Kako i komu vjerovati, za što se uhvatiti u hrvatskoj vanjskoj politici, gdje premijer i predsjednik naočigled svijeta skaču jedan drugomu u usta i psuju si najbližu rodbinu?
Uopće se ne radi o tomu je li netko od viđenijih CRO političara s državna sljemena putinofil, rusofil, ursulofil, michelofil, odnosno zašto je tko, je li, karijerofil više od 18 na ljestvici od 1 do 10. Radi se o tomu da velikom i šizofrenom svijetu međusobno narogušenih globalnih moćnika koji tako unosno profitiraju na tuđoj krvi i nesreći uopće ne registrira to što neki lik prepun sebe s anonimna zapadnobalkanskog kiflića misli o tako krupnim problemima na ekonomski, politički i sigurnosno/vojno trusnom globusu, o geopolitikama,i geostrategijama, konfguracijama tzv. novoga svjetskog poretka, Putinu, Bidenu, Ukrajini… Ako je istina to što tragikomično ovih dana objavljuju strani mediji, naime da Amerikanci i još neki na Zapadu, po Aziji, Latinskoj Americi, Australiji… znatiželjno listaju atlase ne bi li vidjeli postoji li uopće – ako postoji, gdje je na svijetu – nekakva država Hrvatska, čiji su nogometaši na SP-u u Kataru osvojili brončano „zlato“. Pa će biti, je li, da je više ljudi na svijetu čulo za Luku Modrića, Joška Gvardiola i zadnjega rezervnog na klupi hrvatske reprezentacije, nego za izvjesne Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića? Dva anonimna u veliku svijetu ega dimenzija, ako je njih priupitati, najmanje saudijskog Jeddah Towera ili barem Burj Khalifa u UAR-u.
Ako sami ne držimo do svoje zemlje – sudeći po privatnom ratu dvojice tzv. prvih među jednakima, Plenkovića i Milanovića, ne držimo – ni drugi neće držati do države, u kojoj se premijer i predsjednik nisu zreli dogovoriti o redovnoj zamjeni veleposlanika i konzula po isteku njihovih mandataPremijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović jedva su dočekali da se zericu stiša katarsko nogoloptaško ludilo, a sjaj brončana „zlata“ sjedne na realnu kandelu, pa da škrgučući zubima i razmahujući se čvrsto stisnutim šakama opet u pentagonu nasrnu jedan na drugoga. „Ti si putinofil, možda čak ne rusofil, ti si čovjek koji je kazao da ne želiš da Hrvatska sudjeluje u vojnoj misiji EU-a za pomoć Ukrajini“, bjesnio je premijer pred novinarima u povodu saborskog debakla svog obećanja „dragoj Ursuli“ i „dragom Charlesu“ što ga je poništilo 54 zastupnika tzv. Visokog doma te predsjednikove tvrdnje da „nas mufljozi iz Bruxellesa, klika, tretiraju kao gluho-slijepe budale“, da SAD-ov rat protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca nije hrvatski rat niti je Ukrajina saveznica RH. Pa Bijednoj Našoj, je li, nije u nacionalnom interesu ni dobro za ekonomsko i sigurnosno zdravlje obučavati zataćenu ukrajinsku vojsku na svom tlu. Netom po ishodu saborskog glasanja za ili protiv odluke o sudjelovanju RH u misiji EUMAM Ukraine, premijer je Plenković istresao sav svoj gnjev na „neposlušne“ saborske zastupnike i predsjednika, jer su zabili uvjerljiv gol u mrežu misije EUMAM Ukraine i zadali mu time grdne brige: kako sada, luzer, izaći na oči Ursuli Röschen/Ružici von der Leyen?
„Ovaj događaj je velika razdjelnica u političkom životu Hrvatske koja dijeli ozbiljne, odgovorne, one koji štite nacionalne interese, a tu ubrajam parlamentarnu većinu i tih 20 dodatnih zastupnika (oporbenih, uglavnom Socijaldeokrata, SDP-ovih disidenata, op. a.), od političkih patuljaka i kukavica koji nisu bili u stanju donijeti pravu odluku. Oni će svojim neglasanjem za ovu odluku živjeti sa stigmom. Potrudit ćemo se da ih ta stigma prati i da hrvatski građani i hrvatski narod dobro znaju kako su nas onemogućili biti na razini odgovornosti države za koju se mi (Plenković i HDZ!? – op. a.) svakim danom trudimo da bude odgovorna članica međunarodne zajednice (tj. pokorna Washingtona via EU i NATO!? – op. a.). Hrvatska već godinama nije u SFR Jugoslaviji, pa da bude nesvrstana, a nije ni neutralna. Hrvatska je članica EU-a i NATO-a i taj međunarodni položaj podrazumijeva ne samo prava nego i određene obaveze, a glasanje je bila prigoda da saborski zastupnici to potvrde. Dakle, ne samo da su polupali lončiće, nego su baš promašili cijelu loptu (plagijat „celog fudbala“, sic transit – op. a.), a ovaj promašaj u političkom smislu pratit će ih dugo. Vlada, parlamentarna većina i oporbeni zastupnici koji su glasali za odluku bili su na pravoj strani morala i solidarnosti, pa i povijesti, a oni koji su to propustili neka sami misle što su napravili“. S druge strane barikade sladostrašće i poruga.
