se brojnih noći provedenih u improviziranom skloništu u kući, u naknadno iskopanom plitkom podrumu ispod stepenica. Sjećam se koliko se krhkom činila kuća kada bi se zatresla pri eksplozijama avionskih bombi (tzv. krmača), kako smo svi plakali zbog tragedije na Jelasu, kao i obilaska biciklo kratera koji su iza takvih bombi ostajali. I sjećam se jurnjave biciklom kući uz zvuk sirena za opću opasnost. Sjećam se da je u vremenu nakon što je pala bosanska Posavina zajedno s nama u kući živjelo i još trideset i troje mojih rođaka koji su izbjegli pred neprijateljskom vojskom. Svi redom i rodom iz Odžačkog kraja, jer odatle vučem korijene i po ocu i po majci. U razgovoru sa mojim bakama i djedovima saznao sam da mi je djed po ocu prošao Križni put. Baka po majci prvog je muža vrlo skoro po vjenčanju izgubila u Posavskoj Mahali (Vlaška Mala), inače poprištu posljednje bitke koja se odvijala još 15 dana nakon službenog okončanja Drugog svjetskog rata. Kaže da su stradanja tog kraja bila takva da je šansa pronaći muškarca za ženidbu bila jednaka dobitku sedmice na lotu.
U gornjem odlomku spomenuh valove emocija iz devedesetih godina koje su nas tada preplavljale, a koje su bile nužne, kako braniteljima za našu pobjedu u Domovinskom ratu, tako i svim civilima u ratom zahvaćenim područjima, za izdržavanje ratne svakodnevice u kojoj se sa svakom ispaljenom granatom igrao ruski rulet. Sada je prisutan neki ‘novi val’ emocija koje me podsjećaju na devedesete, emocija koje su posljedica percepcije gubitka nacionalnog identiteta uslijed pristupanja Europskoj uniji, a koje su potpuno krivo usmjerene. Emocije su to zbog kojih u razgovoru i raspravama koje znam voditi sa sugovornicima koji ne dijele moja mišljenja i stavove, sve češće mogu osjetiti (ne i čuti, za sada) pitanje na koje odgovor daje prethodni odlomak. Naravno radi se o pitanju „đes ti bijo '45“ pardon '91? Sad kad smo to maknuli u stranu mogu se posvetiti tijeku misli iz prvog odlomka.
Dakle sada, puno više nego što sam to onda kao klinac mogao biti, svjesniji sam težine života kojeg su ratnih devedesetih imali ljudi koji su tada pokušavali izgraditi obitelj i dom u Hrvatskoj kao što sam ga i ja sebi izgradio, zahvaljujući njima također u Hrvatskoj, a kojima je život krenuo stranputicom zbog Domovinskog rata. Donekle prateći aktualna zbivanja, ne u mjeri kojoj bih volio, skrenuo bih pažnju na nekoliko misli koje mi se motaju po glavi.
Svatko će se složiti da braniteljima veteranima Domovinskog rata koji su taj časni naziv stekli s puškom u ruci, koji su gotovo goloruki dočekivali ondašnjeg neprijatelja braneći Hrvatsku, pripada svako moguće pravo koje im se u okviru zakona može priuštiti. I svaki građanin Hrvatske koji uživa civilne slobode dužan je sjetiti se da ih uživa isključivo zahvaljujući nesebičnosti tih ljudi. U ključnom trenutku na početku ratnih zbivanja oni su ti koji su osjetili važnost trenutka, koji su čuli poziv kojeg im nitko nije ni stigao uputiti i kojeg su shvatili kao vlastitu obvezu, te su ustali iz fotelje, napustili svoje obitelji i sigurnost vlastitog doma i sa zebnjom u srcu krenuli prema neprijatelju vođeni mišlju „Nećeš više!“. To nitko od nas ne bi smio zaboraviti. Međutim problem je vrijeme. Vrijeme donosi zaborav. Vrijeme je kao i voda. U njemu se razvodnjavaju, ispiru i tope misli, sjećanja, emocije, predanost i osjećaj obveze. S vremenom nestaje senzibilitet prema bilo čemu.
Pa tako s godinama i senzibilitet građana prema braniteljima polako i neumoljivo opada. Ponajprije mislim na populaciju građana koji taj senzibilitet posjeduju kao živi svjedoci ratnih godina i koji su zbog toga mogli stvoriti kakvu-takvu predožbu o silnom odricanju na koje su današnji branitelji onda morali biti spremni kada su u datom trenutku donijeli odluku ispriječiti se pred ondašnjim neprijateljem. A da ne govorimo o senzibilitetu kojeg valja imati prema žrtvi koju su podnijeli oni koji su stupanjem pred neprijatelja stali pred vlastitu smrt, odnosno koji su zbog toga proživjeli osobnu (fizičku i psihičku) traumu s kojom danas moraju živjeti. Naravno u tim ratnim vremenima morala to je morala biti populacija ljudi u dobi u kojoj su bili dovoljno zreli za pojmiti težinu njihove odluke kao i posljedice koje je po tada buduće branitelje mogla imati njihova odluka da stanu u obranu naše domovine. Senzibilitet istovremenika ugrađen je u njih jer su svjedočili ratnim stradanjima i uvijek je veći od stečenog senzibiliteta kojem se mlađi ljudi priuče kao još jednoj u nizu općeprihvaćenih društvenih normi. No kakav god bio, senzibilitet građana s vremenom opada. Ne voljom građana već učinkom proteklog vremena. A upravo to je ono protiv čega branitelji prosvjeduju, svjesno ili nesvjesno. Prosvjeduju protiv vremena. No vrijeme se ne može zaustaviti. Neprijatelj je to kojega na žalost, gledano na duge staze, ne mogu pobijediti.
No pored vremena sada je tu prisutan i doprinos samih branitelja. Dodatno si otežavaju jer su u toj borbi odlukom njihovog samoproglašenog vodstva počinili ogromnu taktičku pogrešku ne vodeći takvu bitku samostalno, već nastupajući pod pokroviteljstvom HDZa. Izvikivati „Jesmo li se za ovakvu državu borili?“ i činiti to pod skutima HDZa, stranke s presudom da su krali državu koju su upravo ti branitelji stvarali i koji se braniteljskim kredibilitetom koristi ne za rješavanje problema branitelja već isključivo za osobni politički uspjeh, po meni je u najmanju ruku je paradoksalno. Tu branitelji sami doprinose ubrzanom trošenju i ono malo građanskog senzibiliteta što je ostalo i bojim se nastave li istim smjerom samo rade u korist vlastite štete.
