Neki dan nas je posjetio i u dvorani Glazbene škole održao zanimljivo, prigodno predavanje istaknuti znanstvenik i predavač na prestižnim univerzitetima diljem svijeta – gosp. prof. dr. sc. Davor Pavuna. Iako sm ga pozorno pratio, malo toga sam zapamtio, još manje naučio, a gotovo ništa mi nije jasno. Suština i bit cijeloga predavanja je u tome da zemlju iz krize mogu pokrenuti i izvesti jedino ljudi inžinjerske struke, jer prednost treba dati proizvodnji i novim tehnologijama, a što je u većini zemalja koje danas nisu u problemima i slučaj. Tako barem tvrdi Pavuna, ali samo u uvodnom dijelu predavanja dok sve ostalo vrijeme „troši“ pričajući o ekonomiji i spominjući nekakvu fantomsku udrugu koja bi trebala raspolagati sa štednjom građana. Bar je bilo zanimljivo i smiješno („pipl mast tras as“), a efekat bi bio bolji da je netko od nas objasnio uglednom fizičaru da je ovo Slavonski Brod i da ovdje već 40-ak godina djeluje institucija koja proizvodi inžinjere, a zove se Strojarski fakultet.
Da bi to razumjeli trebali bi se vratiti u doba između 1947-e i1951-e tj. u razdoblje petogodišnjeg plana kojim se postavljaju ambiciozni zahtjevi za industrijalizacijom cijele zemlje ( SFRJ ) i njegovim utjecajem na ondašnju tvornicu vagona strojeva i mostova u Slavonskom Brodu. Priča ide u tri dijela : jučer, danas i , naravno, sutra.
Jučer. Iz Drugog svjetskog rata grad Brod izlati devastiran i opustošen kao malo koje središte u bivšoj državi. Višestruka bombardiranja dobrano su uništila tvornicu vagona ( kasnije ĐĐ ), nekoliko stotina, možda i tisuća sugrađana boluje od tifusa, šverc se kažnjava smrću, neimaština, bijeda, a u mnogim obiteljima i glad. U isto vrijeme, dok su novine pune oglasa o nestalima i izgubljenima, vlada nevjerojatni entuzijazam, dobrovoljni radovi, takmičenja i udarništvo, te se brodska tvornica velikom brzinom uspješno obnavlja. Brod je oslobođen 21 .travnja1945.,a već 12. svibnja iste godine inženjeri Orešmid i Dimitrijev u Zagrebu formiraju Ravnateljstvo za obnovu poduzeća u čiji sastav još ulaze Evald Skuk i Julius Goldberger. Obnova tvornice povjerena je građevinskom poduzeću arhitekta Mečnika iz Zagreba, a na njoj je angažirano i preko 300 zatvorenika. („nema leba bez motike“, a ne kao danas da se robijaši kočopere u Armanijevim i Ferrreovim kreacijama i još se bune). Vrlo brzo ulazi se u razdoblje „1. Petoljetke“ u kojemu su uz izgradnju i obnovu tvornice ostvareni značajni uspjesi pa se tako uspjelo popraviti ili proizvesti 313 parnih lokomotiva, 263 teretna vagona, izradilo se 17 000 tona čeličnih konstrukcija, te više od 4 000 tona opreme za strojarstvo često puta i sa raznim specijaliziranim mehanizmima. Kada se pribroji i 7 000 tona raznih odljevaka i montažni radovi na mnogim segmentima, stječe se dojam da su rezultati za ondašnje doba bili više nego pristojni. Uz sve to obim proizvodnje neprekidno se povećava, pa se iskustvo i znanje „Đurinih“ radnika koristi u izgradnji cijele zemlje ( željezare Sisak i Zenica), rafinerije ( BB, Sisak ), kombinati ( Bor, Trepča ), rudnici ( Kreka, Banovići ), termoelektrane ( Konjščina, Soštanj )... U proizvodne procese uvodi se 40-tak novih proizvoda, a 12 od njih bili su rezultat tehnološkog postupka i inovacija same tvrtke dok je za ostale preuzeta dokumentacija. Tračni zatvarači, sinter uređaji, specijalne bušaće garniture, bušotinske glave, potisne peći, motorni vitlovi, zaštitni kaskaderi, ventilatori i mnogi drugi proizvodi, rezultat su rada ne više od 30 inžinjera koliko ih je radilo u Đuri Đakoviću u razdoblju prvog petogodišnjeg plana (uključujući i inžinjere rukovodioce ), a broj tehnologa nikada nije bio veći od 50. Upečatljiva je i anegdota iz toga razdoblja. Budući da je za popravak lokomotiva materijal stizao iz uvoza te ga nije bilo neko vrijeme, lijevači „Đure Đakovića“ sami odlaze u Zenicu, te na slobodnom prostoru željezare odlijevaju čelične odlijevke koji su im potrebni, te se vraćaju kući i na vrijeme završavaju posao. Slijede dani ponosa i slave. Prvi puta na inozemnom tržištu „Đuro“ se pojavljuje 1953. ogdine odradivši za turske željeznice isporuku oko 400 (otvorenih i plat ) vagona, nakon toga slijede parne lokomotive uskog kolosijeka za Indiju, mostovi (Turska), 50 vagona za prijevoz stoke (Egipa ).Dok se suradnja s Mađarskom, DDR-om, ČSSR-om, SSSR-om može pripisati utjecaju politike miroljubive aktivne koegzistencije i pokretu nesvrstanih, poslovni odnosi sa uglednim tvrtkama iz Austrije, SR Njemačke, Italije i Francuske i drugih zemalja gdje investicije nisu bile pod direktnim patronatom države, zasluga su isključivo inžinjera ĐĐ koji sve do sredine 80-tih godina prošlog stoljeća kao da su bili iz drugog svijeta.