„Veliki kombinator je rekao: ‘Mi vas gledamo’“, komentirao je po povratku iz Čilea predsjednik RH Zoran Milanović ishod saborskoga glasanja o EUMAM-u Ukraine i Plenkovićev bijes. „Stvarno!? I mi vas gledamo! Naše oči i pogled su bistriji. Kakva je to Plenkovićeva poruka!? Tko nas gleda!? UDBA iz koje je potekao, HDZ!? HDZ to uopće ne zanima. To je osuđena organizacija za kriminal. Njih ne zanima Ukrajina, međunarodni odnosi, njih zanima samo – ‘u se, na se i poda se’. Znate tko nas gleda, gledaju nas Plenkovićevi gazde iz Bruxellesa, najnetalentiraniji naraštaj europskih političara u starijoj povijesti. Ljudi koji apsolutno nisu svjesni posljedica onoga što rade i onoga što se prije toga događalo. Ne gleda nas HDZ, to je ipak hrvatska narodna stranka u kojoj ima puno naivnih ljudi koji zapravo nemaju materijalne koristi, koji vole Hrvatsku, ne kuže kakvi mufljozi i gelipteri nas vode. Ali ovi koji nas gledaju, to su mufljozi iz Bruxellesa, to je klika. To je ono čemu dio HDZ-a pripada. Meni je važan hrvatski nacionalni interes i oportunistička procjena tog interesa. Ne želim da nas ti ljudi tretiraju kao slijepo-gluhe budale. Bez oportunizma, netko bi rekao i sebičnosti, bez prilagodljivosti okolnostima koje nastaju ritmom događaja i odluka na koje nemamo utjecaja, prijetimo sami sebi da ‘odletimo kao guske u maglu’.
Kako je moguće da glavnica kredita nakon konverzije u eure i nakon 14 godina (preplaćene) otplate u CHF-ima bude veća od početne i s višom kamatom, a sada Vrhovni sud RH – protivno i europskoj regulativi i sudskoj praksi u RH – odlučuje da klijenti nemaju pravo na povrat naprosto opljačkanog im novca!?Samo se nas tiču odluke koje donosimo. Do ove zemlje stalo je samo nama. Ni prema komu sa zlobom i pakošću, prema svima s dobrom voljom, ali prije svega i uvijek imajući pred očima hrvatski interes u okolnostima koje su nastale mimo naše volje i potpuno izvan naše kontrole. Lojalni partneri i saveznici – da! Međutim, ničiji vazali i ničiji podanici, to ne želi nitko među nama. To je moj izbor i takvu zemlju vidim.“ Plenkovićeva „proeuropska“ agenda i on ne vide svoju zemlju vazalnom i podaničkom, nego pokornom, bespogovornomst i članski obavezom Uniji i NATO-u koji nisu ništa drugo do gruba transmisija volje aktualne američke administracije. Takva se podaničko-ovisnička politika nije u Zagrebu vodila ni prema Beogradu za 20 i kusur godina prve niti za 45 godina druge, SFR Jugoslavije. Milanović je stoga do srži u pravu kad opominje Plenkovića o tomu što i kako radi. „Zadatak je svakog državnika, prije svega, ne da umišlja da znâ što njegova zemlja može, koje su granice i za što je sve sposobna, nego da znâ granice njezinih mogućnosti i dokle može voditi svoje resurse, svoj narod, svoje građane. Dakle, ne umišljati što možeš, nego biti svjestan toga što ne možeš.
Prije mjesec dana, Josep Borrell, onaj koji histerizira okolo i prijeti, visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, odgovorio je Radmanu (mninistar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman, op. a.) na jedno standardno i naivno pismo. Način na koji mu je Borrell odgovorio je skandalozan, bezobrazan, lažljiv, manipulativan, netočan. Tražite to pismo (mediji, op. a.) od Radmana, jer nije tajno. Ako vam ga on ne dâ, ja ću vam dati, pa analizirajte i vidite kako se centralna europska vlast obraća punopravnoj članici EU-a u povodu jednog pristojnog i legitimnog zahtjeva da se RH ne tretira kao ostale. Laže se, izmišljaju se rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, odluke Europskog vijeća… Laž, laž, laž… Tretiraju nas kao gluho-slijepe budale.“ Zašto Plenković to dopušta? Zato što karijerno računa biti sutra jedan od tih iz klike, pa…?
Politička i osobno mrzilačka prašina sukoba dvaju liderskih ega, gušća od pustinjske oluje u Sahari, još se nije ni počela slijegati, a domaći su mediji, društvene mreže, aktivist Udruge Franak Goran Aleksić i 55.000 građana što su konvertirali svoje kredite u švicarskim francima (CHF) u eure eksplodirali na vijest kako je Vrhovni sud RH – očekivano s obzirom da EU drži žitelje RH „gluho-slijepim budalama“? – priznao dužnicima tek pravo na to da im banke isplate zateznu kamatu do konverzije kredita. A osporio im je pravo na povrat preplaćenih iznosa glavnice i kamata. Po toj odluci Vrhovnog suda RH, banke (odreda strane, iz EU zemalja tzv. prve brzine, sic transit, osim Hrvatske poštanske – HPB) ne bi morale vratiti između 20 i 25 milijardâ kuna za koliko su oštetile/opljačkale cca 55.000 rečenih klijenata, nego otprilike 5-10 posto te svote. Trinaest je sudaca tog sudišta učinilo nevjerojatan pravnički salto mortale: priznaju da su banke oštetile/opljačkale građane s konvertiranim CHF kreditima, ali im ne moraju vratiti novac, već samo zatezne kamate do konverzije.
Odvjetnik Udruge Franak Igor Metelko je nakon skandalozne odluke Vrhovnog suda RH informirao medije kako taj dug izgleda in vivo. Ako je netko uzeo kredit od 100.000 CHF za kupnju stana, preplatio/la ga je 30.000 kuna, pa sada klijent nema pravo na povrat 30.000 kuna, nego na zateznu kamatu na tu svotu do dana konverzije iz CHF-a u euro, što iznosi cca 15.000 kuna. „Međutim“, tvrdi, „da se uzne u ibzir ništavost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te dodaju zatezne kamate, stvarno bi se potraživanje u tom kreditu kretalo oko 200.000 kuna.“ No, sudskom su odlukom nezadovoljne i banke. Tvrde kako su konverzijom iz CHF-a u euro potpuno obeštetile tog klijenta te da je odluka Vrhovnog suda RH protivna ustavnom načelu trodiobe vlasti i vladavine prava. Što bi imalo značiti da je bankarska pljačka klijenata nepoštenom kreditnom praksom sasvim u skladu s ustavnim načelu trodiobe vlasti i vladavine prava? Glupost na entu. Što je radio HNB dok su strane banke pljačkale hrvatske građane u potrebi, uglavnom mlade obitelji? Što su premijeri i vlade radili do se to događalo? Kako je bilo moguće da glavnica kredita nakon konverzije u eure i nakon 14 godina (preplaćene) otplate u CHF-ima bude veće od početne i s višom kamatom, a sada Vrhovni sud RH – protivno i europskoj regulativi i sudskoj praksi u RH – odlučuje da klijenti nemaju pravo na povrat naprosto opljačkanog im novca!?
Laž, laž, laž… Tretiraju nas kao gluho-slijepe budale.“ Zašto Plenković to dopušta? Zato što karijerno računa biti sutra jedan od tih iz klike, pa…?Ima li s tim svojevrsnim reketom s državnim blagoslovom veze činjenica da se radi o bankama zemalja tzv. prve brzine, zemljama drmatoricama bruxelleskim staklenjakom i da bi svaka suverenističkija politika HNB-a i vlade značila za Banske dvore – pišanje uz vjetar? I sada, Vrhovni sud RH staje na stranu banaka, debeloj guski maže vrat na štetu 55.000 ljudi čije su obitelji prisiljene biti krave muzare. Komu? Tima što ih premijer Plenković i dvojica ministara u statusu sveučilišnih profesora ekonomije (sic transit) bespogovorno slijede u stopu i ne ufaju se ičim zamjeriti, jer „međunarodni položaj RH podrazumijeva i određene obaveze“. Pa i tada kad te obaveze ni približno nisu u nacionalnom interesu, dapače? Zašto mađarski premijer Viktor Orbán, “bijela vrana“ EU-a, protivno kolegi iz Banskih dvora, otvoreno poručuje Bruxellesu: „Prva mi je odgovornost mađarski nacionalni interes i dobrobit mog naroda , a onda Unija“, a lenkoviću to ne pada na um. Nego: Unija naprijed, RH stoj!?