U „proizvodnji“ i odgajanju inžinjera u Slavonskom Brodu značajniji korak unazad je učinje , nekako pred sam rat, prestankom dolaska profesora i predavača iz Zagreba, te napuštanjem programa i kolegija koji su bili identični Zagrebačkom sveučilištu. U isto vrijeme su u „Đuri Đaković“, prateći najsuvremenije svjetske tehnologije, ponosno koračali od 1939. godine i lokomotive „Sava“ - izrađene i projektirane u odjeljenju za konstrukciju lokomotiva, koja je bila prva lokomotiva izrađena u bivšoj državi, pa sve do PANS-ova ( proizvodnja alata, naprava i strojeva ) aparata za tople napitke, tada jedinstvenog u ovom dijelu Europe, koji je mjesecima reklamiran na TV-u i bio ponos tadašnjih inžinjera i tehničara
Danas je broj inžinjera u Slavonskom Brodu izrazito velik i zadovoljavajući, čak bi se reklo i pretjeran, ako se uzmu u obzir i oni koji su diplomirali kod „famoznog Garića“ pa još i oni sa diplomama organizacije rada iz Novog Sada ( za neke sam siguran da ne znaju ni veliko i malo slovo, a kamoli Pitagorin teorem ili kvadratnu jednadžbu ). Na jednog tehničara, koji neki klinac i zna (malo ruskog jezika), a ako ne zna bar je vidio u praksi dolazi po 5-6 izdanaka Strojarskog fakulteta koji nisu vidjeli u praksi, ali bi rado to nacrtali ili iskopirali, prebacili iz Worda u Excel ili obratno, preveli sa engleskog na hrvatski ili obratno, iz DIN-a u ASTM-e ili obratno itd., uglavnom obratno. Dok Japanc , Koreanci, Ameri i Švedi jure vlakom ili liftom i mjere u sekundama, takmiče se tko će napraviti manje računalo i mobitel, a tehnologiju silicija, plazme i ostalih gluposti dovedoše skoro do savršenstva naša inžinjerija glada tko će kupiti „Sočkinu presu“ (navodno svježe obojanu), te kako poslovođe naganjači gone radnike da prdećom metodom ( „upcug, ketencug, zajlcug“ ) ganjaju progres za 4 €/satu. Žalosno,profesore Pavuna, žalosno.
Sutra : Višegodišnje multipliciranje inženjera u Slavonskom Brodu ne donosi odgovarajuće rezultate, jer svaki talent koji nešto obećava brzo „šmugne van“, a ovdje ostaju većinom stručnjaci kojima je glavna karakteristika da znaju raditi u Autocad-u, a što bi radili ne znaju ni oni, niti njihovi profesori, a kamoli uprave slavonskobrodskih tvrtki koje rade pod patronatom stranog kapitala ili državnog etatizma. Na žalost, tako naštancani inžinjeri, koji nisu ni krivi za mnoge stvari koje im se događaju, završavaju kao vozači, kadrovski operateri, brojači vijaka, stručnjaci u zaštiti na radu ili rukovodioci antikorozivne zaštite u više ili manje neuspješnim kolektivima, s tendencijom da na istim poslovima ostanu do mirovine ili ,daj Bože, na vrijeme dobiju otkaz i učine nešto od života i struke. Stoga bi najozbiljnije trebalo razmisliti u Ustanovi, koja će uskoro biti poznata samo po magnoliji na Korzu, da se uvede katedra za likovnu umjetnost, pa neka mladići i djevojke malo prostoručno slikaju i crtaju pa možda netko proslavi sebe i naš grad što bi gospodin Pavuna žarko želio. Uz to, budući da će se graditi i zgrada Veleučilišta u Slavonskom Brodu, prostora bi bilo dovoljno da se pokrene i galerija umjetnina i izlože eksponati koje su Nadan, Ivo i njima slični nezakonito stekli, a država ionako ne zna kud bi s njima. Kako se prema mome izračunu nalazimo na samom kraju 14. petoljetke eto izazova da pobjednici na slijedećim izborima u okviru novog petogodišnjeg plana pokrenu neki od projekata.