E sad, hoće li Ustavni sud RH oboriti odluku Vrhovnog, kojemu će se žaliti Udruga Franak? Ako uistinu iza otvorene pljačke stoji „proeuropska“ politika – po svaku cijenu nezamijeranja zemljama tzv. prve brzine u EU, vlasnicama banaka-kćeri što su došle u RH zarađivati, ne gubiti novac – a Ustavni sud RH i u novomu mandatu opet vodi bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Miroslav Šeparović, izgledan je sljedeći korak: Europski sud za ljudska prava. Hoće li biti po pravu i pravdi ili pak pravnički umiveno kapitalističko „ruka ruku mije“, a kapitalu obadvije? Da je u pitanju i manji novac od izmuženog u Bijednoj Našoj nepoštenom bankarskom praksom zapadnoeuropskih zelenaša, bilo bi neizvjesno, a ovako, kad je riječ čak o milijardama eura, pravo i pravda često nisu onakvi kakvima se čine. Goran Aleksić je ustvrdio televiziji N1 Hrvatska da je odluka Vrhovnog suda RH „politička i zločinačka“, jer će oni koji su pravomoćnim sudskim presudama već naplatili bankama dio preplaćenih kredita morati vratiti taj novac, jer im „ta razlika po shvaćanju Vrhovnog suda RH ne pripada“.
Nije Aleksić jedini kritičar vladajućeg nemara prema tzv. običnim/malim građanima RH niti je politička tzv. hrvatska šutnja o notornoj bankarskoj pljački kreditnih dužnika jedini, čak ni najdrastičniji primjer očitih deficita tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u međunarodnim okolnostima za koje predsjednik Zoran Milanović kaže da su „nastale mimo naše volje i potpuno izvan naše kontrole“. Ima toga još o-ho-ho i bit će budući da, je li, dvojica formalno/ustavno najodgovornijih za tzv. stanje zdravlja zemlje i životni standard svih njezinih žitelja od početka mandata vode privatni rat „do istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović), a ključni državni poslovi o kojima su obavezni suodlučivati stoje neobavljeni, blokirani ili odgođeni na neodređeno vrijeme. Valjda dok ne sjašu s vlasti obojica ili samo Andrej Plenković s premijerskog ili pak samo Zoran Milanović s predsjedničkog konja. A razuman se, civilizirani svijet podsmjehuje takvoj nazovidržavi koja nema službenu, transparentnu, jasnu i kontinuiranu vanjsku politiku kojoj se može vjerovati. Strši slučaj EUMAM Ukraine.
Kako i komu vjerovati, za što se uhvatiti u hrvatskoj vanjskoj politici, gdje premijer i predsjednik naočigled svijeta skaču jedan drugomu u usta i psuju si najbližu (žensku?) rodbinu i gdje smiješan, nesposoban resorni ministar sa slabim engleskim glumata alfa pauna po hodnicima skupova na kojima napamet trbuhozbori Plenkovićevu karijernu volju? A onda mu jedan Josep Borrell – jednako nesposoban, drčni trbuhozborac EU volje Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i Charlesa Michela – prepotentno očita bukvicu kao da je Bijedna Naša domorodački Eldorado, kojim neki novodobni alter ego Francisca Pizarra ili pak Hernarda de Luquea alias Fernarda El Locoa (ludog) smije „u ime kralja i vjere“ robovlasničiti kako mu se sprdne. Nije Borrell endemski primjerak tih što ne drže do Bijedne Naše ni kao do pišljivog boba, jer se Plenković i Milanović nisu kadri baš kao jedan postaviti suverenističkije i prema Washingronu via Bruxelles i prema ostatku svijeta, gdje je važno pokazati vjerodostojnost u smislu da se „samo nas tiču odluke koje donosimo“, jer je „do ove zemlje stalo samo nama“.
Ako sami ne držimo do svoje zemlje – sudeći po privatnom ratu dvojice tzv. prvih među jednakima, Plenkovića i Milanovića, ne držimo – ni drugi neće držati do države, gdje se premijer i predsjednik nisu zreli dogovoriti o redovnoj zamjeni veleposlanika i konzula po isteku njihovih mandata, o novom šefu Vojne obavještajne agencije (VOA) umjesto kompromitirana lopovlukom među tim špiclima, o tomu tko će i što u ime RH zastupati na summitima NATO-a, u Europskoj komisiji, Europarlamentu, ministarskim radnim skupovima tzv. europske obitelji, što će i kako zastupati diplomati u stranim zemljama, vojni predstavnici, etc. Sve to, je li, uopće nije važno koliko jest važno i premijeru i predsjedniku svako malo ovlačiti novinare za rukav i sipati im u mikrofone jednako ili još uvredljivije odgovore na netom izrigane anateme „udbašenka“, odnosno „putinofila“. Dok će ta dvojica u povlaštenoj poziciji gurati pod tepih ključne probleme Bijedne Naše i ostavljati državu na čekanju u svemu o čemu moraju zajednički odlučiti, a sabotiraju jedan drugoga kada god i gdje stignu, nema sreće. Dok patuljasti ursulofili, putinofili i karijerofili trče sramotni krug…
